Jednoga prekrasnog sunčanog dana punog blaženog mira nebeski je anđeo sišao s neba i spustio se u ovaj stari svijet te prošetao poljima, šumama, selima i gradovima. Kad je sunce krenulo k za­padu, on opruži svoja krila i reče: “Na kraju svoga posjeta vraćam se u svijet nebeske svjetlosti, ali najprije ću pronaći neku uspome­nu koja će me podsjećati na pohod zemaljskom krajoliku.”

Pogleda divan perivoj i reče: “Kako su krasni ovi cvjetovi i k tomu tako mirisni.” Ubrao je buket najljepših ruža i rekao: “Doi­sta, mislim da nema ničega ljepšeg od ovih mirisnih ruža, ponijet ću ih kao uspomenu.”

Baci pogled malo dalje i ugleda dijete s bistrim očima i rumena lica. Smiješilo se svojoj majci. Tada anđeo reče: “Ah! Smiješak onog djeteta još je ljepši od buketa ruža, uzet ću i njega sa sobom.”

Pogleda preko kolijevke i spazi ljubav djetetove majke. Blistala je od vedrine i neviđene draži. Anđeo reče: “Ah! Majčinska ljubav nešto je najljepše što sam vidio na zemlji, uzet ću je za uspomenu.”

S ova tri blaga, anđeo se podiže k nebu i poletje prema bisernim vratima kraljevstva Božjega. Pred samim vratima zastade i reče: “Još jednom ću pogledati svoje zemaljske uspomene.”

Tada vidje da su ruže izgubile boju i miris. Djetetov osmijeh bijaše također izgubio svoju draž. Pogleda majčinsku ljubav i vidje da je sačuvala svoju prvotnu ljepotu.

Odbaci cvijeće i izblijedjeli djetetov osmijeh pa preletje ulazna vrata. Okupi onda anđeoske zborove i reče: “Pogledajte jedinu uspomenu sa zemlje koja je ostala prelijepom sve do ulaska u ne­bo: ljubav jedne majke.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “365 malih priča za dušu 2”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.