Prava istina o križarskim ratovima

Što su uistinu bili križarski ratovi? Napadački rat, čin agresije i vjerske nesnošljivosti? Ili se radi uistinu o oružanoj potpori kršćanskoj manjini u Svetoj zemlji i o zaštiti brojnih jeruzalemskih hodočasnika, koja im nije mogla biti pružena u okvirima političkih odnosa onoga vremena?

Krizari

Nijedna tema u dvije tisuće godina dugoj povijesti kršćanstva nije toliko politički aktualna kao križarski ratovi, a malo je koja tema toliko opterećena predrasudama. Oni izgledaju kao prethodnica “sukoba civilizacija” koji je najavio američki politolog Samuel P. Huntington i koji kao da je nakon događaja od 11. rujna 2001. godine postao gorka istina. Islamska retorika nimalo ne dvoji da korijeni današnjeg sukoba između islamskog svijeta i Zapada leže u križarskim ratovima srednjega vijeka.

Tako se teroristička organizacija AI-Qaida službeno zove Svjetski islamski front za džihad protiv Židova i križara. Kada su islamisti u prosincu 2004. godine pred američkim konzulatom u Jeddahu, u Saudijskoj Arabiji, izveli napad auto-bombom, proglasili su ga kao “napad na utvrdu križara na Arapskomu poluotoku”, kao da se dogodio u 12., a ne u 21. stoljeću. “Jamčim vam da se i danas na Bliskomu istoku pripovijedaju priče o križarskim ratovima i da mi zbog njih još uvijek plaćamo”, ustvrdio je bivši američki predsjednik Bill Clinton u studenomu 2001. na Sveučilištu Georgetown.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ni na Zapadu se ne misli puno drukčije. Tako su Michael Baigent i Richard Leigh u svojoj tendenciozno senzacionalističkoj uspješnici Inkvizicija križarske ratove proglasili “povijesnim presedanom koji je u stoljećima poslije postao poznat kao zapadni imperijalizam i kolonijalizam”. U drami o križarima sir Ridleyja Scotta Kraljevstvo nebesko koja je 2005. godine dospjela u kina, križari su portretirani kao netolerantni fanatici skloni spletkama, a Arapi, suprotno, kao plemeniti i korektni.

Junak filma, uzveličan gotovo kao prorok, sultan Saladin, koji je kršćanske vitezove u bitci kod Hattina 1187. godine ne samo katastrofalno porazio nego i (u stvarnosti, a ne na filmu) promatrao “s osmijehom na licu”, kako navodi njegov kroničar Imad ad-Din, kako se rijetkim preživjelim križarskim vitezovima odrubljuju glave.

Već ovo pokazuje kako “slikanje u crno-bijeloj tehnici” malo doprinosi razumijevanju povijesti. U današnje vrijeme vrijedi za političku korektnost sramiti se križarskih ratova. I većina kršćana misli tako, drže “rat u ime Božje” za perverzno iskrivljivanje Kristove poruke, i pritom svakako imaju pravo. Naravno, kršćanski vjerski nauk poznaje i pravo na nužnu obranu i samoobranu. No što su uistinu bili križarski ratovi? Napadački rat, čin agresije i vjerske nesnošljivosti? Ili se radi uistinu o oružanoj potpori kršćanskoj manjini u Svetoj zemlji i o zaštiti brojnih jeruzalemskih hodočasnika, koja im nije mogla biti pružena u okvirima političkih odnosa onoga vremena?

Da bismo na ovo pitanje ispravno odgovorili, moramo proučiti povijesne izvore, izvještaje s obiju strana fronta, koji su do danas sačuvani, i analizirati kako je uopće moglo doći do prakatastrofe ovoga sukoba između Istoka i Zapada.

Nakon što su po zapovijedi Konstantina Velikoga godine 325. vršena iskapanja na Kristovu grobu i brdu Golgota, dao je car na njima sagraditi monumentalnu baziliku, “crkvu Uskrsnuća”, koja je postala jednim od najznačajnijih kršćanskih svetišta. Od tada su se hodo-časnici iz cijeloga svijeta slijevali u Jeruzalem da bi molili na mjestima na kojima je Krist patio, bio razapet i uskrsnuo od mrtvih. Kada je pod Teodozijem kršćanstvo postalo državna religija, hodočašća su dosegla svoj vrhunac. Rim i Carigrad su bili centri Crkve, no Jeruzalem je, čiji je biskup uskoro proglašen patrijarhom, slovio za zemljopisno i duhovno središte kršćanskoga svijeta.

