Kad sam prije nešto više od sedam godina prihvatio ponudu da za vaš, vjerujem, omiljeni katolički portal u redovitom dvotjednom ritmu pišem o albumima iz domene suvremene popularne glazbe, zapravo nisam bio siguran kakvog se točno posla hvatam. Višegodišnje iskustvo pisanja recenzija za jedan glazbeni portal bilo je svakako više nego dobra osnova, baš kao i sama navika raznoraznog piskaranja (što proze, što poezije), no vjerski, odnosno, katolički kontekst bio je nešto relativno novo. Relativno, jer moj još raniji, nakon naramka godina praktički predvidljivih lutanja, povratak Crkvi instantno je u moje pisanje unio tu duhovnu stvarnost i ponudio, da se izrazim terminom iz knjige o kojoj će ovdje zapravo biti riječ, konkretniji kut gledanja, ali postaviti taj kut u još konkretniji koncept i u određenoj mjeri napustiti onaj “slobodni stil” samog zanata pisanja o glazbi, postao je pravi izazov. Izazov koji se u praksi pokazao daleko lakšim nego što se to u taj prvi mah činilo…

Jer glazba prodire u dušu možda brže i lakše nego bilo koja druga umjetnost. Ona je stalno prisutan soundtrack naših životnih postaja i događaja, sretnih i tužnih stađuna, uspona i padova, ljubavi i prijateljstava, ali i prekrasan kanal svjedočenja kreativnosti – jedan od razuzdanijih (u pozitivnom, a na žalost i u negativnom smislu) koliko i čitljivijih, za svoje protagoniste ogoljenijih – što onda nužno otvara put bogatstvu tumačenja i doživljavanja, pa tako i onih koji se odražavaju u prostoru kršćanstva kao vjerskog i kulturološkog idioma. Upravo to mi je omogućilo da posve intuitivno, bez trunke napora ili skribomanske poze, u glazbi o kojoj biram pisati nalazim i onda pokušavam obrazložiti manifestaciju iskrenog, duhu otvorenog i odgovornog korištenja talenta kao predivan, čeznutljiv čin ljudske kreativnosti. Osobito uzmemo li u obzir da je popularna glazba kakvu u najvećoj mjeri slušamo (dakle, ona iz široko shvaćenog zapadnog kulturno-društvenog miljea) nastala i razvijala se u kršćanskom kulturnom, pa nerijetko i duhovnom svijetu…

A upravo je to, kao i više-manje sve prethodno navedno, bilo plodno polazište na promišljanja o biranim pjesmama iz dubokog bazena popularne glazbe koje je u knjizi “Kut gledanja” pod izdavačkim šeširom Mozaik knjige i uredničkom navigacijom Andrije Škare sabrao Petar Popović, moj kolega po samom zadatku, a brat po glazbenom ukusu i vjeri. Ovo potonje moram posebno istaknuti, jer ovdje je riječ o svećeniku Porečke i Pulske biskupije, ujedno i doktoru crkvenoga prava angažiranom na Papinskom sveučilištu Sveti Križ u Rimu, a uz sve to iskrenom zaljubljeniku u popularnu glazbu koji tu svoju ljubav očito rado pretače u misli i rečenice o onom što u glazbi koju sluša nalazi. A iskrenost o kojoj govorim najbolje se očituje upravo na stranicama ove iznimno vrijedne knjige…

Vrijedne već samom svojom raritetnošću, pri čemu ne polazim samo od činjenice da je njezin autor katolički svećenik, već baš od tog naslovnog kuta gledanja, meni osobno tako bliskog, a kojeg je alarmantno malo ne samo u našem, već i u daleko širem glazbenokritičarskom krugu. Jer glazba, bila ona suvremena ili iz drevnijih rukavaca, bila vjerske ili posve sekularne tematike, ne samo da može nego i treba biti sagledavana i iz katoličkog, odnosno, kršćanskog kuta; ona je kao umjetnost – ako je autentična – prožeta čežnjom i kao takva, neovisno o adresama kojima joj se potpisnik obraća, zrcali čovjekovu dušu usmjerenu transcedentalnome, trajno okrenutu svome iskonu. Kao svećenik, Petar Popović to znade mnogo bolje od mene, kao što zahvaljujući svome pozivu može taj svoj kut gledanja artikulirati još razrađenijim, istodobno neposrednijim i produhovljenijim jezikom.

