ZNANOST I KRŠĆANSTVO - OD CRKVENIH OTACA DO KASNOG SREDNJEG VIJEKA (4)

Crkva je u tom ‘mračnom’ srednjem vijeku postavila temelje suvremene znanosti i obrazovanja

Ponavljamo ranije objavljen iscrpan niz našeg stručnog suradnika povjesničara Ante Vučića koji je obradio odnos između kršćanske vjere i znanosti – od razdoblja prvotnog kršćanstva do kasnog srednjeg vijeka. Tekstovi za cilj imaju srušiti mit o navodnom neprijateljstvu između kršćanske misli i klasične antičke tradicije, te iznose tezu kako je kršćanska vjera u Stvoritelja imala presudnu ulogu u razvoju znanosti unutar zapadne civilizacije. Povijesna istina o tome ponovno se dovodi u pitanje u Hrvatskoj, te smatramo kako je potrebno iznova utvrditi povijesne činjenice o odnosu kršćanstva i znanosti u kontekstu zapadne civilizacije.

Medieval-university

FOTO: puffin.creighton.edu

U prošlom članku ukazali smo na uzlet obrazovanja i znanja u razdoblju renesanse XII. stoljeća. Cjelokupni razvoj renesanse u tom periodu bio je uvod u puno veći razvoj obrazovanja i znanosti u kasnom srednjem vijeku. Bez imalo zadrške možemo ustvrditi da je ovo razdoblje od XIII. do XV. stoljeća postavilo temelje suvremenog obrazovanja i znanosti. Lančano, kako je jako teško razumjeti današnje razdoblje bez kasnog srednjeg vijeka, isto tako je jako teško razumjeti to razdoblje kasnog srednjeg vijeka bez stoljeća koja su mu prethodila. U ovom članku vidjet ćemo na koji način je ovo dugo razdoblje razvitka znanosti doživjelo svoju kulminaciju u „kršćanskom“ srednjem vijeku.

Razvoj sveučilišta

Razvoj gradova, dobra ekonomska situacija, razvoj katedralnih škola i ogromna prevoditeljska djelatnost bili su sastojci koji su rezultirali nastajanjem sveučilišta. Uza sve ovo navedeno potrebno je spomenuti još jedan važan aspekt intelektualnog djelovanja u razvoju ovih ustanova.

Tijekom X. i XI. stoljeća razvija se pravo. Centar tog razvoja bila je Crkva. Tadašnji pape, s kraja X. i početka XI. st., traže pravnu osnovu da se oslobode kontrole svjetovnih vlasti. Uslijed toga dolazi do sve većeg istraživanja pravnih tekstova i stvaranja novih normi. Uskoro i laički dio društva preuzima to istraživanje i primjenjuje ga u svom svjetovnom kontekstu. Tako se stvaraju cehovi koji pišu svoje zbirke pravnih regulativa u želji da smanje kontrolu svjetovnih vlasti nad svojim organizacijama. Pravna autonomija cehovskih udruženja postat će podloga za nastanak sveučilišta.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sami počeci sveučilišta jako su nam magloviti. Nisu ostali sačuvani izvori iz najvažnijeg razdoblja, tj. druge polovice XII. stoljeća, stoga su povjesničari osuđeni na pokušaje rekonstrukcije na osnovi malog broja dostupnih izvora.

Znamo da su prva središta bili Bolonja, Pariz i Oxford. Prvo sveučilište, Bolonja, nastalo je oko pravne škole koja je u tom gradu bila izrazito razvijena u XII. st. i na taj je način privlačila profesore i studente. Negdje krajem tog stoljeća oni su se organizirali u ceh koji su nazvali universitas. Ubrzo se organizirala slična institucija u Parizu oko nekadašnje katedralne škole, a u Oxfordu otprilike u isto vrijeme oko biskupske škole koja je bila poznata po kanonskom pravu. Do kraja srednjeg vijeka diljem Europe bit će osnovano preko šezdeset takvih institucija.