Posljednji prorok

MohammedGodine 610. imao je četrdesetogodišnji trgovac Muhamed (570.-632.) u pustinji kod Meke prvo u nizu viđenja koja su ga uvjerila da je on posljednji, od Boga pozvani, prorok. Zaspao je i sanjao kako ga anđeo prisiljava da čita jedan ispisani svileni rubac; nećkao se dok mu anđeo nije priprijetio da će ga rupcem ugušiti i on je na posljetku pristao; probudio se okupan u znoju, sjećajući se svakoga retka. Viđenja su se ponavljala, ponekad praćena snažnim grčevima. Retke koje je pritom primio zapisivao je na praznim listovima, a tek su njegovi nasljednici iz svega sastavili proročku knjigu koju su nazvali Kuran, “čitanje, recitiranje”.

Viđenja koja je nekoć imao razumio je Muhamed kao dovršetak Božje objave, koja je započela sa Starim, a nastavljena s Novim zavjetom. Alah, kako je on, na arapskome, zvao Boga, izabrao je svoje proroke u Abrahamu, Mojsiju i Isusu, a on bi među njima bio posljednji. Tako je on tražio priznanje najprije među Židovima i kršćanima, koji su nekoć živjeli na Arapskomu poluotoku, no uzalud. Za Židove je Božja objava dovršena posvećenjem drugoga hrama, a za kršćane krajem apostolskih vremena. Njihovo odbijanje da ga priznaju prorokom uvjerilo je Muhameda da su i Židovi i kršćani odstupili s pravoga puta jedinoga Boga i krivotvorili njegovo Sveto pismo; sada je njegov zadatak obnoviti pravu Abrahamovu religiju. Nova viđenja bila su reakcija na ovo odbijanje, pri čemu je stalno dobivao radikalnije poruke, sve do zahtjeva da mačem obrati “tvrdokorne nevjernike”.

Njegova kritika kršćanstva bila je usmjerena u prvomu redu na učenje o Trojstvu, koje je za njega bilo samo vrsta politeizma. Isus je za njega bio velik prorok, vjerovao je čak i to da ga je Marija začela kao djevica, ali on ne bi bio Božji sin. On je također odbijao razapinjanje i uskrsnuće; po Kuranu umjesto Isusa razapet je netko drugi.

Kritički istraživači religije danas su uvjereni u to da većina sadržaja Muhamedovih vizija potječe iz njegove podsvijesti i iz onoga što je pokupio na brojnim dugačkim putovanjima na koja je išao kao trgovac. Uistinu je u 7. stoljeću u Arabiji još bilo gnostičkih sekta koje nisu vjerovale u razapinjanje jer je Isus za njih bio anđeo svjetla u prividnomu tijelu; on nije mogao ni patiti ni umrijeti. Drugi, kao npr. arijevci, odbacivali su Trojstvo jer su Isusa smatrali, doduše po naravi sličnim, ali ne i po naravi istovjetnim s Ocem. Čak je i Muhamedova prva žena Hadidža, petnaest godina starija, bogata i ugledna trgovačka udovica, koja ga je opskrbljivala neophodnim financijskim sredstvima, bila heterodoksna kršćanka.

Kada je Muhammed godine 614. u Meki izišao u javnost sa svojom objavom, naišao je na žestoko odbijanje. Grad se obogatio na hodočasnicima koji su hodočastili poganskome svetištu Kabi; ništa im tada nije bilo manje poželjno od monoteističkoga čistunstva. Tek su rijetki, koji su potjecali iz socijalno nižih slojeva, bili spremni slijediti njegovo novo učenje. Ipak, kada su “prvi muslimani” počeli s propovijedima, stanovnicima Meke je dozlogrdilo: čim mu je umrla žena i zaštitnica, protjerali su Muhameda i njegove pristaše iz grada.

Na posljetku se naselio u susjednomu gradu Medini, gdje je nastavio s okupljanjem pristaša te čak i s lokalnim Židovima sklopio savez. Čim je dovoljno ojačao, krenuo je na čelu dobro uvježbane vojske na vojni pohod protiv Meke koju je nakon dvije bitke opkolio i konačno zauzeo 627. godine. Tko mu se pridružio, bio je pošteđen, protivnici su bili pobijeni; veći dio stanovništva uspio je pobjeći. Jedna židovska zajednica koju je optužio za raskid ugovora bila je javno smaknuta.

Sada je Muhamed imao vlast potpuno Kabu očistiti od kumira; ona je postala od tada najsvetije mjesto njegove nove vjere, koju je nazvao islam (“predanost Bogu”). Okrenuti u njezinu smjeru, njegovi pristaše, muslimani (“oni koji su predani Bogu”), mole pet puta dnevno, a jednom u životu trebaju hodočastiti.

