Uvjeren sam da sve ima svrhu: ovaj rad, te moje male patnje. Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ život. Tu misao potvrđuje mi Kempenac: “Evo, u križu se sastoji sve i u umiranju počiva sve.” (Nasljeduj Krista, II., gl. 12, r. 15.); i osim toga mnoga mjesta iz Evanđelja, kao npr.: “I govoraše Isus svima: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzme svoj križ i neka ide za mnom.” (Lk, 9,23), te one silno dirljive riječi: “Reče mu Isus: Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.” (Lk, 9,58).

Koliko me ove riječi sjećaju na ovo ratno doba gdje ljudi trpe poput Krista, a ne bi moralo biti. Sve je to zbog loših ljudi, koji uskraćuju noćište, koji produžuju rat…

Većina čovječanstva trpi; jednom više, drugi put opet manje, ali trpljenje je uvijek tu. Da njega nije, mi jednostavno ne bismo mogli razumjeti zašto ljudi idu u hramove, te studene mračne prostore, pa se mole. Jest, život, trpljenje, njih ovamo nesmiljeno tjera i govori da tijelo nije ništa i da će doći grob, pa instinktivno osjećaju da s tim dolazi i naplata. A baš ljudi, koji su trpjeli najbolje će znati što je to bol, patnja…

I zato volim ovu sadašnju generaciju, jer je trpjela i uvidjela da je život ozbiljna stvar, a ne igračka i da živjeti znači ratovati. Jest, volim naše ratnike, jer su oni prozreli život. Nova je ovo, duboka generacija; život nije više onako instinktivan, umjetnost i znanost dobiva duboke hrane. Svemir više nije mašina što se bez svrhe okreće, a čovjek proizvod slučaja; no sve ima svoj smisao, sve je uređeno i točno izračunano. Čovjek stupa kroz prirodu kroz to “otvoreno čudo”, kako veli Carlyle, i divi se ovome svemu što ga okružuje i sveti ga strah spopada pred tim velikim i divnim djelima i ničice pada i ponizno se moli. Ta poniznost – mistički cvijet – plod je ovoga rata…

Tekst je izvorno objavljen na stranici www.ivanmerz.hr (preuzeto iz knjige “Ljubav i čistoća”)