NOVA KOLUMNA FRA ŽELJKA BARBARIĆA

Mnogi u vjeri traže neprestanu sigurnost, ali ona je zapravo – odlazak u nepoznato

Vjeru će mnogi duhovni pisci opisati kao fundamentalnu nesigurnost. Mi ćemo s druge strane u vjeri tražiti sigurnost, ali ona je, zapravo, odlazak u nepoznato. Polazak u nepoznato. Mnogi starozavjetni likovi su učinili upravo to. Ostavili sve ono što su poznavali do tog trenutka

alexandre_bida_jesus_and_peter_on_the_water_700

Alexandre Bida: Isus i Petar na vodi.

 

Puno nas, a kad kažem puno nas, mislim i na sebe, odraslo je, živjelo, a možda i još uvijek živi u nekakvim čudnim odnosima prema našem Bogu. Kakav god taj Bog bio.

Kako čovjek raste u vjeri, onda – kako to slikovito kazuje psalam – preskače zidove zajedno sa svojim Bogom. Na što ciljam ovaj put? Odnos prema Bogu počesto može biti izgrađen na bazi strogog odgoja i odnosa nagrada – kazna. Još više se daju primijetiti trgovački odnosi u tim našim hrvanjima i previranjima s Bogom. Što bih ti ja mogao dati, pa da ti meni zauzvrat dadneš to nešto što se meni sviđa i što ja želim. Ponekad čak i ona pokora koju dobijemo u ispovijedi izgleda kao neka zadovoljština koja će pokriti sve ono loše što smo učinili. Pa onda ta zadovoljština izgleda kao nešto što mi Bogu dajemo zauzvrat da se ne bi i dalje ljutio na nas. To će ga smiriti i to će ga udovoljiti. Tih nekoliko Očenaša ili krunica bi trebalo biti dovoljno za podmiriti dug.

Naša molitva često izgleda tako. Naši zavjeti često izgledaju tako. Spremni smo na trgovanje jer nam tako funkcionira svijet. Nešto mi se sviđa, izvadim novac i kupim to. Nešto mi se sviđa, dovoljno se potrudim i dobijem to. Nešto mi se sviđa, štedim, odričem se, borim se i izborim se. I onda na kraju procesa – dobijem to nešto. Zato često nastupaju razočaranja. Toliko sam molio, toliko postio, svaki dan bio u crkvi, Bogu davao i više nego ostali, no opet mi se dogodilo nešto strašno u životu. Smrt bliskog prijatelja ili člana obitelji. Teška bolest. Dijete s posebnim potrebama. Gubitak posla. Bračna svađa. Nerazumijevanje mojih najbližih. Povrh svega toga, vjerujem da vam se dogodilo, a meni Bogu hvala jest, da kad upadnete u takve situacije, molite se još više, dajete Bogu još više, molitva vam postane kvalitetnija, ali stvari jednostavno ne postanu bolje…

Molitva jednostavno nije trgovina. Molitva je put na kojem učimo prihvaćati Božju volju, a ne mijenjati Božju volju onako kako smo mi zamislili. Da, teško je protumačiti Božju volju… I da, teško je toliko puta odgovoriti na pitanje zašto… Moja molitva i za sebe i za druge često bude molitva za snagu dalje putovati. Ne tvrdoglavo i beskompromisno, ne oholo i junački, nego jednostavno činiti korake dalje. Živjeti uz Božju volju. Božju prisutnost. Božje darove. Kako divno kaže onaj jedan psalam koji promatra važnost Božje blizine: Čim lice sakriješ, odmah se uplašim… I da, teško je toliko puta odgovoriti zašto sve ovako zvuči kontradiktorno…

