U siječnju 1969. godine Beatlesi su na krovu jedne zgrade u središtu Londona odsvirali svoj posljednji zajednički koncert. Zapravo to i nije bio koncert, nego improvizirana izvedba, dio dokumentarca koji se tada snimao. Bio je to otužan kraj nastupa uživo jedne od najslavnijih grupa novijega vremena. Pedeset godina kasnije, Beatlesa i njihovih obljetnica s gotovo religioznim žarom prisjećaju se mnoštva njihovih obožavatelja, mnoštva koja, čini se, postaju sve većima kako desetljeća prolaze.

No što je s Beatlesima i vjerom?

Mnogo se važnosti pridaje flertovanju „Fantastične četvorke” s ovim ili onim istočnjačkim religijama, kao i poznatim slikama četvorice glazbenika na duhovnoj obnovi u Indiji. Malo se tko bavi kršćanskim korijenima grupe. Dvojica njezinih članova, Paul McCartney i George Harrison kršteni su u Katoličkoj Crkvi, a John Lennon i Ringo Starr bili su anglikanci.

Bilo bi pošteno reći da je kršćanski utjecaj na odgoj te četvorice ljudi bio zanemariv. Čak je i riječ „nominalan” tu prejak izraz. Sva četvorica bili su dio poslijeratne Britanije, zemlje koja nije bila poznata po vjerskome žaru. Zapravo, u šezdesetim godinama prošloga stoljeća ona je bila sve sekularnija. Religija je bila potisnuta u privatnu sferu. Često se zna reći da je, za razliku od Irske ili Amerike, Englez kojega se smatralo religioznim bio iznimka, i da ga se često smatralo ekscentričnim.

Zato u šezdesetima nije bilo iznenađenje što su tijekom intervjua Beatlesi govorili o svojoj zbunjenosti otvorenom religioznošću u Sjedinjenim Američkim Državama. Nadalje, kada je Lennon pred jednim londonskim novinarom komentirao da je njihova grupa „popularnija od Isusa”, to u Britaniji nakon objavljivanja razgovora u ožujku 1966. godine nije uzrokovalo nikakve posebne reakcije. Lennon je zbog svojih komentara ispao više panteist nego kršćanin. No te su primjedbe veoma drugačije primljene s druge strane Atlantika – u tolikoj mjeri da je zbog gnjevnih reakcija na te komentare Lennon morao pojasniti i prigušiti ono što je rekao. Problem nije bio toliko u tome što je Lennon svojim komentarima imao namjeru uvrijediti kršćane, nego u tome što je u društvu – a posebno u umjetničkim krugovima u kojima se on kretao – vjera općenito, a naročito kršćanstvo, tada smatrana naprosto irelevantnom.

Zapravo, Beatlesi su veoma rano i veoma naglašeno izjavili da su agnostici. Religija nije bila nešto o čemu su htjeli raspravljati. No sve se to promijenilo 1966. godine, kada su Harrison i njegova tadašnja supruga Patti Boyd posjetili Indiju. Harrisona je već prije privlačila indijska glazba. No sada je, djelomično pod utjecajem svoje supruge, postao podjednako privučen svijetu hinduizma, kao i njegovu tada modernome obliku koji se znao naći na Zapadu – pokretu Hare Krishna. Ta se privlačnost neizbježno proširila na ostale Beatlese i njihovu svitu.

Iako su svi Beatlesi uskoro počeli ići na istočnjačke duhovne obnove u Walesu i Indiji te petljati s transcendentalnom meditacijom, s iznimkom Harrisona, ništa od toga nije posebno utjecalo na grupu. Radilo se više o prihvaćenoj pozi nego o usvojenome prijedlogu. Vjerojatno je i da su halucinogene droge tijekom toga razdoblja imale popriličan utjecaj na sve uključene.

Tijekom godina što su uslijedile Harrison je nastavio istraživati hinduizam. Pjesme koje je pisao često su pokazivale da njegovo otkriće istočnjačkoga misticizma nije samo prolazna faza. Katolicima se njegovo istraživanje toga vjerskoga puta može čak činiti zbunjujućim, pogotovo zato što se misticizam i svi vjerski koncepti o kojima je on govorio mogu pronaći u kršćanstvu, naročito u katoličanstvu – neki bi rekli da svega toga ima više u katoličanstvu nego u ijednoj drugoj vjeri.

Kada čitate o Harrisonovu odgoju, steknete dojam da je njegov katolički identitet bio samo kulturni identitet, nešto što mu je prenijela njegova majka, Irkinja. Čini se da je tako bilo i kod McCartneyja, koga je (i brata) poslije smrti majke, Irkinje i katolkinje, odgajao otac, nominalni engleski protestant. Vjerojatno je točnije reći da ni McCartney ni Harrison nisu imali stvarne katoličke formacije, ponajprije zato što je kroz većinu njihova života i u njihovim izjavama bilo jasno da uopće ne poznaju tu dimenziju svojega života.

