Cinkuši – “Bog nam greh oprosti” (Mast Produkcija, 2023.)

Objavljivanjem svoga novog albuma na samom isteku prošle godine – štoviše, na Božić – vesela glazbena družba okupljena pod imenom Cinkuši čak nije toliko gurala nekakav tematsko-marketinški koncept koliko je takvim netipičnim terminom zapravo samo potvrđena njihova neopterećenost ladicama bilo kakve vrste, još manje panegiricima koji bi ih oprobanim automatizmima doveli u medijski fokus. Jer, taman kad su se sve godišnje liste najboljeg ovog ili onog uredno zaključile i obznanile po bespućima elektronskih i tiskanih medija, kad su već bili proglašeni “pobjednici” i “gubitnici” izmičuće godine i kad su svi spomenutiji među njima dali svoje intervjue i portrete, ovi su se vrlo kreativni baštinici hrvatske tradicionalne pjesmarice i pankerske estetike baš tad odlučili oglasiti s novom zbirkom, prvom nakon čak šest godina (izuzmemo li nedavni, još “tiše” objavljen soundtrack za film “Nosila je rubac črleni”), očito bez posebne želje za pozornošću i biranim riječima…

Naravno, bilo bi naivno misliti da na njihovoj adresi vlada nebriga za priznanjem i da dobre kritike i pozitivan odaziv publike nisu i više nego dobrodošli poguranci, ali kad su Cinkuši u pitanju, taktike i strategija, kalkulacije i studije redovito ustupaju mjesto neusporedivo manje predvidljivim i opipljivim mehanizmima čiste kreativnosti i stvaralačko-izvođačke radosti. Da, radosti, jer ako će se ijedan dojam iskristalizirati kao prevladavajući dok slušate njihove rock-popevke kojima zamagljuju razlike između kleti i noćnoga kluba, između suncem umivenih brega i sivila urbane džungle, to će biti radost, veselje kojim pristupaju svojim – najčešće tuđim, a opet suvereno svojim – notama. Kad sam se prije tih dugih šest godina na istom ovom mjestu osvrnuo na njihov tada aktualni album “Krava na orehu”, nisam očekivao toliko dugu diskografsku stanku, a opet, sve ono što sam zapazio i zapisao, taj njihov gotovo pijani žar i nepodnošljivo laka sposobnost da tradiciji ucijepe obilnu dozu svojevremenosti i svojeglavosti bez da cjelini oduzmu i zrnce izvorne ljepote, jasno su ukazivale da bilo kakva radna dinamika tu ovisi prije svega o duboko unutarnjim porivima i pozivima…

Da ne kažem raspoloženju, što bi možda bio i najprikladniji, odnosno, prikladno narodski izraz za ključni sastojak u pogonskom gorivu ovog seksteta čiji se, dakle, novi album, “Bog nam greh oprosti”, nije našao u inventurama glazbene godine u čijim je zadnjim otkucajima ugledao svjetlo dana, a zaobišao ga je i primjereniji medijski zoom. No, baš kao što sve to nije nešto čega Tihomir Kruhonja (kontrabas), Mirko Radušić (akustična gitara), Natalia B. Radušić (mandolina), Igor Barić (violina), Nebojša Stijačić (električna gitara) i Marko Meštrović (bubnjevi) nisu bili svjesni kad su konačno zgotovili svoje nove priloge domaćoj glazbenoj kužini, tako nema tog tajminga koji bi umanjio sjaj i doseg glazbe koja na način prikazan na ovom kao i na prethodnim albumima Cinkuša od umjetnosti pravi čistu zabavu, a od kreativnog zanosa instantni prilog pripadajućoj glazbenoj tradiciji.

Cinkuši su oduvijek – a govorimo o četvrt stoljeća, koliko je prošlo od prvijenca “Zeleni kader” – svoju poetiku bazirali na tradicionalnim pjesmama iz sjevernijih krajeva Lijepe Naše, pritom ne odstupajući od pankerskog temperamenta, odnosno, ostavštine novoga vala, tvoreći tako impozantnu pjesmaricu koja se tek naoko klati između ekstrema, a zapravo svjedoči duhovno bogatstvo i dosege glazbe kao umjetnosti i zvonke radosti. Njihovi su albumi zato i folklorne manifestacije i rock fešte, odjek (davne) prošlosti i dojmljiv, mjestimice i raspojasan plod suvremenih receptura. “Bog nam greh oprosti” nije iznimka ni po jednom taktu, baš kao što nije puki preslik svojih prethodnika. Dapače…

