NOVA KOLUMNA FRA ŽELJKA BARBARIĆA

Zaboravi na ‘glupe obzire’ i jednostavno – zapleši!

Bože moj, koliko li je samo moga života prošlo, koliko je samo prilika propušteno, koliko vremena ulupano u ništa, zbog tih glupih obzira i zbog brige što će netko drugi reći i tko će me sve vidjeti…

zapleši

Foto: www.pexels.com

Neki dan u šetnji po parku naiđem na dva muzikanta. Jedan trubadur, a drugi bubnjar. Na trenutke su stvarali baš zaglušujuću buku, ali baš onakvu kakva te natjera zastati i doživjeti ritam. Njihova energija koju su ulagali u proizvodnju glazbe je bila baš ona prava – ona koja privlači slučajne prolaznike da ne budu pasivni promatrači i oni koji samo prolaze. Nisam od tipova koji će odmah ‘proplesati’ na zvuke poznatih melodija. Sjeo sam malo sa strane i uživao u tome što bi netko okarakterizirao bukom, neskladom ili napornom sintezom trube i bubnjeva ili barem čudnom kombinacijom.

Bilo je zanimljivo promatrati kako se ljudi iz slučajnih prolaznika pretvaraju u one koji više slučajno ne prolaze. Nisam brojao koliko je ljudi jednostavno započelo plesati kad bi nailazili pokraj njih. Nisam brojao koliko je ljudi jednostavno navuklo osmijeh na usta dok bi slušali i gledali ovu dvojicu kako proizvode tonove ne samo svojim puhanjem i udaranjem palicama. Bilo ih je puno u tih desetak minuta koliko sam bio tu. Njihova lica, njihovi pokreti tijela, njihove geste su govorili da su dali sebe u te tonove koje proizvode. Slučajni prolaznici bi to prepoznali i odgađali svoje putovanje na minutu-dvije i zastali uživati u nečem tako jednostavnom i lijepom. I oni bi započeli doživljavati te melodije svojima. Postale bi im bitne. Toliko bitne da su zastajali. Nisu više bili neka nejasna pozadinska buka. Dopuštali bi joj da postane prava stvar na nekoliko minuta. Dopuštali bi sebi da ih ta prava stvar ponese. Nadahne. Pokrene. Promijeni. Izvuče iz njih nešto nenadano.

Imaš li vremena prestati biti slučajni prolaznik i preuzeti odgovornost za minutu-dvije svojega života? Znam da to nije dugo i nije puno, ali usudiš li se zaplesati u javnosti samo zato što je naišla tvoja omiljena melodija? Uživati u minuti-dvije kao da nitko ne gleda, iako svi gledaju? Bože moj, koliko li je samo moga života prošlo, koliko je samo prilika propušteno, koliko vremena ulupano u ništa, zbog tih glupih obzira i zbog brige što će netko drugi reći i tko će me sve vidjeti…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Brojiš li na prste koliko si minuta danas uživao u životu? Brojiš li sitno one dane i one tjedne kad si prestala biti slučajna x koja prolazi pokraj y? Brojiš li one trenutke kad si se nasmijala, kad si zapjevao, kad si raširila ruke, kad si poskočila od sreće životu koji se – događa? Zar to nije već dovoljan razlog za prestati biti slučajan, a još manje pasivan prolaznik?

Ona dva muzikanta su mi kao ova priča o novoj evangelizaciji koja je tako stara. Njih dvojica zapaljeni vatrom iznutra uspijevaju zapaliti ljude oko sebe koje uopće ne znaju. Onaj koji samoga sebe koči i ne razgara tu vatru u sebi, kako će tek zapaliti drugoga? A tek onaj koji je davno ugasio tu vatru u sebi, kako on/ona misli zapaliti nekoga drugoga? Čime?

Pitam se nekad zapleše li čiji duh nakon susreta sa mnom… Pitam se nekad gori li vatra u meni… Pitam se nekad na koju i čiju melodiju moj duh zapleše, onako nenadano i strastveno… To je i moja molitva. Ako ne gori, zapali tu vatru u meni Gospodine. Daj da zaplešemo zajedno…

fra Željko Barbarić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 28. rujna 2017.

Možda vam se svidi