Povijest je puna ljudi koji su za sebe govorili da dolaze od Boga ili da nose njegovu poruku, no samo je jedan bio dugo i željno očekivan i naviješten. Kad se pojavio, podijelio je svjetsku povijest na dva dijela: prije i poslije njega. Očekivali ga nisu samo Židovi nego i istočnjaci (sjetimo se Konfucijeva „Sveca“) kao i antički pogani (Platonov i Sokratov Logos, a proročki također zvuči Eshil u Prometeju kada kaže: „Uostalom ne gledaj ni na kakav svršetak, ovom prokletstvu sve mjesto tebe, dok se ne pojavi Bog da na svoju glavu preuzme boli tvojih grijeha”), a od ostalih proroka i učitelja razlikovao se još po jednoj bitnoj značajki: na ovaj svijet nije došao živjeti, nego umrijeti. Dok je živio, zvali su ga Učitelj, kada je umro postao je Spasitelj. Kroz evanđelja smo upoznati s njegovom vječnom pretpoviješću (Ivan) kao i s njegovom zemaljskom (Matej). Poslije njega ovaj svijet više nije bio isto mjesto, život i smrt više nisu bili iste kategorije, bolest i patnja svake vrste prestali su biti kazna, a okovi propadljivosti raskinuti su zauvijek. Sve to, i još mnogo više toga kao kršćani znamo, no unatoč tome današnji se svijet – barem njegova golema većina ponaša kao da Krist nikada nije živio, kao da nikada nije umro za nas i kao da nije ostavio konkretne upute ali i nadu za postizanjem blažene besmrtnosti u vječnosti iz koje je došao i u koju se vratio.

Chesterton je rekao da postoje dva načina da se vratimo kući: jedan od njih jest da uopće i ne odlazimo od kuće; drugi je da hodamo oko cijelog svijeta dok se ne vratimo na početno mjesto. Rekla bih da je ogroman broj ljudi danas poput siročadi na putu – kako nam je društvo malo po malo od teocentričnog postajalo antropocentrično, tako su ljudima sve važnije postajale zemaljske okolnosti i ugode od nečega što ih eventualno čeka nakon smrti – naposljetku se moderni čovjek metafizički „pobunio“ i prividno svrgnuo Boga s njegova prijestolja. Novonastalu duhovnu prazninu i moralni relativizam te iluziju da čovjek i njegova znanost mogu sve kao nusprodukte takvog duhovnog otuđenja kušamo već neko vrijeme, dovoljno dugo da bismo uvidjeli sve jače i jače napregnuće ove današnje civilizacije, tog materijalnog giganta s potpuno izgubljenom duhovnom dimenzijom (koja vrluda od apatije do krivih duhovnosti). Okolnosti su to koje pogoduju tome da u današnje vrijeme čovjek koji želi i nastoji živjeti evanđelje djeluje poput svete budale u gomili, poput modernog kneza Miškina kakvog nam je svojedobno književno oslikavao nenadmašni Dostojevski, svojevrsnog dakle idiota koji se hvata u koštac s bitkom koja naoko djeluje unaprijed izgubljenom: suživotu s prazninom suprotstaviti puninu i ljepotu ljubavi Logosa. Kako može egoizam shvatiti sebedarje, kako da današnji svijet koji kao da živi u neprestanoj proslavi Saturnalija shvati i ponovno prigrli asketizam kad je apsolutno sve podređeno ugodnoj emociji?

Ponovno ponuditi Krista svijetu koji vjeruje u sve i ništa i koji je zapravo skloniji povjerovati da je grčka vještica pretvorila mornare u svinje potezom svog žezla nego da je Krist nakon tri dana uskrsnuo od mrtvih doista djeluje kao težak zadatak. Reevangelizirati deevangelizirane jednako je težak zadatak – ako ne i teži – kao nekoć evangelizacija poganskog svijeta, jer dok onaj svijet Krista nije poznavao, ovaj ga je uzeo zdravo za gotovo, osakatio ga, iskrivio i stvorio nekakvu svoju privatnu verziju Krista koji povlađuje svim mogućim grijesima i manama, koji ne traži pokajanje i koji se kako vidimo pod prilikom kruha dijeli kao na rasprodaji.

