Pavel – “FM/AM” (Dallas Records, 2024.)

Koliko god držao ili se trudio držati korak s recentnim glazbenim slasticama, bile one domaće ili “svjetske” proizvodnje, ne mogu se oteti dojmu da sam, usprkos i redovitom pisanju o diskografskim novitetima, barem duhom ostao negdje tamo prije. U samokritičnijim trenutcima rekao bih čak – u prošlom tisućljeću, otprilike negdje u devedesetima, dok sam bio mlad i bezbrižan, a glazba taman toliko teško ili lako dostupna da je se ne uzima olako i fast-fooderski kao danas. Primjećujem to posebno u ovo adventsko doba godine, kad, kao brojni kolege po tipkovnici, sabirem glazbene dojmove i naslove na kraju godine i u pravilu favorite nalazim ili u nekim od ranije znanim imenima ili u pjesmaricama koje krasopisom korespondiraju s tim nekim boljim vremenima. No, trudim se…

Jer ljepote ima u svakom (glazbenom) desetljeću, pa gotovo i u svakom žanru (izuzimam samo one koji bilo kakvu ljepotu već nominalno odbacuju), a novim umjetnicima tim je zapravo teže što su im kanali do slušatelja brojniji i lakši, jer u tom stalnom rush-houru na glazbenim platformama prečesto se od bujne šume ne vide zdrav(ij)a stabla. Pa ću za ovu prigodu, da se odmorim od nekih novijih i teže mi pamtljivih receptura, pozornost pokloniti paru albuma duboko uronjenih u neka davnija vremena, koji suvremene platforme koriste kao mostove od sada prema onda, daškom svojih prošlosti oplemenjujući prešarene sadašnjosti. Pa i podsjećajući da svaki izraz, svačija kajdanka ima svoje ishodište i uporište u nečem osmišljenom i stvorenom prije, dok je svijet – konkretno onaj glazbeni – kako se to znade poetski reći, bio mlad.

Pavel, bend proizašao iz radionice zagrebačko-splitskog glazbenika (i pravnika) Aljoše Šerića, čija je poetika svoje početke izbrusila kroz indie-rock sastav Ramirez i zvuk tipičan za bjelosvjetske devedesete, iz albuma u album nas je učio kako lijepa glazba nikad ne zazire od svoje prošlosti, ali i da sve svoje utjecaje može ponosno nositi kao cvijet na reveru dok god je pokreće lakoća i iskrenost stvaranja. Šerić je nakon prva dva albuma pod naljepnicom Pavel od svog benda korak po korak stvarao i stvorio punokrvnog pop-giganta, čemu je presudno pomogla današnja supruga Antonija kao ravnopravni (štoviše, sve zastupljeniji) vokal te sve manje sramežljivo posezanje za onim glazbenim škrabicama koje autori proizašli iz domena indie glazbe u pravilu zaobilaze u širokom luku…

“Ennui” tako prije četiri godine nije bio album godine (još uvijek dodajem – i desetljeća!) samo zbog svojih izbrušeno lijepih melodija za koje vam se činilo kao da su oduvijek tu, samorazumljive i instantno pamtljive, ili zbog pametnih, posve zaokruženih pop-pjesama otvorena duha i autentičnog kolorita, već i zbog toga što je fascinacije estetikom osamdesetih i mekšim stranama heterogene pop-rock kužine razvukao i do festivalskih lakih nota, na uskom prostoru beskonceptualno sabirući cijelu malu povijest lakoćom prekaljenih meštara od pjesme. Sada nam pak dolaze u još širem zamahu, jer “FM/AM” je minutažom i brojem pjesama ono što je u neka davnija vremena bio dvostruki album. A da sve nije samo u brojkama – šesnaest pjesama u preko sat vremena – album je to kojim Pavel kao da ukida sve dotadašnje limite i prioritete, raspjevaniji nego ikad i nikad manje indie, odnosno, udaljeniji od vlastitih mladenačkih inkarnacija. Album za, je l’ te, glazbene nostalgičare poput ovog piskarala…

I album koji će gotovo po inerciji ući među najznačajnije naslove svoje godine, kao još jedan dokaz (ako je više ikome i trebao) koliko je Aljoša Šerić autentično radostan i zanatski vješt, u svakoj noti iskren, pjesmom mlad, u duši star autor. No, za razliku od trijumfalnog “Ennui”, koji je svojedobno svakim novim slušanjem samo rastao i prometao se u rasno remek-djelo, “FM/AM” tu snagu ipak više ne posjeduje – bar ne u istom intenzitetu – koliko god bio premrežen sjajnim melodijama, odličnim, radosnim izvedbama cijelog, sve robusnijeg benda te u konačnici i vrsnim pjesmama kojima nije lako naći pravu zamjerku. Je li u pitanju kvantitativni suficit koji je nužno gricnuo i kvalitativni segment priče ili se možda previše toga počelo ponavljati? Ili je negdje usput polazna ideja dobila odvojke koji su završili u slijepim ulicama? Ili je možda nikad izraženiji duh prošlosti isporučio račun malo deblji od očekivanog?

