Još jedno došašće i primicanje kraju kalendarske godine nova je prigoda da se prisjetim(o) glazbenih slastica koje su obilježile proteklih dvanaest mjeseci. Kao netko duboko uvjeren da nešto što se naziva “objektivna kritika” ne postoji, kao i da nitko nije u stanju preslušati i analizirati baš sve što sve robusnija glazbena industrija i njezini manje glasni pogoni nude, i za ovu inventuru odabrao sam tek one zbirke koje su mi se svojom ljepotom, kvalitetom i stvaralačkom autentičnošću nametnule kao soundtrack protekle godine. Koje želim slušati i dalje i koje s posebnom radošću mogu preporučiti i čitateljima ovoga portala.

Ovoga sam prosinca tako za vas izabrao ukupno deset izdanja – sedam stranih i tri hrvatska – uz još pokoju dodatnu preporuku, a sve u nadi da ćete, neovisno o vlastitim afinitetima, moći pronaći pokoju notu, pjesmu ili zbirku za sebe i svoje bližnje.

Pa počnimo sa stranim izdanjima…

Nick Cave & The Bad Seeds – “Wild God”

Nick Cave, umjetnik iznimno bogatog, duhovno vrlo intenzivnog opusa snažno obilježenog kršćanskim motivima, ali i suprotstavljenim imaginarijima, nikada nije – usprkos svim oholostima i prijezirima – koristio šminku ni botoksiranu poetiku niti se omatao plaštevima korektnosti ili moralne ispravnosti: poezija i glazba koju već gotovo pola stoljeća kanalizira kroz svoje bendove, a već neko vrijeme i kroz filmsku glazbu, uvijek su, gotovo žurnalistički, bilježili sumnjom i nemirom protkanu čežnju, iskrene krikove, ali i sve artikuliraniji pjev čovjeka od Gospodina neodvojivog čak i u najprofanijim mu preokupacijama. Uostalom, “Bog je u svemu, spominjao Ga ja ili ne”, kako je i sam rekao u reakciji na jednu novinarsku tvrdnju…

A, suprotno nekim brzopoteznim dojmovima, “novi”, radosti okrenut Nick Cave zapravo je onaj isti mladi panker koji je, opčinjen najkrvavijim stranicama Staroga zavjeta, urlao na svoju publiku, kao i onaj “mračni pjesnik” koji je, tek otvarajući stranice Novoga zavjeta, u metrici stiha suočavao profano sa sakralnim, ispisujući neke od najdramatičnijih pripovijesti sabijenih u formu rock-pjesme. Isti, jer se u njegovu tobožnjem crnilu može naći više kolorita nego u nekim svim bojama duge obojenim slikovnicama. Isti, jer se i na najintenzivnijim, najbrutalnijim stranicama pjesmarice ranog mu benda The Birthday Party može naći više erupcija najčistije čežnje nego u nečijim ljubavnim antologijama. Isti, jer, baš kao u ljubavnom stihu njegova danas već trideset pet godina mladog evergreena “The Ship Song”, svaki njegov susret s Bogom u formi stiha čini pravu “malu povijest”. Isti, jer mogu osobno posvjedočiti koliko sam – nesvjesno, jer tek sada to shvaćam u punini – još otkako se ovaj talentom nevjerojatno bogat čovjek i ja “družimo” kroz njegovu glazbu, priželjkivao, osjećao, nazirao današnjeg, prema svijetu i svojoj duhovno sve široj obitelji ponizno naklonjenog, otvoreno religioznog, po vlastitom priznanju čak konzervativnog Nicka Cavea.

Onog Nicka Cavea koji će usred svoga novog, opravdano gorljivo iščekivanog albuma, glasom nikad toplijim i zrelijim, ljepšim i nadahnutijim, reći: “Dosta smo imali tuge, sada je vrijeme za radost!” Jer nije takav stih – takav glas, pristup, nit vodilja – nespojiv, svjetovima udaljen od autora albuma poput “Mutiny”, “From Her to Eternity” ili “The Firstborn is Dead”; ne, on je njegov produžetak, nastavak, njegovo sada i ovdje, oblikovano ne zaslugama već Milošću, kao ova strana mosta od onda i ondje. A album je “Wild God“, zbirka pop-pjesama koje naoko jedva da imaju ikakvih veza s cjelokupnom industrijom popularne kulture, a koje podjednako zrcale najljepše što nam je ta ista industrija kroz svoje čeznutljivije testamente ostavila, kao i jednu posve osobnu, jedinstvenu intimu, dnevnik duše koja nijednom svom padu i šamaru patnje nije dala da je povuku u očaj i beznađe. Album koji je nešto najljepše što ste ove godine mogli čuti s bilo kojeg od izvora glazbe dostupnog vašim ušima. Pri čemu pretjerujem upravo onoliko koliko mi za to daje snage snaga samih pjesama pobjeglih ustaljenim normama u istoj mjeri koliko te iste norme uvažavaju i svetkuju.

