Nick Cave & The Bad Seeds – “Wild God” (PIAS, 2024.)

Patnja i bol, uspiju li svojoj “žrtvi” presjeći spone s bližnjima i odvući je u izolaciju, mogu biti izravna uputnica za očaj, no s druge strane Kristova ruka ispružena nam je na možda najopipljiviji način upravo u tim konstelacijama. Taj preobražujući potencijal utkan u patnju, Božja intervencija u našu intimu, ona je nit koja pokreće i kreativnost, osobito imamo li u vidu onu mantru kako nema umjetnosti bez bola i tuge, a koja je tek površno, profanizirano objašnjenje čežnje potpirene patnjom.

Kad je australski kantautor, jedna od najvećih zvijezda globalne alternativne rock-scene, Nick Cave, prije devet godina izgubio petnaestogodišnjeg sina, skupa sa svojom suprugom nazvao je to traumom, ali ta tragedija ga je, slijedom možda samo njemu znanih duhovnih okolnosti, postupno (na)učila vidjeti i osjećati upravo onaj povezujući potencijal kojeg patnja u svojim okrutnim njedrima otvara i nudi. Tako kroz proteklo desetljeće svjedočimo, što kroz glazbu ovog jedinstvenog umjetnika, što kroz njegovo javno dopisivanje sa svojom publikom (svojevrsni duhovni dnevnik dostupan na stranici The Red Hand Files), što kroz direktni odnos sa zajednicom koja okuplja sve – publiku, kritiku, medije – koji na bilo koji način prate njegov rad, jednoj jedinstvenoj transformativnoj priči o kreativnosti i duhu, prkosu i poniznosti, talentu i čežnji.

“Mladi Nick Cave mogao si je priuštiti da na svijet gleda sa stanovitom ohološću jer nije imao pojma što budućnost nosi. Danas vidim da su oholost i prijezir prema svijetu bili svojevrstan luksuz, ili neumjerenost, čak i taština. On nije znao ništa o dragocjenosti života – njegovoj krhkosti. Nije imao pojma kako je teško, ali prevažno, voljeti svijet i prema njemu se odnositi blago.”

Ovako iskren, naoko čak i prekritičan pogled na vlastitu prošlost, Cave je nedavno ponudio u  knjizi “Vjera, nada i krvoproliće” (dostupna i u hrvatskom prijevodu), čime je na neki način zaokružio taj recentni dio svoga stvaralačkog i čisto ljudskog puta, ali i ponudio ključ za razumijevanje trenutne kalibracije kreativnih mu silnica. Umjetnik iznimno bogatog, duhovno vrlo intenzivnog opusa snažno obilježenog kršćanskim motivima, ali i suprotstavljenim imaginarijima, pritom nikada nije – usprkos svim oholostima i prijezirima – koristio šminku ni botoksiranu poetiku niti se omatao plaštevima korektnosti ili moralne ispravnosti: poezija i glazba koju već gotovo pola stoljeća kanalizira kroz svoje bendove – od glasnih ranih godina s Boys Next Door i The Birthday Party do zrelije faze s The Bad Seeds i Grinderman – te već neko vrijeme i kroz filmsku glazbu, uvijek su, gotovo žurnalistički, bilježili sumnjom i nemirom protkanu čežnju, iskrene krikove, ali i sve artikuliraniji pjev čovjeka od Gospodina neodvojivog čak i u najprofanijim mu preokupacijama. Uostalom, “Bog je u svemu, spominjao Ga ja ili ne”, kako je i sam rekao u reakciji na jednu novinarsku tvrdnju…

A, suprotno brzopoteznim dojmovima, ovaj “novi” Nick Cave zapravo je onaj isti mladi panker koji je, opčinjen najkrvavijim stranicama Staroga zavjeta, urlao na svoju publiku, kao i onaj “mračni pjesnik” koji je, tek otvarajući stranice Novoga zavjeta, u metrici stiha suočavao profano sa sakralnim, ispisujući neke od najdramatičnijih pripovijesti sabijenih u formu rock-pjesme. Isti, jer se u njegovu tobožnjem crnilu (kako su ga vidjeli oni najljeniji) može naći više kolorita nego u nekim svim bojama duge obojenim slikovnicama. Isti, jer se i na najintenzivnijim, najbrutalnijim stranicama pjesmarice ranog mu benda The Birthday Party može naći više erupcija najčistije čežnje nego u nečijim ljubavnim antologijama. Isti, jer, baš kao u ljubavnom stihu njegova danas već trideset pet godina mladog evergreena “The Ship Song”, svaki njegov susret s Bogom u formi stiha čini pravu “malu povijest”. Isti, jer mogu osobno posvjedočiti koliko sam – nesvjesno, jer tek sada to shvaćam u punini – još otkako se ovaj talentom nevjerojatno bogat čovjek i ja “družimo” kroz njegovu glazbu, priželjkivao, osjećao, nazirao današnjeg, prema svijetu i svojoj duhovno sve široj obitelji ponizno naklonjenog, otvoreno religioznog, po vlastitom priznanju čak konzervativnog Nicka Cavea.