Sveti rat

Surat_An-NajmNakon zauzeća Meke Muhamed je smatrao rat u ime Božje (džihad) legitimnim sredstvom za širenje svoje religije. Onome tko mu se nije htio podrediti, ostajala je još jedna mogućnost: plaćati danak muslimanima. Ovo je, kako je jamčio prorok, Božja volja: “Borite se protiv onih kojima je data Knjiga (dakle, kršćana i Židova), a koji ne vjeruju ni u Alaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Alah i njegov poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru sve dok ne plate glavarinu ili ne priznaju svoju podređenost”, stoji u 9. suri (redak 29) Kurana. Da je on pritom imao u vidu ne samo Arabiju nego čitav svijet dokazao je kada je s vojskom napao južne granice Bizantskoga Carstva i osvojio Akabu. Konačno je poslao pisma caru u Carigrad, kralju Perzije i negusu Etiopije, u kojima je od njih zahtijevao da se podvrgnu islamu. Ipak, daljnje vođenje “svetih ratova” prepustio je svojim pristašama. On sam se povukao u privatan život i uživao u blizini svojih devet žena, od kojih je najmlađu, njegovu ljubljenu Ajšu, oženio kada je imala tek sedam godina. Njegova iznenadna smrt, dvije godine poslije, bila je isprva šok za muslimane koji su čvrsto računali s tim da će on, kao nekoć Ilija, s dušom i tijelom biti uznesen na nebo. No i ovo su protumačili kao zahtjev da bi se što revnije posvetili svojemu velikom zadatku, džihadu. Kada se Muhamedovo stoljeće približilo svojemu kraju, protegnuo se islamski svijet od sjeverne Afrike do Afganistana, od Jemena do Sirije. Bizantu je od nekadašnje istočne polovine Rimskoga Carstva preostala još samo Grčka i područje današnje Turske.

Ova, u povijesti gotovo jedinstvena ekspanzija, usporediva samo još s vojnim pohodima Aleksandra Velikoga, ispunila je Europu strahom i užasavanjem, pogotovo jer je izgledalo da je ništa ne može zaustaviti. Go-dine 711. prešli su muslimani Gibraltar i za samo godinu dana zauzeli čitav Pirinejski poluotok; 732. bi vjerojatno ovladali i Francuskom da ih nije u bitci kod Poitiersa zaustavio Karlo Martel, djed Karla Velikoga. Također im nije uspjela ni opsadaCarigrada 717./718. godine.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada su muslimani 638. godine, pod svojim drugim kalifom, Muhamedovim pratiocem Umarom, zauzeli Jeruzalem, kršćani im nisu pružali nikakav otpor. “Vjerski porez”: koji su kao “nevjernici” morali plaćati, u svakom slučaju bio je niži od poreza Bizantskoga Carstva i Umar im je zajamčio, posebnim dokumentom, “potpunu sigurnost za živote, imovinu i Crkve”. Uostalom, Muhamed je u Kuranu naglasio: “U vjeri ne smije biti prisile” (2,256).

I u drugim osvojenim oblastima Arapi su se ispočetka pokazali tolerantnirna. U maurskoj Španjolskoj čak je i kršćanska manjina preuzela arapski jezik i pismo za bogoslužje. Miroljubiva koegzistencija civilizacija i religija koje se međusobno inspiriraju vodila je ual Andalus, kako su Arapi zvali Španjolsku, do kulturnoga procvata kakav je u ranomu srednjem vijeku bio jedinstven. Da bi demonstrirao svoju miroljubivost, službeno je prenio legendarni kalif Harun al-Rašhid, čovjek najviše naobrazbe i kulture, na cara Zapada, Karla Velikoga, 801. godine (po drugim izvještajima već 797.), vlasništvo nad svetim mjestima u Jeruzalemu i poslao mu kopiju ključeva crkve Svetog groba. To je bilo tim čudnije što je Karlo, desetljeće ranije, ratovao protiv Saracena u sjevernoj Španjolskoj i od njih iznudio španjolsku pokrajinu Kataloniju.

Sukobi s kršćanima

Ipak, situacija se vrlo brzo izmijenila. U 10. stoljeću došlo je i u Svetoj zemlji do silovitih sukoba između kršćana i muslimana. Nakon što je 966. godine Bizant povratio dijelove Sirije, proglasili su Arapi džihad i iskalili bijes zbog poraza na kršćanima u Jeruzalemu. Pritom su zapalili krov crkve Uskrsnuća. Tri godine kasnije na vlast su došli Fatimidi, berberska dinastija iz Maroka, koja je vukla svoje podrijetlo od Muhamedove kćeri Fatime, i prodrli u Egipat, Siriju i Palestinu. Prilikom osvajanja Jeruzalema fatimidski kalif Ibn Moy je godine 979. zapalio crkvu Uskrsnuća, kupola joj se urušila, a patrijarh je poginuo u požaru. Tek je 984. godine mogla opet biti obnovljena, i to u oskudnoj mjeri.