Glavni osnivači i pokrovitelji sveučilišta su pape, biskupi i svjetovni vladari. Posebice je zanimljiva uloga Crkve. Velikim dijelom sveučilišta se razvijaju iz nekadašnjih katedralnih škola i kao takva pod jurisdikcijom su biskupa, odnosno papa. Ipak, zbog već navedenog razvoja prava, nove institucije imaju široku autonomiju u koju se Crkva u pravilu ne miješa, iako obilato financira djelatnost profesora i samih institucija. Kako je ta autonomija funkcionirala pokazuje nam odnos Pariza i lokalnog biskupa koji je često želio smanjiti autonomiju sveučilišta; problem koji mu se redovito pojavljivao bio je papa koji u većini slučajeva brani sveučilište. Papa je u XIII. st. bio jedina univerzalna vlast koji je kao takav mogao dodijeliti status studium generale sveučilištu, tj. status univerzalne obrazovne ustanove, no unatoč svojoj poziciji, Petrovi nasljednici nisu se miješali u program i ustroj novih institucija obrazovanja.

Kurikulum sveučilišta temeljio se na Aristotelovoj filozofiji prirode i na kvadriviju nekadašnjih sedam slobodnih vještina. To je slično današnjem preddiplomskom studiju. Nakon toga sljedila su tri fakulteta koja bismo mogli usporediti s današnjim magisterijem. To su medicina, pravo i teologija. Nijedan student nije mogao na njih, a da prethodno nije svladao prije spomenuti stupanj. Taj „preddiplomski“ studij je u osnovi bio posvećen razumijevanju i interpretiranju prirodnog svijeta,

Zbog izrazitog rasta obujma dostupne literature proširio se i broj djela koja je trebalo savladati u pojedinoj od disciplina. Tako je u geometriji prednjačio Euklid i njegovi Elementi, Robert Anglicus i Tractatus quadrantis, Jordanus de Nemore i Tractatus de ponderibus te još Ptolomej, Alhazen, John Peckham i Roger Bacon. Glavnu literaturu za astronomiju činila su djela Ivana Sacrobosca De sphera, te Theorica planetarum neznanog autora. U aritmetici osnovu čine Boecijeva Arithmetica, Euklidovi Elementi (VII. do IX. knjiga) i Sacroboscov Algorismus naturalis. Naposljetku za glazbu tu su Boecijeva Musica, Augustinova De Musica te Musica speculativa secundum Boetium i Ars novae musicae Ivana iz Mura.

Ovakav kurikulum bio je gotovo identičan na svim sveučilištima. Postojale su neke male regionalne razlike. Takva uniformnost zajedno s činjenicom da je latinski bio službeni jezik omogućili su izrazitu mobilnost profesora i studenata. Time je prvi put u povijesti ostvaren međunarodni obrazovni standard. Suvremena Europa počela je težiti ovome tek unazad nekoliko desetljeća kreiranjem bolonjskog programa za sveučilišta diljem Europe i većom razmjenom studenata. Dakle, tek pet stotina godina nakon srednjeg vijeka pokušava se ponovno dostići ovakav ideal uniformnog visokog obrazovanja.

Aristotelijanizam

Glavnina pozornosti na sveučilištima bila je usmjerena k proučavanju i razumijevanju novootkrivene literature iz grčkog i arapskog svijeta. Postojao je određeni problem u tim tekstovima jer su se neke njihove tvrdnje suprotstavljale teološkim konceptima i člancima vjere. Ipak, sama aktivnost prevođenja koja nije sustajala tijekom cijelog XII. st. svjedoči nam o želji za znanjem i novim otkrićima koja nadvladava strah od mogućih „opasnih“ tvrdnji. Većina radova aklamativno je prihvaćena. Duža debata zadržala se oko Aristotela i nekih njegovih radova, odnosno dijelova koji su bili suprotstavljeni kršćanskim vjerovanjima.

Već oko 1200. godine većina Aristotelovih djela, uz njegove komentatore kao što su Ibn Sīnā (Avicenna), bila su dostupna na Zapadu, i već se nalaze na Oxfordu i u Parizu. I dok na Oxfordu nije došlo ni do kakvih problema, u Parizu su se neki pobunili optužujući ga za panteizam. To je dovelo do dekreta o zabrani poučavanja nekih knjiga, uglavnom onih o prirodi, 1210. i 1215., a tu je zabranu ponovio i papa Grgur IX. 1231. naglašujući da su tek neki dijelovi sporni i da njih treba riješiti prije nego se dopusti njihovo izučavanje. U svom pismu naglašava Aristotelovu i korisnost i opasnost. Zabrane nisu nikad imale veliku težinu (Aristotel se polako vraćao i ponovno podučavao), a oko 1240. gotovo u potpunosti su zaboravljene. Aristotelijanizam u prirodi naučava Roger Bacon, a dolazi do prodora te paradigme i u teologiju; 1255. službeno je postao glavnim dijelom „preddiplomskog“ studija. Važno je naglasiti da su ove zabrane bile lokalnog karaktera, nisu se odnosile na sva sveučilišta. O tome nam svjedoči i podatak kako su neki od profesora i studenata otišli predavati, odnosno studirati, na sveučilište u Toulouseu kojega su osnovali papa i lokalni biskup, a gdje se Aristotela nesmetano poučavalo.