Zašto ne reći: mnoge su se hrvatske svete budale upitale, nakon što su po ledu, kišama i burama stajali ispred bolnica u zalaganju za nerođene ili pak nakon što nisu štedjeli vlastita sredstva i vrijeme u borbi koja je poput Blitzkriega osvojila Zapad, onoj protiv pošasti rodne ideologije, našle u čudu promatrajući jagmu znamenitih glava za svetom pričesti – biti promicatelj i provoditelj bezbožnih zakona i istovremeno biti prvi u redu za Tijelo Kristovo bez ikakvog pokajanja za javnu sablazan s kršćanskim potpisom svakako je velika sreća za današnje naše vlastodršce – da su živjeli i žarili i palili u neka druga vremena, čekala bi ih kostrijet i pepeo. Takve su se i slične zbunjujuće misli mogle vrtjeti po glavama svetih budala u trenutku dok su kušali prve opojne plodove blistavih manevara znamenitih katolika iz prvih redova – djeca nam prvi put dobivaju školske svjedodžbe na kojima nema imena očeva i majki – no to je tek kap u moru onoga što nas tek čeka dok iščekujemo nove načine, legalno prevarantske, na koje će se već dovinuti kako da što uspješnije izigraju volju bedaka iz gomile, do nove prigode, do novog euharistijskog slavlja. Do nove mise za domovinu.

Kako u takvoj situaciji, u takvom svijetu, u takvoj rasprodaji i obezvređivanju najsvetijeg, čovjek i dalje ostaje Božji? Kako ostati silan i bezazlen istovremeno, baš poput fiktivnog kneza Miškina kojeg su zbog takvih osobina i žestoko mrzili i divili mu se, kako se u opačinama i nepravdi i licemjerju najčišće nasljeduje Jaganjac? Što ponuditi, što suprotstaviti dekristijaniziranoj utopiji koja izvire iz sintagme „europski duh“? Odgovor može biti samo jedan – probodeni bok.

Fulton Sheen je lucidno u jednom svom djelu primijetio da je otvaranje Božjeg srca započelo jednom simboličnom gestom, privijanjem svetog Ivana na časne i svete grudi Bogočovjeka. Baš kao što je Noa načinio vrata sa strane korablje kroz koja su ušle životinje da izbjegnu potop, sada su otvorena nova vrata u Božje srce kroz koja ljudi mogu izbjeći potop od grijeha. Zakloniti se pod slapom krvi i vode što su potekle iz Srca Isusova kao posljednjim utočištem, zaklonom istinske ljubavi nasuprot one lažne, koja se prividno daje svima a nije se zapravo u stanju dati nikome, nasloniti se baš poput svetog Ivana na Božja prsa, ritmu Božjeg srca nadodati ritam vlastitog uz spoznaju da udaranje u vlastite prsi, Mea culpa, jedino spašava. Bez toga spasa nema unatoč medu koji povremeno poteče, poput parfema koji privremeno zakamuflira smrad neopranog tijela. Znaju to oni koji to ustrajno čine pa dok im se i cijeli svijet smije, čine to i za njega.

Baš taj probodeni Krist stoji na raskrižju svijeta i svi ga tamo vide, neki biraju ostati u podnožju križa, neki mu okreću leđa baš poput svjetine na Kalvariji, no za sve njih On ostaje kao vječna spoznaja za sva vremena pa i ovo naše novopogansko, posebno za utjehu onoj šačici koju je obećao naći kad se vrati, putokaz svetim budalama koje traže tračak svjetla da sami mogu biti svjetlo: baš kao što je njegovo tijelo, izvana ranjeno, unutarnjom strukturom ostalo netaknuto, tako i njegovo mistično Tijelo, Crkva, nosi svoje izvanjske rane, moralne, sablazni i skandale dok je ranjena i dok ranjava, a ipak – ni jedna njezina kost neće biti slomljena. Nije stvorena za smrt nego za vječnost.

Omne vivum ex vivo: živo nastaje samo iz živoga.

Dok nam svijet nudi samo privremenost i smrt, ovo je najveća stvar koju smo mogli dobiti. I dok svijet pleše u nekom svojem vlastitom ritmu, dok divlja i guši se u vlastitoj kakofoniji zaglušnih zvukova, ostaje na koncu konca jedno jedino pitanje koje moramo čuti, pitanje koje je prije dva tisućljeća tri puta bilo upućeno jednom čovjeku, prvo njemu a onda svima nama: Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?

Kakav će biti naš odgovor?

Nikolina Nakić | Bitno.net