Al-Hakim_bi-Amr_AllahKada je fatimidski kalif Abu Ali al-Mansur al-Hakim (996.-1021.) prilikom jednoga napada na Bizantsko Carstvo teško poražen, osvetio se na kršćanima koji su živjeli pod njegovom vlašću: zabranjene su javne procesije, kršćani su izgnani iz svih javnih služba ili prisiljeni da prijeđu na islam, a u sljedećih deset godina oko 30.000 crkava je oduzeto ili opljačkano. Dani Konstantinove crkve Uskrsnuća bili su odbrojani. Godine 1009., u napadu religioznoga fanatizma, zapovjedio je kalif gu-verneru Ramle: najznačajnije svetište kršćanstva “uništiti, njihove (kršćanske) simbole ukloniti i izbrisati svaki trag ili uspomenu na njih”. Zdanje, osobito skupocjene ikone, bile su uklonjene i zapaljene, a crkva do temelja sravnjena sa zemljom, “s iznimkom onoga što se nije dalo uništiti ili tek s teškom mukom iskopati i odnijeti”. Sveti grob, nekoć u cijelosti očuvana udubljena pećina u litici, koji je postao mjesto Kristova uskrsnuća, trebala je biti dlijetima rasklesana. “Kako je nisu uspjeli uništiti, izlagali su liticu snažnoj vatri” kako je, s užasavanjem, izvještavao očevidac, benediktinski redovnik Ademar iz Jeruzalema. A onda bi vatru gasili hladnom vodom koja je omekšanu stijenu “odlamala”. Samo je jedan ostatak odolijevao goloj sili, među njime i kamena klupa na kojoj je nekoć bilo položeno tijelo razapetoga. Krik se užasa širio kršćanskim svijetom kada se u Europi saznalo za razaranje svetih mjesta, a ne mali broj onih koji su na prijelazu tisućljeća očekivali smak svijeta u tome su vidjeli znak da bi kraj morao biti blizu. Ipak, prošla je i 1033. godina, tj. tisuću godina od nekoć prihvaćena datuma od Kristova razapinjanja, a da nije došlo do ponovna Gospodinova dolaska. Dok je al-Hakimov nasljednik pregovarao s bizantskim carem o obnovi crkve Uskrsnuća (koja se na Zapadu zove crkva Svetoga groba), u Europi je rastao nespokoj pri pomisli da je sveti grob izručen samovolji “nevjernika”. Jamstvo kalifa Umara pokazalo se nevrijednim pergamenta na kojemu je potpisano. Brige su se pokazale opravdanima jer je već 1056. godine 300 kršćana protjerano iz Jeruzalema, a europskim je hodočasnicima bilo zabranjeno pristupiti crkvi Svetog groba. Kada su 1056. godine nadbiskup Mainza i biskupi Utrechta, Bamberga i Regensburga krenuli na hodočašće u Svetu zemlju, ono je bilo moguće samo uz oružanu pratnju. “Na ovomu su putu puno propatili od pogana.” izvještavao je kroničar Berthold iz Reichenaua, “jednom su bili čak prisiljeni upustiti se i u borbu s njima.” Hodočasnički putovi više nisu bili sigurni, napadi na miroljubive hodočasnike postali su učestali.

Car u nevolji

Uskoro je Svetoj zemlji zaprijetila nova opasnost. Seldžuci, stepski narod s područja današnjeg Turkmenistana, predci današnjih Turaka, prodrli su ubijajući, pljačkajući i paleći po Orijentu. Iako su i sami bili muslimani, provalili su početkom 1055. godine u Perziju izbacili bagdadskoga kalifa. Godine 1071. porazili su Bizantince kod Mancikerta i zarobili im cara Romana IV., a 1076. zauzeli su Siriju, a 1077. godine Jeruzalem. Emir Atsiz bin Uwaq također je obećao da će poštedjeti stanovnike Svetoga grada ako se predaju bez otpora pa ipak, njegovi su ljudi pobili oko 3000 muslimanskih građana. Nakon što su pregazili Anatoliju, njihov vođa Kilidž Arslan dodijelio je sebi naslov “sultan Rima”, čime se nije samo označio kao gospodar u zemlji (novih) Rimljana, nego je najavio i svoj zahtjev za Carigradom. Niceja, grad u kojemu su kršćani održali prvi sabor poslijeapostolskoga vremena, postao je njegovom prijestolnicom. Na niti sto kilometara udaljenosti prijeteći se približio staroj carskoj prijestolnici i središtu istočne Crkve. Izgledalo je da se kršćanska nazočnost na Bliskomu istoku malo-pomalo privodi kraju.