U političkome je smislu najglasniji među Beatlesima bio John Lennon. Uz Yoko Ono, Lennon se povezivao s tada modernim tendencijama kasnih šezdesetih. Njegove pjesme, poput „Imagine”, više nisu samo sekularne ode, nego zapravo deklaracije apsolutnoga protivljenja bilo kakvim vjerskim uvjerenjima. No te se sentimente treba uzimati sa zrncem soli. Poput njegovih ranijih flertovanja s istočnjačkim religijama, ti novi politički stavovi formirali su dio svijeta u kojemu su se Lennon i Ono tada kretali. Bio je to svijet otvoren novim vjerovanjima – sve dokle su ona bila izvučena iz nedefinirane gomile ideja New Agea – ali svijet otvoreno neprijateljski nastrojen prema svim etabliranim oblicima religije, koju se odbijalo kao dio kulturnoga tkiva društva koje je tadašnja avangardna kontrakultura napadala sa svih strana.

Desetljeće kasnije Lennon se povukao iz svijeta glazbe. Do tada, 1974. godine govorilo se da je ustvrdio da je imao susret s letećim tanjurom, i da je od tada postao – na jedno vrijeme – poklonikom toga fenomena. Što je još zanimljivije, nekoliko godina kasnije, navodno je naišao na kršćanske programe na kabelskoj televiziji. Neki tvrde da je Lennon doživio vjersko obraćenje gledajući jedan od tih programa 1977. godine. Prema svim saznanjima, Yoko Ono žestoko se suprotstavljala svim pričama o obraćenju. Lennonovo ponovno pronađeno kršćanstvo ubrzo je nestalo. Gledajući na to vrijeme, čovjek se zapita što bi Lennon mislio o EWTN-u. Nažalost, Lennon je poginuo godinama prije nego što je taj televizijski program počeo s emitiranjem. Ubijen je 8. prosinca 1980. godine.

Od svih Beatlesa, onaj za kojega se činilo da ga vjera najmanje zanima bio je Ringo Starr. Bio je prvi koji je otišao s duhovne obnove u Indiji. Nakon deset dana rekao je ostalima, dok su sjedili u istočnjačkoj odjeći, pokriveni cvijećem, da on ide potražiti gdje ima lokal s prženim jajima i pomfritom, tipičnim jelom britanske radničke klase. To je ostalima dalo do znanja da je njihov najnoviji interes veoma daleko od njihovih korijena.

S time na umu, posljednjih godina bilo je izvješća, ponešto nejasnih, da je Starr „pronašao Boga”. Kako bilo, i sad je nejasno kojega je Boga otkrio. Iako je bio došao do istoga javno proglašenoga agnosticizma kao i ostali članovi grupe, protestantizam Starrove mladosti bio je najevangeličkiji od svih Beatlesa, to bi moglo značiti da je više od drugih bio izložen Bibliji. Čekamo buduće novosti, i nadamo se da je Starr otkrio EWTN.

McCartney ostaje tajnom. Kao osoba za koju se čini da joj je javni imidž neprestano pod nadzorom, čovjek i ne očekuje da će McCartney uskoro izjaviti da je ponovno otkrio vjeru u kojoj je kršten. Ipak, povremeno zna reći nešto što daje naslutiti da je svjestan nadnaravnoga.

Koncert na krovu zgrade održan prije pedeset godina kasnije je objavljen kao film i album pod naslovom Let It Be („Neka bude”). Istoimena pjesma, iako su kao autori navedeni i Lennon i McCartney, u najvećoj je mjeri McCartneyjeva tvorevina. U tekstu pjesme spominju se „teška vremena” i „majka Marija”, koja dolazi McCartneyju „govoreći mudre riječi – neka bude”.

McCartney je pripovijedao da je pjesma potekla iz sna koji je imao o svojoj majci Mary, i kako mu pomogla smanjiti neke od tjeskoba koje je imao dok je postajao sve slavnijim. Neki su se razočarali što „majka Marija” iz pjesme nije Blažena Djevica Marija. No prisutnost vjernih mrtvih koji pritječu u pomoć voljenima izražava jedan dubok katolički senzibilitet. Tko kaže da se takve stvari ne mogu ponovno očitovati, ukazujući na istinski izvor mira – samoga Kneza mira.

Izvor: National Catholic Register | Prijevod: Ana Naletilić

© 2022 EWTN News, Inc. Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje uredništva portala National Catholic Register.