Osnovni sukobi kršćanstva s aristotelijanizmom bili su vječnost svemira, deterministički svemir u kojeg se Bog ne može uplitati (što je za sobom povlačilo i pitanje slobodne volje) te negiranje besmrtnosti duše. Glavni razlog zbog kojega je došlo do sukoba je taj što je aristotelijanizam počeo ulaziti u teologiju. Npr. aristotelijanci, nastavljajući tradiciju naturalizma XII. st., negiraju mogućnost čuda pri čemu onda dolazi do diskrepancije između teoloških i filozofskih zaključaka. Ova debata odvijala se među intelektualcima na sveučilištima.

Treba naglasiti da ni jedan pokret usmjeren protiv Aristotela ne teži njegovom potpunom odbacivanju, već samo isključivanju ili revidiranju jednog dijela njegovih tvrdnji. Njegova objašnjavajuća moć bila je toliko privlačna da su svi intelektualci htjeli zadržati to novootkriveno blago. Stoga je pravo pitanje postalo ne kako ga izbrisati, već kako ga udomaćiti. Prvi je to pokušao napraviti Robert Grosseteste (1168. – 1253.), predavač na franjevačkoj školi na Oxfordu i kasnije biskup u Lincolnu. Njegov rad nastavio je Roger Bacon (1220. – 1292.), franjevac koji je studirao na Oxfordu i Parizu gdje je kasnije bio i predavač. On je pisao radove koje je upravljao papi u kojima je branio novootkriveno znanje. Obilato je iskorištavao Augustinovu teoriju o znanosti kao pomoćnici teologije. Prema njemu teologija ne ugnjetava znanost, već one zajedno streme k istom cilju. Obilato je koristio djela crkvenih otaca u kojima nalazi podlogu za ovakvo razmišljanje.

Za konačno shvaćanje i prihvaćanje Aristotela bila su zaslužna dva dominikanca iz XIII. st. To su Albert Veliki i Toma Akvinski. Albert Veliki (1200. – 1280.) školovan je u Padovi i Kölnu, a studirao je u Parizu. Svoje komentare na Aristotela pisao je nakon odlaska iz Pariza gdje je nakon studija bio profesor. Pisao ih je za svoju braću dominikance čiju je školu u Kölnu reformirao. On je ponudio shvatljivu interpretaciju Aristotela. Njegov uvod u komentare na Fiziku jasno pokazuju njegov stav spram ovog filozofa: „Naša želja (…) je zadovoljiti koliko god možemo onu braću našeg reda koji već mnogo godina nas mole da im sastavimo knjigu o fizici u kojoj mogu naći potpuni pregled prirodne znanosti i iz koje, također, mogu razumjeti ispravno Aristotelove knjige.“ Njegovi komentari toliko su veliki da su zapisani u dvanaest svezaka i na preko osam tisuća stranica. Prema njemu, razumijevanje Aristotelove filozofije bilo je priprema za studij teologije.

Njegov rad nastavlja njegov učenik Toma Akvinski. On je težio pomirenju razuma i vjere: „(…) iako je prirodno svjetlo našeg uma (tj. filozofija) nedovoljna da učini poznatim što je otkriveno vjerom, ipak što smo božanski naučili vjerom ne može biti u suprotnosti s onim čime nas je obdarila priroda. Jedno od njih dvoje bi trebalo biti krivo, ali budući da oboje imamo od Boga, On bi bio uzrok našoj pogrešci, što je nemoguće.“ Teologija i filozofija su dva puta do istine, mogu voditi i do različitih istina, ali nikad suprotstavljenih. Za Tomu filozofija nije u istom rangu s teologijom, ali može pomoći jer se njome može: 1) potvrditi Božju opstojnost, njegovo jedinstvo i sl.; 2) rasvijetliti istine vjere služeći se analogijama iz prirode; 3) osporiti prigovore na vjeru.