U ovim trenutcima nevolje i opasnosti prevladao je car Aleksije 1. Komnen (1081.-1118.) ponos i predrasude koji su se u Carigradu osjećali prema rimskoj Crkvi. Rane koje je zadala shizma iz 1054. bile su, doduše, još svježe, ali sada se radilo o golu preživljavanju. Odvažio se i zamolio Papu za pomoć. Početkom 1095. krenulo je jedno izaslanstvo na Zapad da prenese njegovu poruku papi Urbanu II. (1088.-1099.). Kroničar Bernold iz Konstance ustvrdio je kako “car Carigrada usrdno preklinje gospodina Papu i sve kršćanske vjernike da mu pruže pomoć protiv pogana u obranu svete Crkve koju su pogani u nekim oblastima već gotovo zatrli, a sa svojim osvajanjima došli su do samih zidina Carigrada”. Da ne bi zvučao sebično i time riskirao odbijanje, pred kršćanski je Zapad iznio još jedan razlog: Jeruzalem. Na poslijetku, po bizantskomu povjesničaru Teodoru Skutariotu:

“Smatrao je on (car) da je pravi Božji dar to što ovaj narod (Zapad) drži neprihvatljivom vlast Perzijanaca (Seldžuka) nad Jeruzalemom i životorodnim grobom našega spasitelja Isusa Krista, i u tome je vidio prednost.”

Kada je carevo izaslanstvo stiglo u Italiju, Papa je u Piacenzi upravo održavao Sinodu. Biskupi su bili svjedoci kako su izaslanici prijetnju s Istoka oslikali dramatičnim slikama. Osjećali su da ne mogu ostaviti na cjedilu svoju kršćansku braću i sestre koji tako puno trpe. Isus je, doduše, naučavao nenasilje i miroljubivost, ali najkasnije od 4. stoljeća vjerovalo se da ima iznimnih situacija koje opravdavaju oružanu silu. Nitko drugi do crkveni učitelj sv. Augustin, najveći teolog Zapada, afirmirao je pojam “pravednoga rata”. Tko je napadnut, kaže njegov jednostavni poučak, ima se pravo braniti. Tko je pokraden, smije svoje vlasništvo vratiti – ako je potrebno i silom, eventualno i ratom. Već je Urbanov prethodnik Grgur VII. (1073.-1085.) pomišljao na rat za oslobođenje svetih mjesta nakon što ga je njegov legat iz Carigrada izvještavao o provalama Seldžuka i iz toga nastale opasnosti za hodočasnike na putu u Jeruzalem. Vitezovima koji su pomagali španjolskim kršćanima da vrate svoje posjede papa Aleksandar II. (1061.-1073.) obećao je 1064. godine oprost od zemaljskih pokora. Tako je odgovor s kojim su se Aleksijevi izaslanici vratili na Bospor zvučao vrlo ohrabrujuće: Papa i biskupi svečano su obećali: “pružiti pomoć protiv pogana”.

“Bog to hoće!”

Iz Piacenze je papa Urban II. otputovao u Clermont u Francuskoj, gdje je u studenomu 1095. održao Sabor zapadnoeuropskih biskupa. Za posljednji dan njihova okupljanja, na kojemu je sudjelovalo 14 nadbiskupa, 250 biskupa i 400 opata, najavio je Papa poseban javni govor. Toga 27. studenog 1095. pohrlile su tisuće u Clermont da svjedoče kako je Papa pozvao kršćanstvo na do tada najveći zajednički pothvat u njegovoj tisućugodišnjoj povijesti: prvi križarski pohod.

“Morate požuriti da biste pomogli svojoj istočnoj braći koja trebaju vašu pomoć i koju su usrdno zatražili”, objavio je Urban II. mnoštvu okupljenu na poljani ispred gradskih vrata, “jer njih su Turci… napali, kao što mnogi od vas već znaju, i prodrli na rimski teritorij do one točke na Sredozemlju koja se zove Ruka sv. Jure. Oni prisvajaju sve više kršćanskih zemalja, pobijedili su sedam puta u isto toliko bitaka, mnoge su pobili ili zarobili, crkve uništili i Božje kraljevstvo opustošili. Ako dopustite da oni i dalje nastave, onda će oni, sebi prepušteni, Božji vjerni narod posve porobiti. I stoga vas opominjem, ne, ne ja, opominje vas Bog, vas, vjesnike Krista, vas, ljude iz svakoga staleža, svejedno vitezove ili pješake, bogate ili siromašne, da istrijebite ovu bezvrijednu rasu iz naših zemalja i pravodobno pomognete kršćanskomu narodu.”

Onima koji “bilo da kopnenim putem ili preko mora” odlaze u ugrožene zemlje da bi se borili protiv “pogana” obećao je Papa oprost od svih njihovih grijeha. Krajnje je vrijeme da se prekinu svi sukobi u kršćanskim zemljama, da svi zajedno rade samo za jedan cilj: da postanu Kristovi ratnici i da se bore u ime Gospodina. Svatko je trebao prikupljati novac i krenuti kada dođe proljeće!

Urbanov poziv nije ostao bez učinka. Govor mu je stalno prekidan oduševljenim poklicima koji su govorili samo Jedno: Deus lo vult! – “Bog to hoće!” Čitav se naraštaj složio oko jednoga cilja. Papa je kao oznaku za one koji hoće ići u ovaj “pravedan rat” dao izraditi križeve od crvenoga platna; za tren su bili razgrabijeni, trebalo Im je organizirati dodatnu dopremu, toliko je veliko bilo oduševljenje pothvatom.