Kad nas u album uvedu još jednim posezanjem za Krležinim “Baladama Petrice Kerempuha” s nečim nalik najboljim izdanjima slavnoga Toma Waitsa (pritom ni na trenutak amerikanizirajući ukupni zvučni krajobraz), Cinkuši možda i najelokventnije dosad obznanjuju koliko su daleko i snažno sposobni ići. Jer “Žitek” je, usudim se reći, jedan od najimpresivnijih prologa u suvremenoj hrvatskoj diskografiji, ne samo zbog predivnog glazbenog veza uz kojeg se lijepe stihovi iz jednog od najautentičnijih književnih dokumenata kajkavskog podneblja, već i zbog daljnjeg rasplitanja te nove glazbene priče s rubova tradicije i urbanih šalabahtera. Tako će već sljedeća pjesma, narodna “Komu majka beli kolač pečeš”, na galantan način spojiti tradicionalni melos sa suvremeni(ji)m radom ritam sekcije i kirurški doziranom električnom gitarom, dok će u “Liebe war es nie” Cinkuši prepjevati gotovo sto godina star njemački šlager, zasladivši ga glazbenim recepturama istočnijima od izvornog joj duha. Obje pjesme svjedoče potpunu stvaralačko-izvođačku neopterećenost zadanim kalupima i diktatima, ali istodobno i savršeno prirodnu disciplinu u spajanjima i prekrajanjima odabranih kajanki.

Zato je njihova izvedba međimurske narodne “Kak je teško našu ljubav tajiti” (uz “Ptičekovu svadbu” jedna od pjesama obrađenih i za spomenuti soundtrack filma “Nosila je rubac črleni”) tako neodoljivo patinasta, a istodobno koloritom neposredna i… pa, čak moderna, osobito uzmemo li u obzir stalno žive trendove world musica. Pritom tihi, potkožni rezovi električne gitare, ponovljeni i u “Ptičekovoj svadbi”, čine ključne sastojke soundscapea daleko bogatijeg od onog što se usputnom slušatelju može činiti zabavljačkim, ako ne i banalnim. A zamah Cinkuša tim je bogatiji što se i geografski pomiču izvan zona komfora, pa u pjesmi “Lički Herkul zlatnog srca” odlaze do podnožja Velebita, u kršnu Liku ” di se rđa sije, a niču junaci”, donoseći “proglas” tamošnjeg “Samsona meka srca”, hrvača Marijana Matijevića koji je na smjeni 18. i 19. stoljeća slovio kao najjači čovjek na svijetu. Kad je jednom zgodom bio najavljen kao Austrijanac, taj je stasiti Ličanin odbrusio kako je on “Hrvat rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše”, što su Cinkuši “iskoristili” kao efektan uvod u svoju posvetu nepokorenoj Lici “ravnijoj od Srijema”.

A za kraj, uz još jednu narodnu, već obrađivanu “Alaj Jano”, bend je ostavio “osvrt” na jedan manje svijetao, dapače, vrlo grub i duhovno opasan segment životne nam i kulturne baštine – psovku, odnosno, točnije kletvu. “Molitva”, naslovljena tako, pretpostavljam (i nadam se), zbog zaključnog zaziva “Bog mi grej oprosti”, donosi citiranje nekih od najbezočnijih psovki i kletvi iz sjevernih nam krajeva koje je zapisala književnica Božica Brkan. Kao, na žalost, sastavni dio tradicije – čega sam itekako svjestan jer dolazim iz Dalmacije, gdje je psovka gotovo kreativna djelatnost i jedan od najtežih duhovnih utega našega čovika – Cinkuši su se prihvatili i te strane toliko im važne baštine, odjenuvši je u nervozno, neuredno glazbeno ruho koje sugerira nemir i strah, prijetnju i jal. Zaključni stih, po kojem je album i dobio naslov, dolazi tako i kao još nedorasla molitva i kao podsjetnik koliko olako uzimamo neke vrlo teške i nesagledivo opasne riječi i sintagme. Na albumu Cinkuša takva se pjesma i pripadajuća joj tematika čini poput savršeno logične šake o stol, s tim da pravi odjek tog udarca tek treba dobiti svoj epilog…

Možda na nekom novom albumu, ali dotada (a, sudeći po dosadašnjoj dinamici, mogli bismo se i načekati) Cinkušima se u glazbenom smislu malo toga ima za oprostiti. Jer, lakoća kojom ova družba sabire svoje glazbene preokupacije, i višestruko starije od njih samih, te ih sastavlja u posve novim, uzbudljivim i nadahnutim mozaicima, od njihove glazbe čini tradiciju u njezinoj najeklektičnijoj i najstimulativnijoj inačici.