No da nitko ne bi pomislio kako je Petar svoje tekstove prožeo i opteretio teološkim traktatima ili propovijedima; ne, gotovo posve suprotno, “Kut gledanja” donosi prije svega svjedočanstvo jedne žive, gorljive ljubavi prema notama, prema popularnoj kulturi u kojoj čovjek dobre volje uvijek može pronaći ljepotu i svjetlo, doživjeti nešto blisko i prepoznati Božji nevidljivi dodir. Tekstovi su ovo koji će vam prije svega dočarati snagu i ljepotu, bogatstvo značenja i primjene glazbe kao trajno prisutnog soundtracka u svakodnevnom nam životu, a sve kroz pitki, lirskoj prozi nalik izričaj bogat detaljima i fino tkanom duhovnom analitikom. I upravo ta neposrednost u obraćanju, jezik lišen propovijedanja svisoka i filozofskog kazetnog punjenja, živ i bogat zahvaljujući sprezi visoke razine pismenosti i dječje iskrenog oduševljenja samom tematikom, ono je što knjigu čini još vrednijom i pristupačnom svakome – i vjerniku i ateistu ili agnostiku, kako tekst na njezinoj poleđini poručuje – a da pritom nije u pitanju bljutavi, supstance lišen koktel sklepan da se svidi svima. Još jedno ne: Petrovi tekstovi sve su samo ne takva konfekcija; oni imaju takvu notu i šarm kojom će naprosto privući svakoga tko bar sličnim žarom doživljava i voli glazbu, nudeći pritom taj svoj specifični kut…

“U svakom od eseja namjera mi je bila pokazati kako se osnovna ideja, pojedini stihovi ili dominantno raspoloženje u obrađenoj pjesmi zrcale u prostoru kršćanske vjere”, kaže sam Petar u uvodu knjige sabirući tu svoju misiju i naprosto je fascinantno na koji način i gdje sve nalazi inspiraciju i poantu. Od jazza Johna Coltranea do avangardnog (proto-punk) rocka Velvet Underground, od Billie Holiday do Nicka Cavea i The National, od “krivog klavira” Keitha Jarretta do “privremenog neba” u lirici Beatlesa, u “Kutu gledanja” nižu se prave male pripovijetke koje istodobno dočaravaju sve te redom sjajne glazbenike i jednu moguću ili izvjesnu refleksiju njihove svevremenske glazbe na širem (bijelom) platnu kojeg smo svi mi pozvani popunjavati i dijeliti.

Petar Popović u svojoj knjizi uzima pjesme – ne kao u mom slučaju albume – za predmet svojih promišljanja. Četrnaest pjesama, uz nekoliko dodataka kao “bonus tracks” u zadnja dva poglavlja, bilo je dovoljno da nam prenese cijeli jedan svijet – onaj glazbeni – kao i svoj intimni svijet, duh posvećen traženju tog neizbježnog božanskog dodira, nevidljive a svevidljive prisutnosti i u našim najskrovitijim, pa i najmračnijim zakutcima. On se mjestimice čak pita trebaju li te pjesme čitanje u kršćanskom ključu, da bi onda u punom kreativnom zanosu i sa srcem širom otvorenim tim pjesmama između redaka, ležerno, možda i ne primijećujući, (po)nudio potvrdne odgovore. Glazba – prava glazba, autentično lijepa i na lijep način autentična – to neprestano nudi, tim više jer joj to leži negdje u porama. Petar tu lakoću pronalaženja i asocijativnosti ostvaruje i samim polazištem koje kršćanstvo kao vjeru ne vidi samo kao deklarativnu ili folklornu, već prije svega kao transformativnu…

A to je ono što je, da osobno posvjedočim, i mene osobno vratilo toplom naručju Njegove Crkve, što nas trajno pokreće i (pre)oblikuje, poziva da svakim novim danom, svakom novom pjesmom postajemo bolja verzija sebe, verzija bliža onoj izvornoj, Stvoriteljevoj. Petra sam imao čast i zadovoljstvo osobno upoznati, prije nekoliko mjeseci, između prvog čitanja tad još nelektoriranog teksta knjige i onog drugog, “pravog” čitanja njegovog malog remek-djela, pa mogu posvjedočiti koliko se zaista njega kao osobe može naći na ovim stranicama. Upravo onakav kakav je uistinu, na jutarnjoj kavi ili pri čekanju na ulaz na zagrebački koncert Nicka Cavea, autor “Kuta gledanja” je i u retcima ovih eseja – elokventan, a nenametljiv, načitan, a otvoren – i zato mi je bilo još lakše pronaći ljepotu u knjizi, kao i u glazbi onih njezinih protagonista koje dosad nisam doživljavao ili poznavao. Istodobno me podsjećajući kako još mogu preoblikovati vlastitu misiju u ovoj već dugovječnoj kolumni, kao i koliko još mogu i moram otvarati vlastito srce prema bogatom svijetu popularne glazbe koja traži – da, baš traži i taj kut gledanja.

I uopće nije upitno trebaju li ove pjesme – i još tolike koje čekaju ovakva čitanja – kršćanski kut gledanja. One ga i traže. Na stranicama ove knjige objašnjenje toga naći će zaista i oni koji pokušavaju vjerovati u Boga (kako otprilike Petar u transformativnom ključu kršćanstva naziva vjernike) i oni koji to poriču. Ono što će se nakon toga događati – kod jednih i drugih ili i kod nekih trećih – ovisit će o svakom ponaosob. Poticaji su tu…