Okolnosti su na početku prvoga križarskog pohoda bile jasne:

1. Muslimani su prekršili danu riječ, došlo je do velika uništavanja crkava, osobito crkve Svetog groba, kršćani su bili maltretirani. Buduća nazočnost kršćana na svetim mjestima bila je ozbiljno ugrožena.
2. Bratska kršćanska zemlja, ostatak novoga Rima, u iznimno teškoj situaciji, molila je za pomoć. Kako je seldžučka opasnost bIla velika, svako bi oklijevanje bilo jednako nepružanju pomoći.
3. Nije se radilo “imperijalizmu”,  “kolonijalizmu” ili pnsilnu obraćanju muslimana, nego jedino i samo o preživljavanju kršćana na Istoku i o sigurnosti jeruzalemskih hodočasnika sa Zapada.

Zbog ovih razloga mora svaki objektivni povjesničar ocijeniti poziv Urbana II. legitimnim, a križarski pohod ponajprije kao opravdanu mjeru. Egon Flaig, profesor stare povijesti na Sveučilištu u Greifswaldu, pogodio je srž stvari kada je 16. rujna 2006. godine rekao za Frankfurter Algemeine Zeitung: “Urban II. je vidio ispravno. Da je Carigrad pao već 1100. godine, onda bi golema turska vojna sila ušla u srednju Europu 400 godina ranije. U tome slučaju najvjerojatnije ne bi došlo ni do razvoja raznolike europske kulture: ne bi bilo slobodnih gradskih ustava, nikakvih rasprava o ustavima, nikakvih katedrala,  ne bi bilo renesanse, ne bi bilo napretka u znanosti: Jer u islamskim područjima iščeznula je slobodna – grčka! – misao upravo u tom razdoblju. Tvrdnja Jacoba Burckhardta – ‘Sreća da se, kada se sve zbroj i, Europa oduprla islamu’ – znači upravo to da jednako moramo biti zahvalni križarima kao i grčkim obrambenim ratovima protiv Perzijanaca.” Izgredi do kojih je za vrijeme križarskih pohoda dolazilo, a koji su i Papu ispunjavali ogorčenjem, predstavljali su nešto sasvim drugo.

Prava pobožnost ili neobuzdana pohlepa?

Što se motivacije križara tiče, nepravdu im nanose tendenciozni autori kao što su Michael Baigent i Richard Leigh kada pišu: “Osim duhovnih i moralnih nagrada… (mogao je križar) u osvojenim područjima računati i na imovinu, posjede, žene i plemićke naslove. Mogao je pljačkati i prigrabiti bogatstva koliko je htio. Što god da je bio kod kuće – npr. najmlađi sin, bezemljaš – u Svetoj se zemlji mogao uzdići do ugledna svjetovnoga gospodara, sa svime što je uz to išlo: dvor, harem i prostrani posjedi. Takve su nagrade očekivale one koji su se prijavili za križarski pohod.”

puteviA zapravo nije bilo nikakvih materijalnih obećanja. Naprotiv, u dekretu Sabora iz Clermonta jednoznačno stoji: “Samo se onomu tko iz pobožnosti, a ne iz stjecanja časti i novca, kreće u oslobađanje Crkve Božje u Je¬ruzalemu, put treba uračunati u svaku pokoru.” Put u Svetu zemlju, ostavljanje imetka, dobara i obitelji, s neizvjesnošću hoće li se ikada vratiti, uistinu je shvaćan kao žrtva u smislu bezuvjetna nasljedovanja Krista, baš kao što je Petar izrazio: “Evo mi sve ostavismo i pođo-smo za tobom” (Mt 19,27). Oporuke koje su mnogi križari iza sebe ostavili rječito svjedoče ovaj duboko vjerski stav. Uz to je išla silna želja vidjeti Jeruzalem i mjesta Kristove smrti i uskrsnuća, “središte povijesti spasenja i uzor njezina vječnoga ispunjenja” (tako je tvrdio papinki povjesničar, profesor Walter Brandmiiller), i time se malo približiti nebu. A od svjetovnih predvodnika prvoga križarskog pohoda – Geoffroyja Bouillonskoga, Roberta Normandijskoga, Bohemonda Tarantskoga, Raymonda Toulouškoga, Balduina Bouillonskoga i Roberta Flandrijskoga – svi su, s iznimkom Balduina, bili prvorođeni sinovi i baštinici značajnih vojvodstava i grofovija; dvojica od njih čak su založili, odnosno prodali sav imetak da bi financirali pothvat. Kada je Geoffroy Bouillonski, na koncu, trebao biti okrunjen za “kralja Jeruzalema on je to odbio; u gradu u kojemu je Isus Krist nosio samo trnovu krunu on nije htio vladati kao kralj. Umjesto toga proglasio se “braniteljem Svetoga groba (advocatus Sancti Sepulchri), što je bez ikakve sumnje bio. Naravno, bilo je sudionika križarskih pohoda. koji su se obogatili, bilo pljačkom, bilo uspostavom vlastitih kneževina. No takvo što Urban II. nije imao ni u primisli; planirao je oslobođena područja vratiti pod bizantku vlast u nadi da će Carigrad, kao protuuslugu, ukinuti shizmu i priznati papu.