Ovime je izrazito proširio Augustinovu pomoćničku ulogu filozofije (znanosti) dajući joj puno više na važnosti. Smatrao je da će puno korisnija biti ako ju se pusti da funkcionira bez pretjeranog teološkog nadzora. Svaka od njih ima svoje sfere i u njima jako dobro funkcioniraju. Ovakvim stavom svrstao se na „liberalno“ krilo po pitanju Aristotela i filozofije. Prema njemu, očito ne može biti sukoba između te dvije grane znanja pošto su i Objava i razum od Boga. Stoga, ako dođe do konflikta treba ispitati i filozofski i teološki argument. Takav stav je i sam primjenjivao na sva problematična Aristotelova razmatranja. Prema tome, na pitanje vjera ili razum, Toma odgovara – oboje! Utjecaj ovog mislioca na razvoj doktrine Katoličke Crkve je nemjerljiv, dovoljno je naglasiti da je on dobio naslov Crkvenog naučitelja.

Rasprava o aristotelijanizmu nije bila još gotova, iako je „pobjeda“ ove paradigme bila izvjesna. Kako je cijela pompa oko Filozofa nastala u Parizu, tako se tamo odigrao i posljednji čin ove intelektualne rasprave. Dok su Toma i Albert nastojali načiniti shvatljive komentare Aristotelovih djela, neki predavači u Parizu počeli su naučavati kao istinitima određene tvrdnje koje su suprotne kršćanstvu. Među njima se ističe Siger iz Brabanta (1240. – 1284.). Učio je vječnost svemira i negirao osobnu besmrtnost duše. Prema njemu ispravno vođeno filozofsko istraživanje moglo je dovesti do zaključka koji je u suprotnosti s teologijom, iako je istinitost ostavljao člancima vjere. Njegov pobornik, Boecije iz Dacije, tvrdio je da filozof, ako govori filozofski, mora braniti vječnost svemira. Prema njemu filozof ne smije ni razmišljati o mogućnosti stvaranja jer bi to bilo uvođenje nadnaravnih principa koji nemaju mjesta u filozofskom području. Ovakve stvari pozivale su na odgovor sveučilište koje je bilo poznato po teologiji. To je dovelo do dviju osuda određenih tvrdnji 1270. i 1277. No, kao i one prve osude, i ove su bile tek lokalnog karaktera, nisu se odnosile na sva sveučilišta, niti je ovo izazvalo globalne „potrese“. Intelektualna sloboda nije bila narušena, svi su mogli pisati što ih je bila volja pod uvjetom da naglase kako govore „filozofski“ ili „teološki“. Postoji i jedan izrazito pozitivan aspekt ove osude. Ona je potakla znanstvenike da razmišljaju šire od krutog aristotelijanizma, a samim time da razmišljaju i o mnogim hipotetskim situacijama koje nisu bile dopuštene u njegovom zatvorenom svemiru.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Skolastika

Skolastiku se često gleda kao paradigmu znanosti srednjeg vijeka. Ovdje ćemo na skolastiku, što bi bilo bliže njenoj stvarnoj biti, gledati kao način poučavanja.

Temeljni naslovi za učenje filozofije prirode bila su brojna Aristotelova djela koja su morali proći svi studenti na „preddiplomskom“ studiju. Ovime je primarni cilj sveučilišta bio osposobiti studenta u shvaćanju i interpretiranju funkcioniranja svemira. Način učenja bio je putem pitanja, profesor bi izlagao djelo(a) nekog autoriteta, a onda bi studenti odgovarali na pitanja koja je postavljao profesor i preispitivali tvrdnje. Težilo se konstantnom debatiranju, odnosno, studenti su učili raspravljajući međusobno i s profesorima, braneći svoj stav ili napuštajući ga uslijed bolje argumentacije suprotne strane.

Postojala su dva glavna elementa u pedagogiji podučavanja: expositio textum – izlaganje mišljenja autoriteta (putem njegovih radova), te disputatio, rasprave o kontradiktornostima nađenima u tekstu nekoga od autoriteta; ove rasprave će se potom početi zapisivati i tako će se pojaviti forma questiones. Ta će forma postati dominantna u znanstvenoj literaturi. Upravo su nam takve knjige najbolji pokazatelj kako je izgledalo podučavanje, tj. debatiranje; primjerice, nikad se nije debatiralo s najslabijim argumentom protivnika, već s najjačim. Možda bismo i mi danas mogli usvojiti takav pristup argumentima stajališta i svjetonazora koji su suprotni našemu.

