Palim svijeću pred Gospinom ikonom.

Gasim svjetlo u sobi.

Gasim glazbu.

Trebam tišinu.

Tišinu u kojoj se čuju samo tipke na tipkovnici i moja molitva.

Danas je točno sedam godina otkad sam zaređen za svećenika.

Prebirem po sjećanjima i molim kroz ta sjećanja.

Tipkam zatvorenih očiju…

Molim zatvorenih očiju…

Sjećam se onog jednog dana kad nisam bio siguran hoću li i sutra biti još uvijek svećenik. Hvala ti, Gospodine, na tom danu!

Sjećam se i onog dana kad sam kući došao, zatvorio se u svoju sobu i plakao od muke i tuge. Hvala ti, Gospodine, i na tom danu!

Sjećam se jednog dana (a mislim da je bilo više takvih dana) kad sam zaspao sretan, zadovoljan, ispunjen što sam taj dan shvatio da sam zato i postao svećenik i što sam bio svećenik taj dan, na tom mjestu u to vrijeme. Hvala ti, Gospodine, i na tom danu!

Sjećam se i onog jednog dana (a mislim da je bilo više i takvih dana) kad sam se pitao šta ja tu radim. Hvala ti, Gospodine, i na tom danu!

Ja nikad nisam ni znao ni htio biti nešto drugo nego fratar i svećenik.

Sva ostala zvanja i pozivi su mi bili i ostali ili prekomplicirani ili prestrašni.

Isto tako ponekad osjećam i vidim da se baš ne snalazim najbolje ni kao fratar ni kao svećenik. Da bi i to trebalo još bolje i još žešće i još radikalnije.

Hvala ti, Adonai, što ja ipak svaki dan lomim kruh. Kako je mudro i božanstveno ustanovljen onaj trenutak kad svećenik govori ‘Evo Jaganjca Božjega’ u svetoj misi. Svećenik drži hostiju – Tijelo Kristovo pred svojim očima i pokazuje hostiju narodu. I to je ono što znači biti svećenik. Ne biti Bog. Jer to ne mogu. Ne znam. Ne umijem. Nisam sposoban. Nisam dovoljan. Nisam moguć. Nisam ljubav. Nego samo pokazujem na Njega. Njega koji to sve jest. Koji je sve to i mnogo više. Jedino što bi čovjek očekivao da ću od tolike Božje blizine biti još i bolji nego što jesam. Jedino što bi čovjek od tolike Božje blizine, tolike Božje prisutnosti očekivao mnogo više.

Od tolike Božje prisutnosti i blizine se kao dijete ponekad zagrcnem. Ne mogu to sve progutati. Prihvatiti. Pojmiti. Misliti. Moliti. Kao kad čovjek dobije dar za koji zna da je previše i da taj dar ne može prihvatiti jer bi ga to dovelo u neugodnu situaciju. Ne samo neugodnu situaciju, nego u takav položaj da bi čovjek bio vječni dužnik darovatelju.

To je ona pozicija iz koje molim danas. Ako se ti, Gospodine, zoveš vječna ljubav, onda sam ja vječni dužnik. Što da ti uzvratim za sve što si mi učinio? Osjećam i vjerujem da je svaki novi dan prilika za podsjetiti se koliko me voliš. Osjećam i vjerujem da ti ne mogu uzvratiti na tvoju dobrotu. Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem. Rekao bih ti da ne gledaš na moje grijehe, nego na moju vjeru… Ali, ne gledaj ti ni na moju vjeru. Gledaj na ono da sam Tvoj, da si na mene položio svoju ruku, da si mi rekao ‘Slijedi me’… Pa ne budi ti teško, šapni s vremena na vrijeme to ‘Slijedi me’. Kako god znaš…

fra Željko Barbarić | Bitno.net