Nipošto nije obećao oprost grijeha svim križa rima nego samo onima koji putem umru ili poginu u borbi: “Svima pak koji tamo idu dodijelit će se trenutni oprost gnijeha ako za marša ili prijelaza morem ili u borbi protiv pogana odlože okove ovozemaljskoga života’ citira ga kižarski kroničar Fulcher iz Chartresa, očevidac događaja.

Tek je deset godina poslije tvrdio Robert Redovnik koji se ,oslanjao isključivo na glasine, da je Urban II. vi se obećao: “Uputite se prema Svetomu grobu, oslobodite ovu zemlju od bogohulnoga naroda, sebi je podčinite. Ovu je zemlju, kojom teku med i mlijeko, kako kaže Pismo, Bog dao u vlasništvo sinovima Izraela. Jeruzalem je središte svijeta, zemlja je plodnija od drugih, drugi raj zabava.”

Čak i kada je pouzdano da ove riječi nisu autentične, one nam odaju nešto od atmosfere koja je nastala nakon Clermonta. Imenovani i samozvani propovjednici križarskih vojna razmiljeli su se zemljom da mobiliziraju vitezove i narod, a da bi bili što uspješniji, Papin su govor uljepšavali svojim dodatcima.

Narodni križarski pohod

Jedna od najkobnijih pojava ovoga vremena bio je Petar Amienski, zvan i “Pustinjak”. Živeći kao vegetarijanac, ali sklon vinu, siromašno odjeven i ne pretjerane čistoće, ustvrdio je da je za jednoga hodočašća u Jeruzalem imao viziju da je Krist upravo njega pozvao na oslobađanje svetih mjesta. Stanovitu vjerodostojnost davalo mu je to što je za ovo dobio odobrenje patrijarha u Jeruzalemu. Poslije je tvrdio da je i samoga Papu naveo na križarski pohod, što je naravno nevjerojatno. U svakom slučaju Petar je iskoristio atmosferu pokreta u zimu 1095./96. da bi obavio pripreme za vlastiti pothvat: narodni križarski pohod.

Velikim govorničkim i demagoškim talentom uspio je, u najkraćemu mogućem vremenu, okupiti oko 20.000 ljudi, među kojima je bilo “čestitih i nečestitih,zločinaca,ubojica,krivokletnika, pljačkaša; čitavo kršćanstvo, čak i žene”, kako je zapisao kroničar Albert iz Aachena.

Albigensian_Crusade_01S vojskom vitezova, koja je krenula na Papinu inicijativu i pod vodstvom biskupa Le Puyja, Adhemara de Monteila, ova je narodna gomila uistinu imala malo zajedničkoga; bila je to jedino i isključivo privatna inicijativa Petra Amienskoga. Dolazeći iz Francuske, stigao je u travnju 1096. godine u Rajnsku oblast i već tamo je bio bez sredstava tako da su stanovnici Kölna, iz sažaljenja, izrazili spremnost opskrbiti ga namirnicama. No to pustinjaku nije bilo dovoljno; trebao je novac da bi financirao dugačak put do Jeruzalema. Posegnuo je za najgorim od svih sredstava: ucijenio je židovske zajednice u oblasti Rajne, koje su još od vremena Karla Velikoga živjele u miru i obogatile se. Da bi povećao pritisak na njih, dao je proširiti glasine da je u Rouenu židovska zajednica već masakrirana zato što nije htjela platiti; ako se i oni budu nećkali, prijeti im ista sudbina. Židovi su platili. No uskoro je Petar Pustinjak našao svoje oponašatelje, organizirani su novi “narodni križarski pohodi.” Ako su Židovi vjerovali da su ovoga puta sigurni, jer su već platili “zaštitu” Petru Amienskomu i time financijski poduprli službeni križarski pohod, postali su u sljedećim tjednima žrtve žestokih pogroma. Ništa nije pomoglo što su se biskupi Speyera, Wormsa, Mainza, Triera i Kölna stavili u zaštitu Židova i pokušali ih skloniti na sigurno. Fanatizam koji je proizišao iz ideje križarskoga pohoda već se osamostalio da čak ni autoritet Crkve nije mogao zaustaviti masakre i pljačku. Ideja “rata u ime Božje” izopačila se i prije nego što je vojska napustila granice svoje zemlje.

Križarski pohod Petra Amienskoga nije mogao ostvariti svoj cilj. Kada je u listopadu 1096. stigao do Carigrada, car Aleksije, bojeći se napada i pljački, naredio je da se Petrova vojska odmah prebaci na drugu stranu Bospora. Tamo su se sukobili sa Seldžucima – i bili krvavo potučeni. Samo je oko 3.000 ljudi izbjeglo pokolj i oni su se priključili redovnoj križarskoj vojsci.

Pokolj u Jeruzalemu

Kada su križarski vitezovi konačno, 15. srpnja 1099. godine, nakon petogodišnje opsade zauzeli Jeruzalem, priredili su i oni pravo krvoproliće. “Čovjek se morao probijati preko ljudskih leševa … dok su vojnici jahali u Salomonov hram i kraljevu palaču, krv im je sezala do koljena, a konjima do uzda”, izvještavao je jedan kroničar. “Onda su se svećenici i laici uputili na Kristov grob i njegov slavni hram, pjevali Gospodinu glasovima koji su podrhtavali od radosti novu pjesmu, prinijeli mu darove i ponizne molitve i prepuni radosti posjetili sveta mjesta za kojima su tako dugo čeznuli.”

Ovo katarzično pražnjenje nakon godina borbe i odricanja bilo je užasno, ali nipošto neobično; srednji je vijek bio okrutan, a i kod osvajanja drugih gradova događalo se slično. Usto, čitav niz povjesničara pretpostavlja da je osvajanje Jeruzalema namjerno opisivano ovako drastičnim jezikom da bi se izrazio apokaliptični karakter ovoga događaja koji je poistovjećivan s bitkom posljednjih vremena. Već i čisto biološki apsolutno je nemoguća opisana krv do koljena. Također se, osobito u arapskim izvorima, višestruko pretjerivalo u pogledu broja žrtava. Govorilo se o 70.000 (kako je tvrdio Ibn al-Jawzi) ili čak o 100.000 mrtvih (kod Ibn Taghribirdija), a znanstveno je utvrđeno da je Jeruzalem u doba križarskih pohoda mogao imati najviše 10.000 stanovnika. Iako su izvori tvrdili da su svi Židovi pobijeni u zapaljenoj sinagogi, arhivi sinagoge u Kairu registrirali su imena brojnih Židova koji su se nakon osvajanja Jeruzalema iselili u Egipat. Činjenica je da su opsjedatelji prije juriša tisućama kršćana, židova i muslimana dopustili da napuste grad; ostali su samo oni koji su ga i dalje htjeli braniti, oni koji su svjesno pružali otpor.

Uspjeh je bio kratkotrajan. Već nakon 88 godina, nakon stravične Saladinove pobjede nad križarskom vojskom kod Hattina, okončana je kršćanska vlast u Jeruzalemu. Godine 1291. pala je Akra, posljednja utvrda kršćanskih vitezova u Outremer (“prekomorskoj zemlji”), kako su križari zvali Svetu zemlju. Nijedan od sedam križarskih pohoda poduzetih za oslobađanje i osiguravanje kršćanskih svetišta nije bio uspješan kao prvi.

Muslimani su Jeruzalem smatrali, nakon Meke i Medine, svojim trećim svetim gradom jer je Muhamed sanjao da je na “nebeskomu konju” posjetio hramsko brdo. I danas se kao dokaz noćnoga putovanja u snu pokazuje otisak kopita u stijeni ispod zlatne kupole. Kršćanima nisu oprostili što je njihovo “veličanstveno svetište” (haram asch-scharif) čitavo stoljeće bilo u rukama “nevjernika”. Usto, oni tijekom ovoga vremena nisu bili potlačeni. U križarskim su mjestima mogli slobodno i neometano ispovijedati svoju religiju, posjedovati zemljišta, graditi džamije i škole te hodočastiti u Meku. Jedino su morali, kao i kršćani u muslimanskim zemljama, plaćati poseban porez. Tako je španjolski musliman Ibn Jubayr, koji je 1180. godine kroz Outremer putovao u Meku, mislio da je bolji život njegove subraće u vjeri pod kršćanima, nego onih koji žive u islamskim zemljama: “Posjedi, sela i dvorovi ostali su u posjedu muslimana. Kod mnogih od ovih ljudi pojavila se sumnja kada su usporedili svoju sudbinu sa sudbinom svoje braće u muslimanskim oblastima. Jer ovi su trpjeli nepravdu od svoje subraće u vjeri dok su se Franci (mislio je na križare) prema njima ponašali kao prema ravnopravnima.” Ovo je na žalost u sljedećim stoljećima brzo zaboravljeno.

M. Hesemann (preuzeto iz knjige “Legende, mitovi, laži” – Verbum)


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 9. srpnja 2013.

Možda vam se svidi