Onog Nicka Cavea koji će usred svoga novog, opravdano gorljivo iščekivanog albuma, glasom nikad toplijim i zrelijim, ljepšim i nadahnutijim, reći: “Dosta smo imali tuge, sada je vrijeme za radost!” Jer nije takav stih – takav glas, pristup, nit vodilja – nespojiv, svjetovima udaljen od autora albuma poput “Mutiny in Heaven”, “From Her to Eternity” ili “The Firstborn is Dead”; ne, on je njegov produžetak, nastavak, njegovo sada i ovdje, oblikovano ne zaslugama već Milošću, kao ova strana mosta od onda i ondje. A album je “Wild God”, zbirka pop-pjesama koje naoko jedva da imaju ikakvih veza s cjelokupnom industrijom popularne kulture, a koje podjednako zrcale najljepše što nam je ta ista industrija kroz svoje čeznutljivije testamente ostavila, kao i jednu posve osobnu, jedinstvenu intimu, dnevnik duše koja nijednom svom padu i šamaru patnje nije dala da je povuku u očaj i beznađe. Album koji je nešto najljepše što ćete ovih dana i noći, tjedana i mjeseci moći čuti s bilo kojeg od izvora glazbe dostupnog vašim ušima. Pri čemu pretjerujem upravo onoliko koliko mi za to daje snage snaga samih pjesama pobjeglih ustaljenim normama u istoj mjeri koliko te iste norme uvažavaju i svetkuju.

I da, radost je uistinu, nakon prizivanja i predosjećanja mira na albumu “Ghosteen”, u samom srcu desetoepizodne zbirke, svojevrsne kejvovske ode radosti, istodobno svečane i meditativne, bendovske i profinjeno poetične. “Joy” je trebao biti i naslov albuma, no Cave je smatrao da bi to bilo u biti pogrešno jer bi tako izguralo iz vidokruga sve ono što vodi k toj radosti, sve one sjene i prijetnje – da, patnje – koje su duh osnažile u tom stremljenju. Naslov je mogao ili trebao biti “Conversion”, također po jednoj od pjesama na albumu, ali to mu se činilo eksplicitno religioznim, što također ne bi obuhvatilo svaki segment i svakog recipijenta, da bi naposljetku “Wild God”, zapravo fokusiranje na čovjeka kao čežnjom prožeto biće zagledano u Stvoritelja čak i kad Ga ne priznaje ili ne prepoznaje, terminološki pogodio to sjecište motiva i narativa kojeg ove pjesme nose kao svijetleći biljeg.

Da se novi album s The Bad Seeds, prvi nakon sada već pet godina mladog, ali zvukom prilično nebendovskog “Ghosteen”, okreće slavljenju umjesto introspekciji, svijetu umjesto samotnim mjestima duha, bojama umjesto sivilu, sugerirao je prije nekoliko mjeseci već prvi singl, fino tkana poema “Frogs”, u kojoj ljubavni par na putu s nedjeljne mise (što je sugerirano spomenom crkvenih zvona što kao da “poručuju da sve će biti dobro”) u mislima premeće priču o Kainu i Abelu kao prvom zločinu u povijesti čovječanstva, ali su istodobno zagledani u žabe koje “skakuću u lokvama, prema Bogu, zanesene ljubavlju, zanasene boli”. Pjesma prožeta prirodom kroz suprotstavljene motive na predivan, samo poeziji moguć način prenosi osjećaj zaljubljenosti u svijet u kojem je patnja transcendentalni bazen, a ljubav trajna spona na putu u zagrljaj Stvoritelja. Nikad dotad, pa ni u najpomirbenijim versama i notama recentnijih albuma, poput spomenutog “Ghosteen” ili nešto mlađeg, bez The Bad Seeds potpisanog “Carnage”, Cave nije zvučao tako dječački zaneseno, toliko da već u glasu, i bez dubljeg poniranja u same stihove, možete naslutiti protagonista koji drži za ruku svoju družicu dok ih prati zvuk zvona i glasanje zaigranih žaba, kojem ni sveprisutno nasilje i patnja ne mogu zatomiti oduševljenje svijetom predanim nam na korištenje i baštinjenje.

Životinje će Cave koristiti i dalje po albumu, bilo da su u pitanju zečevi (i oni “iskorišteni” kao poredba pri dočaravanju trenutka obraćanja Gospodinu, u pjesmi “Joy”: “I skočio sam kao zec da bih pao na koljena…”) ili konji (“Cinnamon Horses”), baš kao što će priroda ostati stalno prizorište ili bar kulisa na koju će se lijepiti pjesnički motivi. Glazba je pritom sugestivno savijanje pravila melodioznosti pomoću gudača i puhača, u ključu gospela uštimanog zbora i finih gitarskih premaza, klavijatura i nenametljive, a vrlo nadahnute ritam-sekcije, jezik benda u potpunoj posvećenosti i podređenosti naraciji i duhu samih pjesama, bez ijedne suvišne note ili efekta. Tako čak i kroz sintetiku provučena “O Wow O Wow (How Wonderful She Is)”, otvorena posveta nedavno preminuloj družici iz mladih dana, Aniti Lane, zvuči nevjerojatno toplo i neposredno, tužno i svečano u jednom, unisonom uzletu…

A ta kula od nota koju je Cave sa svojim najbliskijim suradnikom Warrenom Ellisom (u prošloj kolumni mogli ste čitati o njegovom najnovijem albumu s matičnim mu sastavom Dirty Three) sazdao kao dom svojim novim, radosnim stihovima, svojim se vrhovima, poput gotičke katedrale, uzdiže nebu u naletima čistog glazbeničkog zanosa, kao u završnici naslovne pjesme ili u drugoj dionici gospelom ovijene ljepotice “Conversion”, baš kao što se u svojim tišim dijelovima prostire po suncem umivenom krajobrazu koji joj omogućuje snažne, zdrave temelje. Sam album kao da pak počinje usred već pokrenute svirke, poput uključenja u prijenos slavljeničkog koncerta: bajkovita “Song of the Lake” služi i kao prolog i kao spona sa samim epilogom, u kojem se također javlja voda kao motiv. U tim će fluidnim okvirima ovaj slavljenički koncert zaživjeti kao unutar Caveova opusa neviđen koloplet pripovijesti, s njegovim vokalom raspjevanijim nego ikada dosad i stihovima što se slobodno klate između klasične naracije i struji svijesti bliske poezije.

Dva se pak dragulja u toj svojevrsnoj suiti ističu kao ključne artikulacije onog što album u cjelini želi prenijeti – “Joy” i “Conversion”, obje gotovo pa naslovne, bar u nekoj od etapa rada na albumu. I dok je “Joy” više minimalistična – mada ne i lišena svečarske atmosfere – oslonjena na klavirske tipke, sugestivne perkusije i predivan rog koji se na glazbenu tapiseriju lijepi poput najfinijega premaza, te na efektno Caveovo ponavljanje stihova, do već navedenog poziva “Dosta smo imali tuge, sada je vrijeme za radost!“, praćenog zazivima “Imaj milosti za mene, molim Te” (poput izravne veze s vapajima iz pjesme “Mercy” s već davnog albuma “Tender Prey”), sve do završnog ponavljanja riječi “radost”, “Conversion” je sama kičma albuma, njegov ključ. “Dotaknut duhom, dotaknut plamenom” Cave svjedoči duhovnu preobrazbu, dugi trenutak – jer sve je proces, nikad posve dovršen – iz kojega se onaj “mladi Nick Cave” preobrazio u ovog poniznog, svijetu i ljepoti Božjih tvorevina otvorenog pjesnika, a prije svega, kako je to posvjedočio u knjizi “Vjera, nada i krvoproliće”, supruga i oca. Nikad poraženog, a patnjama i gubitcima šibanog umjetnika koji je nedavno ostao bez još jednog sina, napokon spremnog priznati ranjivost kao ključni segment duhovnog i kreativnog razvoja. Zato je “Conversion” ne samo velika, snažna, beskonačno prelijepa oda, najkrvaviji gospel za novi milenij, već i najpoetičnija ispovijest koju trenutno možete čuti a da dolazi iz usta i instrumenata jednog rock-benda.

“Wild God” zapravo nema slabe točke, nema nijednog, često neizbježnog izljeva stvaralačko-izvođačke samodopadnosti; sve je na svome mjestu i sa svojim razlogom, pa tako i odabir Davea Fridmanna za završni miks, čovjeka zaslužnog za zvuk najljepših američkih albuma sa smjene milenija, “Deserter’s Songs” i “The Soft Bulletin”, a koji je zvučni krajobraz The Bad Seeds preusmjerio prema visinama i vremenskim crtama s kojih se ipak neće izgubiti veza s ranijim Caveovim svevremenskim zbirkama, poput “Abattoir Blues / Lyre of Orpheus”, od koje kao da je svojedobno otkinuta “Final Rescue Attempt” samo da bi puni potencijal doživjela sada u ovdje, ili “The Boatman’s Call”, s kojom tako rječito korespondira “Long Dark Night”. Kad sve navedeno u završnoj minijaturi “As the Water Cover the Sea” kroz zborskim pjevanjem naglašen prizor Krista koji “ustaje iz groba sa svojim dronjcima i ranama” da napaćenoj zemlji donese “mir i dobre vijesti” dobije još jasnije zaokruženje i miljokaz, već je teško suspregnuti suze, jer što se uistinu još može reći nakon zadnje note ovakvog albuma? Zaista, što? Pa…

U još uvijek posljednjem prilogu na stranici The Red Hand Files jedan je obožavatelj, umjesto da postavi još jedno pitanje, predložio Caveu da ga postavi on. Nakon toliko iscrpnih, vrlo intimnih odgovora, da on pita nas jedno pitanje. Nick Cave je oduševljeno prihvatio, pitajući, dakle, tebe, mene, nas: gdje ili kako pronalazite radost?

Ne mogu zamisliti ljepši, iskreniji i spontaniji post scriptum albumu kakav je “Wild God”.