Učimo dok smo živi. Učimo o Božjoj milosti, o Njegovom milosrđu, ljubavi… Učimo da su to njegovi darovi i to darovi od neprocjenjive vrijednosti. Učimo se zahvaljivati. Učimo primati. Učimo gledati i slušati. Učimo, jer smo stvoreni da rastemo. Ne da stojimo u mjestu, da zakopavamo svoje talente koji su nam dani. Učimo se raširiti ruke i primati ono što nam Bog daje. Učimo se biti vječni dužnici. Ali ne oni koji robuju darivatelju, ne oni kojima je u opasnosti sve od ovrhe i od kamatara. Bog je onaj koji nam daje oproštenje kao takvo. Besplatno. Majka i otac ne traže od svoje djece novac kao naknadu za sve ono što im čine. Ta čine to iz ljubavi. Ono što možda očekuju, svjesno ili nesvjesno, da će im njihova djeca ponekad moći uzvratiti ljubav. Ali na svoj način. I otud se rađa ona istinska sreća i zadovoljstvo. Roditelji su sretni kad im djeca uzvrate ljubav, ne onu ljubav koja se vraća zbog dužnosti, nego ona ljubav koja se uzvraća jer je ostavila traga na čovjeku pa sad i on sam zna ljubiti. Zar nam to Bog stalno ne pokušava poručiti…

Ima ona fantastična slika iz Evanđelja. Apostoli u oluji. Sami na lađi. Nema sigurnosti. Lađa propada, tone, samo što se ne raspadne od jakih vjetrova. Jedina sigurnost u tom moru, u toj oluji je – lađa koja tone. Ali se grčevito drže za nju jer im je ona jedina nada. Onda se pojavljuje Isus. Kad su mislili da ne može biti gore, ono se pojavljuje sablast. Bili su iskusni ribari, no vjerojatno im nije baš bila ugodna pomisao da će im brod potonuti u oluji. Jamačno su bili tjeskobni i u strahu. Onda još i nešto za što su mislili da je – sablast. Kao da nije dovoljno bilo ovo sve prije sablasti. Petar, onaj koji je počesto prvi reagirao na testove sigurnosti, testove vjere i vjernosti, stavlja ‘sablast’ na kušnju. Ako je to stvarno Isus, onda će i Petar moći hodati po vodi kao što hoda ta ‘sablast’. Fantastična situacija na brodu i na otvorenom moru. Petar ostavlja nesigurnost lađe i mijenja je za nesigurnost svoje vjere. (Zar to nije definicija molitve? Uroniti u nesigurnost, hodati u nepoznato – s Bogom?) Kao da mu se učinilo da je ta lađa ipak bolji izbor od hodanja po vodi pa se koleba. Pa propada u vodu. Pravi korak-dva, pa se odmah počinje premišljati. Je li to bio pravi izbor? Jesam li svjestan što sam napravio? Možda je ovo bila loša odluka…

Vjeru će mnogi duhovni pisci opisati kao fundamentalnu nesigurnost. Mi ćemo s druge strane u vjeri tražiti sigurnost, ali ona je, zapravo, odlazak u nepoznato. Polazak u nepoznato. Mnogi starozavjetni likovi su učinili upravo to. Ostavili sve ono što su poznavali do tog trenutka. Za neke to nije bila baš mala stvar. Imali su i ime i bogatstvo. Obitelj. Ugled. Ali ta Riječ koja te zove i Glas koji te poziva. Polazak u nesigurnost. Ideš tamo gdje te vodi. Ne znaš gdje je to i nisi siguran što će biti na putu niti si siguran što te čeka na kraju puta. Biti vjernik znači – biti putnik. Vlastita sigurnost je plašt koji nas može lako prevariti. Naša sigurnost je napravljena od onoga propadljivoga, od zidova i žice, od novca i sigurnosnih kamera, od čvrstih vrata i neprobojnih stakala. Isus nudi neku novu sigurnost. Sigurnost u slobodi djece Božje. Sigurnost koja pronalazi svoj temelj i svoj vrhunac u nesigurnosti. Sveti Franjo Asiški ostavlja sve ono za što je držao prije da mu donosi sigurnost. Obitelj, novac, trgovina, vojska… Sad je neka druga priča. Povjerenje u Providnost. Ne više samopouzdanje nego – pouzdanje. Ne više ja, nego – Ti.

