Jason Isbell – “Foxes in the Snow” (Southeastern, 2025.)

Kreativni proces u pravilu otvara širok prostor za samoseciranje, za preispitivanje vlastitih postupaka, odluka i stavova, odnosa prema ljudima oko sebe i društvu u cjelini, kao i analizu duhovne dimenzije koja bi trebala sve to presudno usmjeravati. Stvaralački čin, uostalom, i jest plod te dimenzije, njezin odvojak koji je čini vidljivijom, a ujedno je i povezujuća silnica, bilo da gledamo horizontalno (međuljudski) ili vertikalno (prema Bogu). Jer, kreativnost je prije svega dar, ničim zasluženo, ali po Milosti nam dato umijeće u kojem smo pozvani biti iskreni i odgovorni, autentični i beskompromisni, nepotkupljivi, uporni tragatelji za Istinom. I to razlikuje umjetnost od imitacije, stav od poze. Istinu od laži.

Baš zato stvaralački čin podrazumijeva posebnu vrstu duhovne pripreme; ne kalkulaciju, već komunikaciju zatvorenih usta i očiju, onu koja nas dovodi u prostor molitve. Inventuru vlastitog duha, čišćenje i odstranjivanje svega što čini prepreku na putu ka djelu koje će na najiskreniji, s metajezika čežnje prevodiv način odražavati svoje korijene i uzroke. Inventuru koja nakon molitvenog zalazi i u prostor ispovjednog, s otvorenim potencijalom za milosti kajanja.

Svom novom studijskom albumu, desetom po napuštanju rock-sastava Drive-By Truckers, američki kantautor Jason Isbell odlučio je pristupiti posve sam. Dakle, nakon vrijednog, ali i toksičnog iskustva rada sa starijim kolegama u spomenutom bendu, pa nakon okupljanja vlastitog pratećeg sastava The 400 Unit i niske mahom sjajnih albuma u ključu americane, jedan od najtalentiranijih glazbenika ovomilenijskog američkog kantautorskog vala odlučio je u studio ući sam(o) s akustičnom gitarom, po prvi put, iako se već u tri navrata potpisivao sam, bez ikakvog benda ili pomoći studijskih glazbenika (albumi “Sirens of the Ditch”, “Southeastern” i “Something More Than Free”). Razlog za takvu odluku ležao je pak u samim pjesmama koje je za ovaj put pripremio, odnosno, posve iskren pristup vlastitom kreativnom nagonu. Jer, po njegovim riječima, previše se toga u novim pjesmama, previše priča i detalja, pokazalo jednostavno preosobnim: “Nisam htio prisiljavati nikoga da bude u toj sobi s tim. Kad si toliko otvoren i ranjiv, naprosto trebaš to odraditi sam. Svjestan sam da će to postati javno i da će slušati mnogi, ali ima nešto u tome da posve sam sjedim s gitarom i pjevam tako osobne pjesme.” Pristup, dakle, s punom duhovnom pripremom i kreativnom logikom, uz odstranjenje bilo kakvog suvišnog glasa ili note, sve proizašlo iz vrlo delikatnog životnog trenutka, kakvih, doduše, nije ni dosad manjkalo kad je Isbell u pitanju…

“Foxes in the Snow” snimljen je u samo pet dana u njujorškom studiju Electric Lady, bez nadosnimavanja i bilo kakvog ušminkavanja, kao uistinu samostalan projekt, glazba ogoljena do same srži, uz pripovijedanje u najvjernijoj maniri klasične američke škole. Ono što je presudno obojilo nove pjesme i što je navelo Isbella da sve konce preuzme sam, nedavni je razvod od supruge i donedavne mu glazbene suradnice Amande Shires, i same kantautorice te violinistice, s kojom je prije deset godina dobio i dijete. Taj je brak sasvim sigurno bio vrlo važan čimbenik u ondašnjoj Isbellovoj borbi s alkoholizmom i ovisnošću o kokainu, jer, kako sam već spomenuo, rani ulazak u bend u kojem su osjetno stariji kolege živjeli sve “blagodati” rokerskog života uzeo je svoj danak u mladića gladnog slave i priznanja. Srećom, i glazbe, za koju je evidentno nadaren, što su i prepoznali Patterson Hood i Mike Cooley kad su ga pozvali u Drive-By Truckers. Zato je, uostalom, i odlazak iz tog benda te početak borbe s ovisnostima protekao u kombinaciji direktne potpore svoje supruge (i kolege Ryana Adamsa) i okretanja novih stranica svoje glazbene priče. Albumi koje je snimao sa svojim novim bendom The 400 Unit, uz tri koja je potpisao samo svojim imenom, predstavljaju zato ne samo impresivan kantautorski opus s kojim se može mjeriti malo koji drugi s ove strane milenijske crte, već i dirljive dnevničke zapise, u kojima je, držeći se tradicionalne američke narativne forme i glazbenih obrazaca na sjecištima countryja i rocka, istkao detaljima bogate, sugestivne pripovijesti.

Neuspjeh braka sa ženom koja mu je pomogla vratiti red u život i vlastito zdravlje postao je tako novi potres (ali i novi početak), s kojim se Isbell odlučio – logikom svoga kreativnog rada i kantautorskog poziva – suočiti otvorenih očiju i ne bez zrcala koje mu jedino može odgovoriti na pitanje kolika je u svemu njegova krivnja. “Foxes in the Snow” u tom kontekstu nije tipična, pravocrtna zbirka pjesama ni o jednom kraju ni o novom početku, već je prije svega dokument jedne životne postaje, artikulacija stanja duha i tijela, krik upućen u lice vlastitog odraza u zrcalu. Krik prizeman, miran i neoptužujući, pripitomljen u procesu kreativnog izražavanja, ali i ogoljen, sveden na samu skelet.

A ako se ljepota kao presudni nutrijent umjetnosti, odnosno, kreativnog izražavanja u Isbellovoj poetici zrcalila prije svega u onome što mu je u životu pruženo (i što je prepoznao kao takvo) nakon, u rokerskom imaginariju gotovo stereotipnih posrtaja i padova, izmicanje nečeg i nekog iz te konstalacije zasigurno je moralo dovesti do snažnog potresa. Pjesme na “Foxes in the Snow” to na sjajan način prenose upravo tim svojim minimalizmom, tim više jer se u ovakvoj formi Isbell snalazi izvanredno, pruživši dosad možda najdojmljivije vokalne izvedbe. Uz to, izbjegnuta je zamka da cijeli album završi u motivski uskom kanalu u kojem bi se iz pjesme u pjesmu preslagivale iste emocije i teme, iste nijanse iste palete boja i unisonost u tonalitetu; ova je zbirka istovremeno okrenuta horizontu i retrovizoru, razvalinama jednog prošlog života i perspektivama koje se na(d) tim razvalinama otvaraju i mame.

Otvaranje albuma s gotovo pa arhetipskom američkom kaubojskom pjesmom, “Bury Me”, pokazat će se izuzetno pametnim izborom, jer uparena s idućom, slično intoniranom “Ride to Robert’s”, ona nas uvodi u zbirku nalik onima Raymonda Carvera, postavljajući kulise i kolorit, ambijent i kontekst u kojem jedan rasni, u tradiciji krojen kantautor može postupno otvarati svoje rane i vidati ih u domeni univerzalnoga. A Jason Isbell je autor koji voli pričati kroz priče, dakle, zamišljene mikrosvjetove u koje onda može unositi sve osobnije detalje, poput slikara koji ne žuri dovršiti sliku. Zato su očito duboko intimne, narativnim stranputicama bolno škrte “Eileen” (koja, zapravo, ne može ne biti Amanda) i “Gravelweed” i iznenađenje i najdirektnije objašnjenje odluke da u studiju sve izvede posve sam. “Moje vlastito ponašanje bilo mi je šok, nisam znao da ću ikad imati hrabrosti“, baš kao i “Mislila si da je istina tek glasina” u “Eileen” zvuči baš kao plod dugih suza, ali i suočenja sa svojim najskupljim manama, što je u potonjoj pjesmi svedeno na gorko priznanje: “Žao mi je što sve te ljubavne pjesme danas znače nešto posve drugo.”

Nije na nama da sudimo tko je bio kriv, a tko nedužan, ili naprosto tko je bio manje ili više kriv; ostaje činjenica da je Isbell u međuvremenu otpočeo novu ljubavnu vezu i da je i to nijansiralo album te ga odvelo u širem smjeru. On se kroz ove pjesme nastavlja preispitivati, pa i pisati svojevrsna pisma svome mlađem sebi (a možda zapravo svojoj kćeri), kao u “Don’t Be Tough”, ili grebati po svojim južnjačkim korijenima u “Crimson and Clay”. I dok u “True Believer” i “Good While It Lasted”, koje je uistinu teško zamisliti u kakvom bendovskom aranžmanu, još prebire po starim fotografijama i gorko-slatkim sjećanjima, naslovna pjesma ga okreće novoj stranici, novoj stvarnosti koju uzima s punim entuzijazmom, koliko god bio svjestan svojih slabosti koje su uvelike kumovale friškijim ili starijim brodolomima. Zato je i završnica, s pjesmom “Wind Behind the Rain”, koju je napisao za bratovo vjenčanje i koja sadrži stihove kao “Volim te kao što jutra vole poslijepodneva, kao što prerije vole ravnice, i ako me napustiš sad, dotrčat ću za tobom, bit ću vjetar poslije kiše“, istodobno i (samo)ohrabrenje i pljuska samome sebi, ali i idealan epilog albuma u kojem se toliko toga miješa i suprotstavlja.

Krivnja je tu, sve vrijeme, u minimalizmu glazbenoga ruha i u samoj vokalnoj izvedbi, koliko i u stihovima koji zahvaćaju širi prostor samo da ne bi popucali po šavovima, ali Isbell joj ne dopušta da prevlada, da zakloni horizont koji se i dalje prostire negdje naprijed. Taj dio “priče” ionako pripada samo njezinim protagonistima; ono što nam “Foxes in the Snow” nudi ispovijest je u formi kreativnog čina, dakle, intima prevedena na univerzalni(ji) jezik, potraga za (naj)boljom verzijom sebe bez zatvaranja očiju, otvaranje prostora pokori i kajanju. Srećom po njega, Jason Isbell ima dovoljno talenta i ljubavi prema glazbenoj tradiciji u kojoj je taj talent razvijao da pronađe pravu sintaksu. Da se može secirati, preispitivati, pa i ošamariti, a da ne sije ni gorčinu niti odašilje optužbe. Sva kajanja nastupit će kad se zastori spuste.