“FM/AM”, naslovljen, dakle, prema dvama načinima, odnosno, modulacijama prenošenja radio-signala, čime se u samom začetku postavio u ulogu nekog vremešnog prijenosnika dobrih vibracija, svakim je svojim taktom uronjen u prošlo stoljeće, pri čemu čak ni devedesete više nisu pokrivene signalom. Od ugađanja atmosfere s ambijentalnim uvodnim instrumentalom “FM/AM Intro” do završne hipernostalgične balade “Dirižabl Julesa Vernea”, sve je na novoj zbirci Pavel angažirano u oživljavanje duha vremena kad su radijskim eterom vladali Novi fosili (koji se i pojavljuju u nostalgičarski poletnom singlu “Dani koji sjaje”) i kad je Eurosong bio nešto bar letvicu više od besadržajnog cirkusa u kakvog se pretvorio zadnjih desetljeća (pa je tu i njihov lanjski prilog Dori, dopadljiva ali pomalo i bezlična “Do Mjeseca”), kad se strip čitao i skupljao bez tvrdih korica (neki od najčitanijih junaka i poimenično spomenuti u “Dirižablu Julesa Vernea”), a ABBA je bila mjera za krojenje pop-pjesme (čemu svoje mjere izravno duguje bar pola pjesama tu). Album, dakle, toliko obojen u preko tri desetljeća stare boje da je možda ipak i ovom nostalgičaru postao mrvicu “previše”…

Odgovor na tu nabačene sumnjičave dojmove nalazi se ipak u samim pjesmama, u porama, dakle, dubljim od samih boja i raspoloženja. Naime, u šesnaest njih koliko su nam Pavel odlučili ovoga puta ponuditi, nešto je teže pronaći zaista sjajan niz, tim više što je Šerićev rukopis postao i previše prepoznatljiv, pa tako u nekim segmentima i predvidljiv. Da se razumijemo, to je još uvijek nešto što bi se u klasičnom albumskom formatu od deset pjesama u četrdesetak minuta sasvim fino utopilo u samoj ljepoti tih tekstura i melodija; ovdje, u ovako brojnom i šarolikom, a duhom unisonom društvu, dojma sam da je nečeg (ili možda čak svega) previše, da je bend odlučio ispaliti uistinu sve što je imao u rukavu, bez trunke samokritičnosti i zadrške, pa da je u svemu tome i ta suradnja s Novim fosilima zapravo višak (bar na albumu; to je mogao komotno ostati zasebni singl sa svojim specifičnim šarmom). Možda je – s pravom – Šerić naprosto osjetio da može, smije i treba baš sve što mu je s prašnjavih polica u datom trenutku doletjelo kao inspiracija pretočiti u (pop) pjesmu… To bi bio dobar, zdrav razlog i vjerujem da u tome i počiva bit ovoga albuma: Pavel su zavrijedili tu kartu, pravo da mogu biti i pjevati što žele, jer oni i neće (vjerojatno i ne znaju) biti nešto što nisu, pjevati nešto što nije ukorijenjeno u njihovom glazbenom dvorištu. Dojma sam samo da su ovdje od svega toga ostali i viškovi, ono što bi na ranijim albumima Aljoša podšišao pa bacio ili naknadno oplemenio u nekoj idućoj zbirci…

No, i ovako je u pitanju, kako sam već natuknuo, jedan od najboljih albuma tekuće godine. Uostalom, takav angažman nostalgije, da se taj duh prenese u sadašnjost kao prava bomba optimizma i vjere da svijet uvijek može i treba biti bolji, ne može ne doprijeti i do najsumnjičavijeg uha. Pa pitanje je: treba li i može li se uopće tražiti išta više od pop-glazbe?

Kensington Lima – “The Beat That Saved Our Lives” (samostalno izdanje, 2024.)

