Kad čovjek čita ili sluša o Svecu koji je živio i činio sve to što je činio prije 800 godina te pokuša nasljedovati Asiškog Siromaška, vrlo je izvjesno da će ti napori završiti frustracijom. Ponekad životopisi svetaca izgledaju kao da ti sveci uopće nisu s ovoga svijeta i kao da nisu bili ljudi kao i mi. Sveti Franjo je u mnogočemu bio radikalan sljedbenik Isusa Krista. Ipak, nama sveci služe kao putokaz i kao dokaz da je čovjeku moguće izvesti i nešto što nije ni sam bio svjestan da mu je moguće. Sa svojim Bogom preskačem zidine…

Nipošto ne znači da se trebamo uspoređivati sa svetim Franjom ili bilo kojim svecem. Put svetosti nipošto ne znači hodati istim stazama niti strogo oponašati svece koji su živjeli prije nas. Nikad nećemo biti isti kao naši sveci uzori iz jednostavnog razloga što ne možemo biti kao netko drugi. Moraš biti – ti. Moram biti – ja. Jedina mogućnost koja mi ostaje je ostvariti se kao takav uzimajući pokoji savjet, slijedeći pokoju uputu, nadahnjujući se na iskustvu Boga koje su proživjeli oni prije mene.

Sveci su ljudi koji pomiču granice. Granice shvaćanja svetosti. Granice shvaćanja Boga i povjerenja u Boga. Granice shvaćanja pojmova kao što su ljubav, nada, vjera, križ, bol, vrijeme, žrtva, služenje, poniznost, jednostavnost, brat, sestra…

Sveti Franjo je pomicao granice. To mu je bilo u srži. To mu je bilo upisano u DNK. Krenuo je jednim neizvjesnim putom koji je najprije značio udaljiti se od svega poznatoga i poći u nepoznato. Nije on bio prvi svetac koji je krenuo tim putom. Možda nam sveti Pavao može poslužiti kao dobar i slikovit primjer odlaska u nepoznato. Kod Pavla je gubitak vida još više naglasio to ‘nepoznato’. Ponovni dobitak vida značio je i gledanje novim, drukčijim očima na Boga, na ljude, na to što znači nasljedovati Boga.

Put svetosti je za svetog Franju bio izlazak iz poznatoga. Izlazak iz očeve kuće, iz obilja i bogatstva, iz poznatih krajeva i odmak od poznatih ljudi. Izlazak iz one poznate ljubavi prema onima koje je znao prema nepoznatoj ljubavi koja će biti usmjerena prema svakom stvorenju, a osobito prema onim najmanjima. Za Franju je poljubac gubavcu bio ono što je svetom Pavlu bilo progledati nakon sljepoće. Novi čovjek je spoznao milost Božju, a ostatak života želi provesti u slavljenju tog istog Boga. Ništa manje od toga.

Slaviti Boga za svakog sveca znači ponešto drukčije. Za nekoga je to zatvoriti se u samostan, za nekoga služiti bolesnicima, za nekoga otići u daleke krajeve u misije… Franjo? Njegovi počeci izgledaju isto kao kad dijete uči hodati. A i ostatak njegova života i sami kraj – kao maleno dijete koje tek uči hodati i govoriti. Ista ona nevina radost, onaj zanos, onaj žar u očima, ona jednostavnost, ono veselje, onaj osmijeh… Naš brat Franjo iz Asiza kao da je poslušao onu Gospodinovu: Ako ne postanete kao djeca…

No čemu prebirati po povijesti, po nekim zanimljivim i manje zanimljivim detaljima iz života svetaca, u ovom slučaju po životu svetoga Franje, samo zbog divljenja predanosti, poniznosti i jednostavnosti jednoga čovjeka koji je živio prije 800 godina?

Sveci, čini mi se, otvaraju prozor u nebo, prema onostranom, ali i donose komadić neba na zemlju. Zato nam je dragocjeno njihovo iskustvo. Njihovo iskustvo pokazuje da je svetost moguća, da je iskustvo Božje blizine moguće, da sam i ja, iako glinena posuda, sposoban čuvati dragocjeno blago. Hraniti se na tom blagu. Mijenjati se zbog tog blaga. Živjeti od tog blaga. Gledati drukčije zbog tog blaga. Naviještati drugima to blago. Donositi drugima to blago.

Nadahnjujući se na Franjinom primjeru, molim danas za nekoliko milosti – molim da najprije učim puzati da bih znao kako hodati, najprije slušati da bih znao što govoriti, najprije moliti da bih znao što raditi i otvorenost po kojoj će se Onaj koji me i pozvao moći poslužiti sa mnom onako kako Mu najviše bude odgovaralo. I da, kad dođe taj čas, ja budem spreman reći opet: Evo me…

fra Željko Barbarić | Bitno.net