Intelektualna sloboda

Srednjovjekovna sveučilišta stavljala su puno veći naglasak na znanost, njihov kurikulum temeljio se na znanstvenim disciplinama, istraživanju i funkcioniranju prirodnog svijeta, a svim studentima ponuđeno je obrazovanje temeljeno na znanosti. To nam je bilo jasno pregledom literature koja se koristila na predavanjima.

Iz pregleda pedagoškog pristupa skolastike primjetili smo da su intelektualci bili uvježbani za međusobna neslaganja, osporavanja i sl. Sustav obrazovanja težio je tome da studenti razvijaju vlastito mišljenje, te da sistemom eliminacije i kritičkog razmišljanja dolaze do istine.

Medicina je izrazito napredovala uvrštavanjem na sveučilišta, time je ona postala profesija i znanost. Posebice se napredovalo u Italiji gdje je bilo normalno seciranje ljudskih tijela. Prvo zabilježeno, 1302. godine, izveo je Bartolommeo de Varignana u Bolonji. Možemo s izvjesnošću pretpostaviti da je seciranje počelo nekoliko desetljeća prije tog zapisanog. Time je sve više raslo istraživanje anatomije. Henri de Mondeville (1260. – 1316.) napravio je prvu ilustraciju anatomije ljudskog tijela u boji, napisao djelo Cyrurgia (1312.) u kojem opisuje operacije. Sve navedeno protivno je suvremenom mišljenju da je u srednjem vijeku bilo zabranjeno secirati ljudska tijela, a posebice nije točna tvrdnja da je ta zabrana dolazila iz Crkve, odnosno od pape. Naime, upravo je jedan papa, Inocent III. (1160. – 1216.), potaknuo seciranje ljudskih tijela tražeći da se pomno istraže tijela žrtava zločina, ako je potrebno i seciranjem, te je na taj način maknuo veo sablazni s tog postupka. Koliko je papinstvo poticalo medicinu svjedoči nam Guy de Chauliac (o. 1290. – o. 1370) koji je napisao Chirurgia magna, izrazito utjecajan rad na području kirurgije, a sve to dok je bio liječnik trojici papa.

Studenti teologije suočavali su se s problemom fizičkog svijeta i njegove kreacije. Glavno djelo, odnosno autoritet, u teologiji je Libri Quatuor Sententiarum Petra Lombarda iz 1150. Posebice je važan dio koji se bavio stvaranjem (tema o kojoj se najviše raspravljalo) pri čemu su se koristila sva saznanja o fizičkom svijetu koja su tada bila uvriježena. Teolozi su zato bili izrazito upućeni u prirodne znanosti što je dovelo do toga da su bili jako važni u njezinom razvoju. Brojni teolozi su ujedno i najvažniji znanstvenici tih stoljeća.

Kolika je bila sloboda razmišljanja pokazuje nam izraziti naturalizam u znanosti koji se nastavio na naturalizam XII. st. Jedan od značajnijih predstavnika bio je John Buridan, laik znanstvenik. On se posvetio analizi i razumijevanju prirodnog svijeta, te je mogao raspravljati o bilo čemu. Prema njemu „temelj uobičajenog tijeka prirode može se uspostaviti formuliranjem zakona i principa na temelju induktivne generalizacije uz pomoć razuma. Takvi zakoni trebaju biti empirijski, a ne apsolutne istine, moraju biti prihvaćeni na osnovu promatranja koji će pokazati da su u mnogim dijelovima istiniti, a u nijednome neistiniti.“ Koristeći razum i iskustvo tumačio je svijet upotrebljavajući Occamovu britvu. Zanimljivost je da je i prije spomenuti Albert Veliki bio pobornik naturalizma u znanosti, kao i brojni drugi teolozi.

Učenjaci, znanstvenici mogli su doći do bilo kojeg zaključka koji im je odgovarao, a to bi bilo nemoguće bez atmosfere intelektualne slobode. Najpoznatija osuda aristotelijanizma iz 1277., koju smo već spomenuli, na kraju je puno više pomogla u razvoju znanosti negoli ju ograničila. Natjerala je znanstvenike da razmišljaju izvan strogo zadanih intelektualnih okvira i da u razmišljanje uključe hipotetske teze kao npr. o paralelnim svemirima ili mogućnosti postojanja vakuuma. Pozivanjem na Božju apsolutnu moć moglo se raspravljati o bilo kojoj novoj hipotetskoj situaciji unutar fizike. Takva intelektualna sloboda dovodila je ponekad do novih i originalnih otkrića čega su bili svjesni suvremenici. Sve ovo predstavlja nam srednjovjekovnog intelektualca kao onoga koji ima veliku slobodu stvaranja, pri čemu nam postaje jasno da ništa ne može biti dalje od istine od slike profesora koji čvrsto robuje Aristotelu i crkvenim ocima i ništa dalje od toga ne smatra važnim.

Teolozi i znanstvenici

Tijekom ovih stoljeća pojavio se toliki broj znanstvenika koji se mogu nazvati revolucionarnima da ih je gotovo nemoguće sve spomenuti u ovako kratkom radu. Velika je većina bila iz redova svećeništva i redovnika. Ovdje ćemo spomenuti neke koji zaslužuju biti u svim udžbenicima povijesti znanosti, a bili su u isto vrijeme i teolozi (redovnici, svećenici, biskupi) i znanstvenici.

Albert Veliki, osim što je obranio Aristotela, poznat je po promatranju i bilježenju prirode iz prve ruke, jedan je od prvih terenskih biologa u povijesti. Jedan od primjera je promatranje parenja jarebica, zapisivanje toga i ispravljanje krivih navoda koje o tome donosi Ibn Sīnā. Ogromno djelo O životinjama (De Animalibus) ima dva sveska. Uz to pisao je o astronomiji, astrologiji, fizici, alkemiji, mineralogiji, fiziologiji, medicini, logici, matematici. Svakako uz njega treba istaknuti Rogera Bacona, franjevca, koji se najviše istaknuo istraživanjima optike. Danas je teško naći osobu koja nije čula za Occamovu britvu, a nju je osmislio franjevac William iz Ockhama (1287. – 1347.), još jedan veliki intelektualac i znanstvenik iz redova ovog prosjačkog reda. Svakako treba spomenuti i Nikolu Oresma (1320. – 1382.), biskupa Lisieuxa koji je pisao o ekonomiji, matematici, fizici, astronomiji, filozofiji, teologiji. Teoderik od Freiburga (1250. – 1310., dominikanac) napisao je djelo De iride et radialibus impressionibus koje je rezultat njegovog empirijskog istraživanja u kojem je simulirao kapljice kiše i na taj način objasnio kako duga nastaje interakcijom svjetlosti i vode. Kroz rad smo već spomenuli i Roberta Grossetestea, Ivana Sacrobosca, Johna Peckhama. Ovo su samo neki iz toga razdoblja koji nam svjedoče kako je i tada iz Crkve dolazio najveći broj znanstvenika.

Zaključna razmatranja

Namjera ovoga članka bila je ukazati nam na jednu sasvim drugu sliku srednjeg vijeka; ne mračnog, zaostalog, anti-intelektualnog srednjeg vijeka, već jednog razdoblja u kojem je društvo težilo razvoju obrazovanja i znanosti. Budući da su ova stoljeća nerazdvojiva od Crkve, posljedično vidimo Crkvu koja potiče, financira i podržava sve te napore. Vidimo kako je i u ovim stoljećima (XIII. – XV.) Crkva bila vođa u znanstvenim istraživanjima i financiranjima istih. Većina vodećih znanstvenika dolazi iz redova kršćanstva, pri čemu veliku ulogu igraju novi redovi franjevaca i dominikanaca. Financiranje znanstvenih i obrazovnih institucija kao što su sveučilišta i dalje predstavlja važan dio života Crkve. Teško je zamisliti razvoj obrazovnog sistema i znanosti bez nje.

Ovim člancima pokušali smo ocrtati odnos kršćanstva i znanosti. On nam se pojavljuje kao jedna kompleksna interakcija, ali daleko od slike suvremenog mita u kojem su to dvoje u sukobu. Pitanja koja se postavljaju uslijed toga su kako je mogla nastati priča koja je gotovo suprotna izvorima koji su nam dostupni, te kako i zašto se jedan takav mit već stoljećima ponavlja i nalazi plodno tlo u društvu na zapadu? To je tema kojom ćemo se baviti u narednom članku iz ove serije.

Ostale tekstove iz ovog niza pročitajte na linku OVDJE.

Ante Vučić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 28. travnja 2018.

Možda vam se svidi