Kršćani čine jedva oko 2% stanovništva u Svetoj Zemlji, rekao je benediktinski opat Nikodemus Schnabel u razgovoru za zakladu Pomoć Crkvi u nevolji. Unatoč tom silaznom trendu, koji se s vremenom pogoršava, opat je izrazio nadu da se situacija može preokrenuti.

Opisao je položaj kršćanskih vjernika u toj regiji, osobito u samom srcu Jeruzalema, gdje su teško pogođeni ratom, gospodarskom krizom i raznim poteškoćama.

„Ako mislite da je ovo Eldorado kršćanstva, stvarnost je drugačija“, rekao je. „Svi kršćani zajedno čine manje od 2%. Za nas bi sanjati o dosezanju 5% ili 6% već bilo puno. Ako pomislite na najsekulariziranije regije u Europi – poput Češke ili bivše Istočne Njemačke – čak su i tamo kršćani mnogostruko brojniji nego ovdje“, rekao je.

Nadalje, opat je pojasnio da u Jeruzalemu postoji 13 crkava, od kojih je 6 katoličkih, a ostale su “povijesne nekatoličke” zajednice, zbog čega je tamošnja kršćanska zajednica “vrlo, vrlo raznolika, s mnogim različitim Crkvama i tradicijama”. Unatoč toj raznolikosti, ukupan je broj vjernika vrlo malen.

„Bojim se da bi Sveta Zemlja mogla postati neka vrsta ‘kršćanskog Disneylanda’. Sveta mjesta će ostati, s redovnicima i svećenicima. Ali možda neće biti kršćanskih obitelji, mladih kršćana, niti običnog kršćanskog života”, upozorio je Schnabel.

Fokusirajući se na Latinsku crkvu, još manju stvarnost unutar ovog mozaika, opat je opisao tri glavne skupine.

Prvu čine palestinski katolici koji govore arapski, prisutni u regiji stoljećima. Unutar ove skupine su oni koji žive u Izraelu s punim državljanstvom, stanovnici Jeruzalema bez političkih prava, kršćani na Zapadnoj obali koji se suočavaju s ograničenjima kretanja i mala zajednica u Gazi, koju je opisao kao posebno ranjivu, koja živi pod „dvostrukom okupacijom“: vanjskim pritiskom rata i blokade te unutarnjim ugnjetavanjem Hamasovog režima.

Drugu skupinu čine katolici koji govore hebrejski, mala, ali rastuća zajednica, često formirana od miješanih obitelji i integrirana u izraelsko društvo. „To je novi fenomen“, rekao je, postavljajući pitanje što znači biti Izraelac i katolik.

Treću skupinu, daleko najveću, čine migranti i tražitelji azila, više od 100.000 katolika, prema njegovim procjenama. Mnogi dolaze s Filipina, Indije ili Šri Lanke, kao i iz Afrike, Istočne Europe i Latinske Amerike, a rade uglavnom u skrbi, građevinarstvu i poljoprivredi.

„Oni su, u mnogim aspektima, najranjiviji“, rekao je, opisujući situacije koje je naveo „oblikom modernog ropstva“.

Opat Nikodem osudio je nehumane uvjete s kojima se suočavaju mnogi migrantski kršćanski radnici u Izraelu, kojima se oduzimaju putovnice i imaju vrlo ograničenu slobodu promjene poslodavca, pate od razdvajanja obitelji i žive pod pravnim okvirom koji u praksi kažnjava majčinstvo među nekim stranim radnicima.

„U očima sustava, ‘najkriminalniji’ čin može biti reći da životu“, rekao je, misleći na žene koje odluče ne pobaciti i kao rezultat toga riskiraju da upadnu u neregularne situacije zajedno sa svojom djecom.

„Oko 60% kršćana koji govore arapski ovisi o turizmu. A posljednja dobra godina bila je 2019. To je najveći izazov. Ljudi odlaze jer ne vide budućnost“, rekao je opat.

Dodao je i da bi poboljšanje stambenih i radnih uvjeta bio važan korak u pomaganju tim kršćanskim obiteljima da ostanu u regiji.

„Često imaju osjećaj da nije važno jesu li ondje ili ne. Molite da ovdje bude budućnosti za kršćane“, rekao je.

Opat je naglasio da Crkva „nije ni pro-izraelska ni pro-palestinska, nego pro-ljudska“. Crkva je prisutna „na svim stranama“, dodao je.