Poput svojih kolega iz Pavel, s kojima je dijelio i pozornice, splitski glazbenik Josip Radić kroz svoj je vjerojatno najosobniji projekt, bend Kensington Lima, izbrusio kanal kojim će svoje fascinacije notama iz davnijih, analognih vremena prenijeti u svoju (i našu) sadašnjost. Bez da izgubi patinu koju je putem pokupio, ali i bez prave opasnosti da njome preoptereti vlastitu poetiku. Inače zaposlen u čak nekoliko bendova i svirajući s brojnim glazbenicima, Radić je pravi primjer čovjeka kojem je muziciranje zaista primarni način izražavanja, a život u glazbi onaj koji trajno (pre)oblikuje i onaj “civilni”, svakodnevni. Dosadašnja dva albuma snimljena pod potpisom Kensington Lima – “May” iz 2018. i “Southbound” iz 2021. – oba objavljena u samostalnoj nakladi, svjedočili su zaljubljenost u danas već klasične kajdanke Beatlesa, Beach Boysa, Kinksa, Big Star i srodnih suzvučja, ljubav koja nije izrodila puke preslike ili tribute sklepotine, već nešto posve suprotno i duboko intimno.

Radićev novi album, “The Beat That Saved Our Lives”, još jedan objavljen mimo diskografskog plašta, nastavlja istom trasom. Predvidljivo – i Bogu hvala na tome! Jer nisam siguran da uopće mogu zamisliti ljepšeg nasljednika prethodno navedenih albuma, o kojima sam s užitkom pisao na ovom istom mjestu. Da, glazba Kensington Lima ponovno donosi onaj neodoljivi dašak vremena kad su Beatlesi i Beach Boys u suludoj trci oblikovali glazbu kakvu danas poznajemo, posljedično uglazbljujući mladosti brojnih generacija stasalih u eri vinila i automobilskih kazetofona. I da, opet je tako upadljivo neaktualna i posve oprečna recentnim top-listama, kao da prkosno promovira onaj moto da je glazba “nekad bila bolja”. Prkosno, ali ne kao oružje ili nepokolebljivo uvjerenje, već kao neku vrstu svjedočanstva, i to ne programskog, već kao ekspresiju radosti stvaranja i izvođenja glazbe.

Našavši i ovoga puta – sada u većem zamahu – savršenu vokalnu nadogradnju u pjevačici Lovorki Sršen (eto još jedne svojevrsne poveznice s Pavel i njihovim dvoglasjem), Radić je svojim fino krojenim pop-rock pjesmama pridodao notu mekoće koja je, primjerice, baladu “Knebworth” pretvorila u jednu od najljepših pjesama godine. Način na koji se Josipov i Lovorkin glas isprepliću i nadopunjuju podsjeća čak na onu savršenu vokalnu simbiozu kakvu su svojedobno imali Gram Parsons i Emmylou Harris, koliko god vam se takva poredba može činiti pretjeranom. I možemo opet naći za svaku pjesmu neku poveznicu, no ono što sve to čini bespotrebnim ljepota je i duh samih pjesama…

Baš zato mogu slobodno kopirati samoga sebe iz prošlih tekstova o albumima Kensington Lima, pa opet zaključiti da je ova glazba prije svega ljubavno pismo jednoga vremena drugome, jednog kreativnog duha svojim izravnim utjecajima, jedne formirane autorske figure svojoj glazbenoj obitelji. Bez filtera, jer su oni na ovoj razini posve nepotrebni, što sjajno pokazuje najrokerskija pjesma albuma, “Coming Out at Midnight”, da bi je odmah primirila gotovo epska “The Back Seat of My Car” s Lovorkom za mikrofonom. Bez kalkulacija i šarenog celofana, koji bi ovakvim pjesmama bili samo uteg, što zorno pokazuje naslovna pjesma, koja zvuči kao izložbeni primjerak klasične pop-rock pjesme a da je istodobno posve osobna i autorski autentična. Baš zato, čak i kad prenosi note i duh nekih prethodnih vremena, čak i kad možete tražiti i nalaziti brojne poveznice s raznim dičnim imenima povijesti popularne glazbe, čak i kad se ne trudi biti nešto “veliko”, još manje revolucionarno i glasno, “The Beat That Saved Our Lives” jedna je od najljepših domaćih glazbenih zbirki ove i susjednih joj godina, a to što Josip Radić sa svojom biranom ekipom to postiže triput uzastopce samo je najrječitiji dokaz koliko je ljubavi i radosti u tim notama. I koliko je duh tih nota važan i danas, koliko zdrava (ako je se prenese u kreativnost umjesto u kuknjavu) može biti… pa, nostalgija.