Beth Gibbons – “Lives Outgrown”

Beth Gibbons je ime koje ni u jednom trenutku nije stremilo biti na naslovnicama, još manje u spomenarima i trač-rubrikama. Osoba koja svoju kreativnost ne sagledava kroz brojke niti je gura preko reda, ali je očito spremno gura izvan zone komfora. Glazbenica čiji svaki novi (pro)glas djeluje kao nužni (is)korak, unutarnjom logikom koliko i stvaralačkom intuicijom vođen iskaz. Njezin aktualni, sveukupno tek šesti album u nestvarnih trideset godina glazbenog rada, znakovito naslovljen “Lives Outgrown“, sve je navedeno potvrdio i svakom svojom porom produbio. Album proizašao iz razmišljanja i osjećaja nagomilanih nakon posljednih oproštaja s članovima obitelji, prijateljima, ali i – posljedično – prijašnjim verzijama same potpisnice, nužno je realiziran kao duboko promišljeno i filigranski slagano djelo. Same pjesme su, štoviše, nastajale kroz proteklih desetak godina, u sporom, neizvjesnom kreativnom procesu, no ono što ga je, po riječima same Beth Gibbons, poguralo prema završnoj verziji i suzvučju, rastanci su proživljeni kao tuga i gubitak, ali i kao podsjetnik na prolaznost, na smrtnost i na život kao niz mijena. Približavajući se ulasku u sedmo desetljeće života, ova je glazbenica sve te životne epizode i zapažanja dovela u korelaciju s vlastitim starenjem i promjenama na tijelu i u duhu, suočavajući se sa strahom koliko i zrelošću koja donosi prepuštanje.

Saint Etienne – “The Night”

Još otkako su u sam osvit devedesetih godina prošloga stoljeća obradili klasik Neila Younga “Only Love Can Break Your Heart” i pretvorili ga u “novi original”, plesni indie-hit koji je ozvučio cijelo jedno podneblje i eru, Saint Etienne su bili i nešto više od (još jednog) pop-benda. Malo društvo strastvenih zaljubljenika u glazbu, odnosno, u bogatu baštinu popularne glazbe, a istodobno i vrsnih glazbenika s istančanim osjećajem za melodiju i ljepotu. S lakoćom se krećući kroz razne pop-idiome, od prvih albuma temeljenih na pametno biranim sampleovima, preko otkrivanja svojih folk-utjecaja do sve organskijih inačica čistokrvnog popa, ovaj je londonski trio nizao albume koji su slavili ljepotu kakvu radost muziciranja razvija kao zastavu. “The Night“, najnoviji im album, objavljen pred sam kraj ove godine, dakle, u zadnji trenutak da upadne na ovakve liste, donosi nam soundtrack (polu)budnih noćnih sati u kojima kišna zavjesa oplakuje hladniju stranu prozorskih stakala. Glazbu koja svoje melodije razvija poput tih noćnih misli što se granaju kao paukova mreža. Ambijentalnu tapiseriju bogatu nijansama koje se otkrivaju tek pažljivijim gledanjem, pardon, slušanjem. Da, Saint Etienne i dalje su najljepši i najveći među manje zapaženim, gotovo neprimjetnim bendovima. Među onima koji na vrhove top-lista nisu preplaćeni samo zbog nesavršenosti svijeta kojem pripadaju, ali su zato u srcu i na listama ovog piskarala zauvijek prvaci.

Kim Deal – “Nobody Loves You More”

Desetljećima nakon sjajnih albuma s alternativnim rock-sastavom The Pixies, a potom i rada u “svom” bendu The Breeders, američka basistica Kim Deal objavila je svoj prvi samostalni album. I kao da je sve što je dotad radila, sve one pjesme i albumi, verse i note, bilo poput duge, plodne uvertire u “Nobody Loves You More“, album toliko bogat slojevima i stilskim rukavcima, toliko prožet ljubavlju prema avanturama u hi-fiju da će razoružati i najveće nostalgičare za vremenima “Gigantic” ili “Cannonball” (da spomenem neke ključne točke Kimina glazbeničkog puta). S pjesmama nastalima tijekom zadnjih desetak godina provedenih u njezi za oboljele (odnedavno pokojne) roditelje, zbirka je ovo u kojoj se mijenjaju i miješaju tuga i nada, bol i prepuštanje životu, gorčina i ljepota, a sve kroz začudni miks lomljivih melodija i žanrovskih koktela. “Nobody Loves You More” istinski je trijumf velikog, stalno prisutnog, a nikad nametljivog talenta.

Camera Obscura – “Look to the East, Look to the West”

Camera Obscura bend su koji očito funkcionira kao savršen kreativni mehanizam, koji pak taj svoj modus operandi ne duguje vještim kalkulacijama i konceptualnosti nego intuiciji i golom talentu, a nadasve osjećaju za glazbu koja će cijelu paletu osjećaja i raspoloženja, od tuge i sjete do radosti i entuzijazma, uvijek dočarati najljepšim zamislivim notama. Zato njihov novi, nakon desetljeće duge stanke povratnički album “Look to the East, Look to the West” ne zvuči kao puka demonstracija već uhodanih receptura, već nevjerojatno svježa zbirka, istodobno prožeta duhom s ovoga svijeta otišle suputnice Carey Lander i radošću već zbog same mogućnosti nastavka stvaranja glazbe. I sve je prepoznatljivo, naoko isto ili bar slično, a opet cijeli slojevi čine posve nov kolaž – od diskretnih elektroničkih pasaža umjesto prepoznatljivih im orkestracija i puhača do ogoljenijih dionica na klavijaturama umjesto staroškolske raskošnosti – kao potvrda da je još mnogo toga – lijepoga, naravno – ostalo za punjenje preostalih praznih stranica ove nevjerojatne kajdanke.

Willie Nelson – “The Border”

Živuća američka glazbena legenda Willie Nelson, Bogu hvala, još uvijek snima albume, ni u desetom desetljeću života ne razmišljajući o umirovljenju. Štoviše, zadnjih je godina ovaj osebujni baštinik – još jedan koji je putem i sam postao baština i nadahnuće – nanizao nisku albuma kakvih se ne bi posramili ni pola života mlađi mu kolege. Da, svakim se novim slušanjem iznova iznenadim ljepoti i poniznoj jednostavnosti njegovih recentnih albuma, o kojima sam naprosto morao pisati i kroz vlastite pisane impresije još dublje proživljavati sve brazde kojima je prošarana kajdanka čovjeka koji duboko osjeća i proživljava svoju starost, radujući se svakom njezinom aspektu koji mu trasira nastavak kreativnog puta započetog prije gotovo sedam desetljeća. “The Border” još je jedan zgoditak i vrijedna postaja tog dugog i bogatog puta. Williejev glas možda po prvi put – tako mi se čini – nosi taj biljeg godina, ali nije li to čak prirodnije od glatke vitalnosti kojom je tako dugo odolijevao biološkim zakonitostima? Jer, to je i dalje onaj tako ugodni, a autoritetom pun fini glas čovjeka za kojeg vam se čini da pjeva i kad govori, da je baš taj glas njegov jedini, od Boga poslan poziv, a taj novi album nosi sve one sastojke koji su od njegova zanata učinile svjedočanstvo jednog predanog kreativnog duha. A kao dodatak mogu i možete pridodati i još jedan album kojeg je objavio prije isteka tekuće godine – tek nešto slabiji “Last Leaf on the Tree“, kao još jedan nevjerojatan dokaz vitalnosti ovog uistinu jedinstvenog glazbenika.

Mick Harvey – “Five Ways to Say Goodbye”

Najnoviji album vrsnog multiintrumentalista Micka Harveyja nježna je, suptilna tapiserija na kojoj se razvijaju teme prolaznosti i starenja, retrospekcija i introspekcija čovjeka koji kao da cijeli život sagledava kroz glazbu i kroz moć nota. Točno četvrtina pjesama – tri od ukupno dvanaest – Harveyjevi su originali, poput njega samozatajni “mali” dragulji koji zapravo navode svojih devet sestara po duhu da, iako krojene nekim drugim rukama i intimama, zajedno oblikuju jedinstveno, tonalitetom, intenzitetom, bojama i naracijom kompaktno djelo. Otvarajući zbirku baš s jednom od svojih originala, nježnom, gudačima protkanom “Heaven’s Gate”, Harvey progovara o zalasku života jezikom sjete, ali bez samosažaljevanja ili patetike, jasno određujući daljnju putanju albuma. A iz te pjesme dalje se grana kompletan ugođaj kojeg Mick Harvey gradi na vještom spajanju gudača i klavijatura, na gotovo filmskom ugođaju kojeg pjesme odašilju neovisno iz čije su pjesmarice izvorno proizašle. “Five Ways to Say Goodbye” tako se, osobito nakon ponovljenih slušanja, doima kao miniopus vještog aranžera i glazbenog erudita koji će znati kad treba unijeti malo nemira u svoje mahom sjetne note te u kolikoj će mjeri dozirati ljepotu (da, ta mi se riječ nameće kao nezamjenjiva, koliko god patetično, ako ne i banalno zvučalo) koja prožima pažljivo građen glazbeni krajobraz. Sve ono što je i dosad krasilo rad Micka Harveyja, od discipline do samozatajnosti, od upornosti do stvaralačke poniznosti, na “Five Ways to Say Goodbye” dobilo je svoj najreprezentativniji soundtrack.

I tako dolazimo do Lijepe naše, kao posebnih slastica za kraj…

Mary May – “Now Tell Me How You Break”

Da nije ona pronašla glazbu, već glazba nju, kantautorica Marija Butirić, poznatija pod svojim (bendovskim) imenom Mary May, priznala je još u vrijeme izlaska svoga albumskog prvijenca “Things You Can’t Put Your Finger On“. Tom jednostavnom izjavom, u kojoj ima i patetike koliko i odgovornog autoseciranja, ova je po mnogočemu jedinstvena glazbenica novije generacije uistinu sažela ne samo ono što se moglo čuti na sada već šest godina mladom debitantskom albumu, već u kratkim crtama opisala i cjelokupnu trasu kojom je potom nastavila kročiti. I nije to hvatanje za nečiju brzopoteznu poetičnost; glazba Mary May od samoga svog početka zvuči baš tako – kao odaziv, kao odgovorno korištenje dara koji, kao što je došao, može i otići. Kao potraga za ljepotom u koordinatama određenima ne jednostrano, već u predivnom kreativnom procesu koji je uvijek komunikacija.

“Now Tell Me How You Break” nije nastajao u mukotrpnom, dugotrajnom studijskom procesu, već brzo i mahom uživo, bez posebnih intervencija u kemiju koju je bend prenio s pozornica u studio. Umjesto da nad pjesmama bdije u izolaciji svoje radne sobe, ova mlada, u najispravijim, najzdravijim registrima tih riječi, samosvjesna i plaha glazbenica pustila ih je da se same nameću i nadmeću, da prodišu u ozračju jednog benda koji zahvaljujući svojim džezerskim nagnućima njeguje sposobnost plodonosne kameleonštine. Taj se dojam nameće već na prvo slušanje zbirke koje je savršeno ugođen nastavak svoje šest godina starije sestre: baš kako se “Things You Can’t Put Your Finger On” razvijao kroz svoju minutažu, pružajući gotovo izravan uvid u stvaralački proces, tako se “Now Tell Me How You Break” naslanja na istu putanju, naglašenije bendovskim zvukom nastavljajući istom trasom svoj vlastiti narativ, ne robujući ni formi ni ugođaju, ni očekivanjima ni diktatima, još manje žanrovima i(li) utjecajima.

Ovo je glazba tišine puštena da ječi. Ovo je glas koji traži vlastito pucanje samo da bi u slabostima, poput velikog redatelja Andreja Tarkovskog, nalazio istinsku snagu. Da, to je ovogodišnji album Mary May – lijepa glazba čija je ljepota tim zapaženija što je slušanjem više ogoljujete; lirika u potrazi za točkama pucanja kao misiji zacjeljivanja i otkrivanja svega onog što nas povezuje i čini slobodnijima; jezik glazbenice koja svoj poziv prima sa zahvalnošću i odgovornošću, u glazbi pronalazeći i zabavu i svoje prirodne ekstenzije.

Kensington Lima – “The Beat That Saved Our Lives”

Splitski glazbenik Josip Radić kroz svoj je vjerojatno najosobniji projekt, bend Kensington Lima, izbrusio kanal kojim će svoje fascinacije notama iz davnijih, analognih vremena prenijeti u svoju (i našu) sadašnjost. Bez da izgubi patinu koju je putem pokupio, ali i bez prave opasnosti da njome preoptereti vlastitu poetiku. Album “The Beat That Saved Our Lives” nastavlja tom trasom zacrtanom prethodnicima “May” i “Southbound“. Ponovno, dakle, donoseći onaj neodoljivi dašak vremena kad su Beatlesi i Beach Boysi u suludoj trci oblikovali glazbu kakvu danas poznajemo, posljedično uglazbljujući mladosti brojnih generacija stasalih u eri vinila i automobilskih kazetofona. I da, opet je tako upadljivo neaktualna i posve oprečna recentnim top-listama, kao da prkosno promovira onaj moto da je glazba “nekad bila bolja”. Prkosno, ali ne kao oružje ili nepokolebljivo uvjerenje, već kao neku vrstu svjedočanstva, i to ne programskog, već kao ekspresiju radosti stvaranja i izvođenja glazbe. “The Beat That Saved Our Lives” jedna je od najljepših domaćih glazbenih zbirki ove i susjednih joj godina, a to što Josip Radić sa svojom biranom ekipom to postiže triput uzastopce samo je najrječitiji dokaz koliko je ljubavi i radosti u tim notama. I koliko je duh tih nota važan i danas, koliko zdrava (ako je se prenese u kreativnost umjesto u kuknjavu) može biti – nostalgija.

One Possible Option – “Eter”

Kao treći album biran iz domaće produkcije, da odabir i na tako kratkom potezu bude što raznolikiji, tu je jedan punokrvni rock-album. I to baš onakav kakav takvu naljepnicu u trećem ovomilenijskom desetljeću može nositi ponosno i samouvjereno. Jer, riječki bend One Possible Option na svom drugom albumu, “Eter“, udara jednako snažno (ako ne i snažnije) i jednako samouvjereno (ako ne i samouvjerenije) kao na sjajnom prvijencu “No King“, nastavljajući, zapravo, susret sa svojim slušateljem na najpošteniji, najkorektniji i najkonkretniji način. Udarom na osjetila koji prati liniju vlastitog im autorsko-izvođačkog razvoja, dakle, koji nije tek puko razmahivanje opakom formom već autentični glas sposoban artikulirati i timariti buku te pritom biti rječit i slojevit. Otac i sin Kasapović (kao, za formu jednog rock benda, vrlo rijetka generacijsko-krvna kombinacija) te ritam-sekcija s Dejanom Adamovićem za bubnjevima i Borisom Brailom na basu isporučili su nam visokokaloričan album čije kalorije izgaraju u rekordno malo vremena. Maštovit, a bez bespotrebnih avantura u nepoznato.

A da ni ovdje ne ostane sve na tek nekoliko naslova, kao nadopuna listi svakako mogu poslužiti zaista poseban etno-album “Bilo je sada” trija Dunije (o kojem ćete, ako Bog dade, tek čitati opširnije), nova sjajna pop-kolekcija iz radionice benda Pavel (“FM/AM“), rokerska kanonada “Zepaxia” sjajnih bjelovarskih Them Moose Rush, drugi albumi mlade kantautorice Miriiam (“Alright”) i nešto eklektičnije joj kolegice Barbare Munjas (“Baj baj Kikimora”), nova inventivna zbirka iz jazzom i svim mu pritocima (uključujući, da, znanstvenu fantastiku) definirane radionice Chui (“Do zvijezda”), kao i vrsni spojevi glazbene tradicije sjevera Hrvatske i bjelosvjetske pankerštine, Cinkuši i Ogenj sa svojim aktualnim albumima “Bog nam greh oprosti“ i “RepubliKaj“.

Uz to, kao jedan književno-glazbeni dodatak, za kraj bih ostavio najtopliju preporuku za dobro štivo – nedavno objavljenu zbirku eseja “Kut gledanja“, svećenika i velikog ljubitelja (i poznavatelja) suvremene glazbe, Petra Popovića. Strastveno, koliko i iznimno pronicavo štivo, pravi mali dnevnik promišljanja o glazbi, fascinantan je ulazak u intimu jednog istinskog zaljubljenika u note, ali i predivan primjer doživljavanja i analiziranja glazbe kroz vjernički, štoviše, katolički kut gledanja. Sve ono čemu sam ja osobno ovih zadnjih sedam godina težio pišući u ovoj rubrici, Petar Popović je postigao lakoćom pravog entuzijasta i znalca. Zato – posebna preporuka i poticaj svima koji o glazbi žele i čitati!

Uz ove divne albume (i knjigu), želim vam svima blagoslovljen i sretan Božić, te mir i svako dobro u novoj, 2025. godini!