Franjina ideja je bila, čini mi se, upotrijebiti sve što ti je pri ruci kako bi pronio Božju ljubav, živio za nju i živio od nje. Franju je osvojila Božja ljubav koju je upoznao i jednostavno se nije mogao zasititi te ljubavi. Ta Franjina duša je uvijek bila žedna, a što je još važnije, bila je uvijek spremna na nove metode traženja kako utažiti svoju žeđ. Priroda, siromasi, gubavci, molitva, samoća, pjesma, tišina – sve su to bile Franjine metode kako se napiti i pokušati utažiti svoju žeđ. Ali sve te metode su u njemu proizvodile suprotan efekt. Postajao je još žedniji. I nije odustajao. Htio je više. Želio je više. Molio je za više. Kako kaže jedna pjesma grupe Depeche Mode: I just can’t get enough.

Teško je mjeriti se sa svetim Franjom. Nije to ni potrebno. Svjestan sam da je svatko slobodan izabrati vlastiti način kako živjeti svoj život. Teško je oponašati nekoga. S druge strane, nije dobro ne imati nekoga za ideal i ugledati se u neki izvrstan primjer. Ali, pošto mi živimo osam stoljeća kasnije, moramo se izboriti za svoje osobne načine nasljedovanja Boga. Ja ću izbaciti nekoliko događaja koji više donose nemira negoli mira mom shvaćanju franjevaštva. S druge strane, to su oni događaji gdje osjećam i čujem kako Gospod tiho šapuće onako kako On to zna. To je onaj dragi sveti nemir.

Danas pokušavam napraviti mali ispit savjesti na osnovu nekoliko susreta koje sam doživio proteklih dana. Gdje smo taj Franjo i ja danas, nekih 800 godina nakon što je Franjo zakotrljao taj pokret, pokrenuo tu lavinu, uskočio u tu vodu? Osjećam li se i ja kao da mi je malo dobrote, poniznosti, molitve, tišine, samoće, pjesme, služenja, jednostavnosti, malenosti… Osjećam li i ja tu žeđ i gori li u meni taj plamen koji mi ne da mira?

Nedavno, prilikom jednog upoznavanja, dobijem pitanje: ‘Jesam li ja jedan od onih koji ne smiju imati cure?’ Pitam se je li to ostao (jedini) zaštitni znak nekoga tko je fratar u ovom dalekom svijetu? Ako ništa, natjera me gledati dublje u sebe. Nosim li ikakav drugi znak na sebi, osim što mi nije dopušteno imati curu? Ako bih imao curu, bih li ostao bez moje prepoznatljivosti? U čemu je to moja prepoznatljivost uopće?

Sreo sam jednog starog fratra Amerikanca neki dan. Razgovaramo nešto i pridruži nam se još jedan fratar kojeg nisam znao. Taj stari fratar predstavlja me tom drugom fratru ovim riječima: ‘A to ti je dobar momak. Zadnji put nam je donio neke njihove domaće cuge.’ Opet neka druga vrsta franjevaštva. (Stvarno sam im jednom prilikom donio neku našu rakiju.) Nije da rakija ne može biti mjerilo nečije dobrote, ali pitam se, ima li još štogod što bi se dalo pripisati mojoj ‘dobroti’ osim darivanja rakije…

Zaustavljaju me na ulici dva momka. Pitaju koje sam vjere. Kaže jedan od njih: ‘Ja nisam katolik, ali ti se divim.’ Bio sam u habitu, a on me natjera da se dobro zamislim. Što to ja radim, osim što nosim neku haljinu, pa da mi se netko divi? Zar je to već dovoljno da zaslužim nečije poštovanje, povjerenje, ljubav, dobrotu… A toliko puta sam upravo to iskusio. Ne nekom velikom pameti ili dobrotom sam iskusio dobrotu, povjerenje, ljubav i poštovanje bilo od naših vjernika ili potpunih neznanaca samo zato što sam fratar ili svećenik.

Polazim u bolnici u posjet bolesniku. U torbu stavljam hostiju – Presveti Sakrament. I tako kroz grad, na podzemnu, kroz financijsku četvrt, kroz mnoštvo ljudi svake vrste prema bolnici. To je možda najbolje franjevaštvo. Kud god kreneš i što god radiš – nositi Boga sa sobom. Onda je baš teško pogriješiti ako Boga nosiš ljudima i ako Boga vidiš u ljudima.

To je bila ta jedna rečenica koju je momak tražio. Bog te voli, a ti se pokušaj tako ponašati i prema sebi i prema drugim ljudima. Teško je tada pogriješiti. A to je, čini mi se, bio Franjin model. Vidjeti Boga u drugim ljudima, u prirodi, u svemu oko sebe. To je ta vatra koja je u njemu gorjela. To je ta vatra koje bih volio malo više u meni.

p.s. Zahvalan sam na Gospodinovim šaputanjima zbog kojih želim više od sebe, pa mi se uvijek čini da trebam početi ispočetka, jer mi se čini da sam dosad napravio malo ili ništa…

fra Željko Barbarić | Bitno.net