Pročitao sam o jednom čovjeku koji je bio zaposlen u nekom uredu. Običan uredski posao na prvi pogled. Taj čovjek se jednoga dana zapitao kakav je konačan proizvod njegovog posla. Zapravo, što on radi, kakva je njegova uloga u čitavom procesu? Nakon nekoga vremena istraživanja i ispitivanja, saznao je da radi u procesu izrade bombi. Bio je kršćanin. Kaže dalje ta priča koju sam pročitao da njegova savjest nije mogla to podnijeti. Dao je otkaz. Nije više mogao raditi taj posao. Osjećao je da on to ne može raditi. Ne može praviti bombe koje ubijaju druge ljude. Izgubio je sigurnost. Izišao je iz sigurnosti koju mu je pružao taj posao zbog svoje savjesti… Razmišljao sam o tom primjeru. Žalosno mi je kako sam u tom razmišljanju došao do ideje da je to možda izmišljena priča. Zar je čovjek to stvarno učinio? Dalje, žalosno mi je kako svako malo ne čujemo za takve osobe. Katolika ima preko milijardu na svijetu. Kršćana valjda preko dvije milijarde. To su, to smo mi, osobe koje su oduševljene Isusom Kristom, njegovom predstavom svijeta i kraljevstva Božjega, njegovom idejom Ljubavi i njegovim Govorom na gori. To smo mi.

Mi mnogi i dalje računamo. Bolje i je ovo malo sigurnosti, kako se god ona zvala i koliko god nesigurno izgledala, ovdje na zemlji gdje moljac rastače i crv izjeda, nego to tamo nešto kasnije u što i nismo baš toliko sigurni. Činimo grešku i tu. Stalno razmišljamo (da, i ja) da je ono nešto tamo negdje (raj, čistilište, pakao) nešto što će doći, da je i to kraljevstvo Božje nešto što će se dogoditi ili na kraju vremena ili kad ja umrem. Molimo – dođi kraljevstvo Tvoje. Ovdje i sada. Isus ga je donio i širio po Palestini, Judeji, Galileji… Njegovi učenici su nastavili Njegovo djelo. U svojim vremenima, u svojim okruženjima, u svojim datostima, u svojim okolnostima, u svojim priložnim oznakama…

Bolje je i ovo malo sigurnosti. Poput Petra i mi računamo da ta lađica, stara, jadna, tone, propada, je puno sigurnija od nesigurnosti koju pruža Isus. Isus me poziva na hodanje po vodi. Totalni izlazak i ostavljanje staroga sebe i stare sigurnosti po strani. On treba mene. A ja trebam nešto što se zove povjerenje. I nedostaje mi. Priznajem. Vidim to po mojim koracima. Vidim to po mojim postupcima. Prepoznam kako mi nedostaje povjerenja kad se pripremam na moja putovanja. Kako su temeljita i kako malo toga prepuštam ‘slučajnosti’ ili Providnosti. Bolje da se ja pobrinem.

Povjerenje. Ono je nešto što raste i što pada. Ono je živo biće. A hrana mu je komunikacija. Uvijek me fasciniraju ti ljudi o kojima čitam ili koje susrećem, ljudi koji su komunicirali s Bogom. Oni koji su čuli poziv i odgovorili na njega. Komunikacija izrasta iz susreta punih ljubavi. Ili barem malo ljubavi. Kako se olako razbacujemo tom kombinacijom – pun ljubavi. Ma da je i zrno ljubavi… Zaputiti se u nepoznato. U nesigurnost. Treba nam poguranac, poticaj. Treba nam sila Duha. Onoga koji je voljan i moćan učiniti od mene putnika, hodočasnika… Čovjeka koji će odustati od svojih predrasuda i pretpostavki. Dat ću ti, dat ćeš mi, ja sam dužan tebi, ti meni… Hodočasnik samo zna da je put pred njim sve dok diše. Hodočasnik zna da se neke stvari ne mogu kupiti novcem. Hodočasnik zna da treba imati i cilj putovanja.

Malovjerni, zašto si posumnjao… Kao da ja znam zašto sam posumnjao. Danas je jedan razlog, sutra ih je stotinu ili tisuću drugih. Svaki dan nešto novo. Svaki dan neka nova nesigurnost. Zašto… Teško pitanje. I predosjećam i predviđam da će ih biti još, još takvih identičnih pitanja na moje opetovane sumnje. A molitva se svodi na onaj krik očajnog čovjeka koji je spreman i povjerovati (!) kako bi se domogao onoga što traži, samo ne zna kako… Gospodine, vjerujem, pomozi moju nevjeru…

fra Željo Barbarić | Bitno.net

Objavljeno: 28. listopada 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi