„Samo je još malo vremena svjetlo među vama. Hodajte dok imate svjetla, da vas tama ne obuzme.Tko hoda u tami, ne zna kamo ide. Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo, da budete sinovi svjetla.“ (Iv 12, 35-36)

Ovo je, istina, bio Kristov pozdravni i oproštajni pozdrav narodu i upozorenje da ne srlja u tamu te da prihvati Istinu. No ovaj govor je bezvremenski i isto bi se tako mogao upotrijebiti u današnje vrijeme. Tko može ne vidjeti da je postmoderni svijet ušao u postkršćansku fazu, da se puni krug zatvorio i da smo se vratili poganskim korijenima? Transhipnotično, plesno ludovanje, animalno i bestidno mrdanje tjelesima neskrivenih seksualnih konotacija, bilo u jednoličnom ritmu elektronične glazbe ili pak u pretrpanim narodnjačkim klubovima gdje se na opskurne melodije nevjerojatno glupih tekstova nakalemio elektronski beat koji naelektriziranu masu tjera da se trese i mrda poput životinja, ili još bolje da usporedimo, poput plemenskih poganskih zajednica oko vatre? Kako smo od nježne Mozartove Ave Marije i gregorijanskih korala stvorenih da uzdižu duh došli, tj. ponovno se vratili, na ovu bestijalnost?

Istini za volju, proces se nije dogodio od jučer. Stvar se kuhala u đavolskom loncu stoljećima, još tamo od prosvjetiteljstva nadalje (čija se pojavnost tako „zgodno“ poklapa s osnutkom prve masonske lože 1717. – uočavate li poveznicu s Fatimom iz 1917.? Kako bi rekao pokojni profesor Ivančić, “slučajnosti su za bedake”). Stoljećima su mudre glave (inteligencija uvijek dovoljno poznaje vjeru da je iskrivi) iz kolektivne svijesti sustavno dekodirale kršćanske vrijednosti ubacivanjem mitova o “„mračnom” i strašnom srednjem vijeku zaboravivši usput spomenuti da su baš tada osnovana prva sveučilišta, udareni temelji modernoj znanosti, načinjeni božanski sakralni prostori koje kao da nije gradila ljudska ruka (a ako je vjerovati blaženoj A. K. Emmerich, bili su potpomognuti anđelima) i naspram kojih današnji betonski silosi djeluju poput skladišta za žito nekadašnjih poljoprivrednih zadruga s tom razlikom da nakon upornog i pomnog traženja ipak na njima možemo uočiti križ, dok se za nalazak svetohraništa trebaju detektivske mogućnosti jednog Sherlocka Holmesa. Križarski ratovi u kolektivnoj svijesti postali su djelo samog Sotone, iako se u njih krenulo zbog sustavnog ubijanja kršćanskih hodočasnika od strane „braće koja štuju abrahamskog boga“ i koji su uništavali najsvetija kršćanska mjesta – da nije bilo vitezova koji su krenuli tamo, od Isusova groba ne bi ostao kamen na kamenu. Sve je to išlo k cilju da se katolici imaju sramiti svoje vjere, smatrati je nazadnom i okrutnom i na koncu konca, kao što i vidimo da se sada događa, i odreći je se.

To se upravo događa mnogim katoličkim zemljama danas. Uzmimo Irsku, „katoličku“ Irsku koja je legalizirala pobačaj kao što je već prije ozakonila gej „brakove“. Oprostite mi na grubosti, ali imam dojam da se manifestacija irskog katoličanstva svodi na oblokavanje jednom na godinu na dan svetog Patrika. Sveti je Patrik kristijanizirao Irsku boreći se srčano protiv druida, starih keltskih poganskih svećenika. Jedna zanimljivost: po predaji potjerao je sve zmije i ostale otrovne životinje iz Irske. Danas u Irskoj gotovo da nema guštera, zmija, gmazova, čak ni šišmiša. Koliko bi jednoj Irskoj danas bio potreban jedan takav svetac koji bi petom gazio glavu zmijama koje su se u simboličkom obliku vratile na njegov otok!

Novi poganizam svijeta također se najbolje očituje kroz žrtvovanje male djece. U poganska vremena djeci su lica mazana crvenom bojom a izvađena su im i srca. Jeste li zgroženi, vi humani ljudi 21. stoljeća? Što mi drugo radimo nego žrtvujemo nerođenu djecu (pa čak i rođenu, što je svima pokazao slučaj malog Alfieja Evansa), a onda u pravoj poganskoj maniri vadimo njihova mala srca i koristimo ih u gadljive bezbožne svrhe koje ne želim ni spominjati. I ne samo srca, svaki organ ima svoju cijenu. Tko smo mi? Kršćani? Katolici? Imajmo hrabrosti nazvati se pravim imenom: mi smo obični pogani i nismo se odmakli ni milimetra od druidskog žrtvovanja djece.

A Hrvatska? Gdje ona stoji u toj priči? Što mislite, kako bi u Hrvatskoj prošao referendum o zabrani pobačaja (iako se Ustavni sud, koji čine moderni vračevi u togama, unaprijed „osigurao“ da do zaštite života nerođenih ni slučajno ne dođe!)? Mislite li da smo bolji od Irske?

Koliko nas je točno izašlo na ulice i reklo „dosta“ lažljivoj i bezbožnoj vlasti koja licemjerno obećava brda i doline i tako skuplja glasove katolika, a onda bez savjesti i pardona ratificira konvenciju koja uvodi rodnu ideologiju kroz odgojno-obrazovni sustav i onda, pardon my french, plazi te iste lažljive jezičine i na njih prima svetu pričest da bi tako prožeti i nadahnuti Duhom Svetim dogovarali s Pupovcem i Vrdoljakom nove maestralne poteze?

Koliko vas je izašlo i dalo svoj potpis za referendumske inicijative koje su pokrenuli ljudi koji žele promijeniti stvari u ovoj napaćenoj zemlji, koji ne žele da beskarakterni političar koji je dobio 800 preferencijalnih glasova ženu koja ih je dobila 10 000, naziva – zemljo, otvori se – političkom marginalkom? Ne sviđa vam se Željka Markić? To je vaše legitimno pravo, jer činjenicom da vam je preteško dati dva potpisa svima nama dajete do znanja da vam se više sviđa Jandroković, Plenković, Beljak i Vrdoljak. Imate svakako pravo na to, ali nemate pravo kasnije plakati.

Mnogi se katolici danas nekako skanjuju borbe, pogrešno tumačeći Kristovu ljubav i citat „Ne sudi“. Krist je dao dvije zapovijedi ljubavi:

1. Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim.
2. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.

Tim redoslijedom. Prvo Boga, a kroz ljubav prema Bogu ljude. Današnji svijet nekako je uspio obrnuti te zapovijedi i često od najviših crkvenih velikodostojnika i pastira slušamo isključivo upute kako postići blagostanje na zemlji, a ne na nebu koje je naša vječna domovina. Istina jest da u djela milosrđa spada gladnoga nahraniti i žednoga napojiti, ali ne mogu se oteti dojmu da pastiri više pričaju o beskućnicima i siromašnima. Što nam je Isus ono poručio na gori?

On usmjerava ljude da sakupljaju nebesko blago, a ne zemaljsko, jer zemaljsko blago upropaste moljci i ukradu lopovi, dok je nebesko vječno. Govori kako se može služiti samo jednom gospodaru: “Ne može služiti Bogu i bogatstvu” (Mt 6,24). Potiče ljude da vjeruju u Božju providnost i da se ne brinu previše za hranu, jer Bog hrani i poljske ljiljane i ptice nebeske pa će i ljude. Usmjerava ljude da jedni druge ne osuđuju pa neće biti osuđeni. Govori kako će molitve biti uslišane: “Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!” (Mt 7,77). Ako ljudi pomažu jedni drugima, kada jedni druge zamole kako im onda Bog ne bi pomogao.

Kao kontrapunkt stavljam djelatnost jednog pastira, kardinala Cupicha, koji je dopustio da se u njegovoj nadbiskupiji održava susret „homoseksualnih katolika“. Konferencija je uključivala sesije poput “Lezbijske časne sestre: dar za crkvu”, “Gay muškarci u svećeništvu i vjerski život” kao i “Transrodni i intersex identiteti i obitelj“.

Također, kad je svojedobno bio zamoljen da prokomentira strašan skandal oko organizacije Planned Parenthood, a koji se tiče trgovanja organima pobačene djece, kardinal je „sućutno izjavio“ kako je pobačaj jednako strašan kao nezaposlenost i glad.

I zapravo, čemu se čudimo? Kakav da uopće bude ovaj svijet kad oni koji imaju biti perjanice vjere i morala zvuče kao političari i vođe nekakve karitativne socijalne udruge? Vječni život? Spasenje duša? Nula bodova. Glavno da je pun želudac.

Svjesna sam da će nakon ovog teksta mnogi prigovarati autorici za pomanjkanje ljubavi, ali ako je Krist dao prvu zapovijed ljubavi takvu kakvu jest, onda se ona ima poštovati. I nije nam rekao: budite mlitavci i dopuštajte zlu da čini što ga je volja. Naprotiv, ušao je u bitku kao Kapetan da nadahne ljude da najveće životne patnje (pa i glad i siromaštvo, dragi kardinale Cupichu) preobraze u najbogatiji dobitak njihova duhovnog života. To nije mlaki i feminizirani Krist, već čvrst i hrabar muškarac baš kao što je i katolička vjera muževna i hrabra. Taj Krist, Taj Pobjednik, taj Kapetan, razvija nad svijetom punim opačina zastavu pobjede, neću sad parafrazirati Cupicha nego jednog drugog Amerikanca, Fultona Sheena, taj muški Krist razvija nad zlim svijetom zalog pobjede na svom Tijelu – zastavu spasenja koja se blista od rana.

I ne bojte se ni rana ni boli ni patnja, što ih više imamo, to smo sličniji Njemu. Kapetanu.

Nikolina Nakić | Bitno.net