Josip

Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.

A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.”

Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.

Mt 1,16.18-21.24a

Prepravljanje vlastitih stavova prema Božjoj volji je glavna oznaka života Davidova potomka, Josipa Nazarećanina. Ne znamo puno o njemu. Ljudska mašta i privatne objave trude se razjasniti ono što su evanđelisti smatrali nebitnim za povijest spasenja. Mi ćemo se radije prikloniti Objavi nego li objavama i primijetiti nekoliko stvari koje o sv. Josipu jesu, odnosno nisu napisane.

Josip se susreće s problemom spoznaje da je njegova zaručnica trudna, a to je, najvjerojatnije, doznao nakon njenoga povratka od rođakinje Elizabete kod koje je, prema Lukinom zapisu, ostala oko tri mjeseca. Josip problemu pristupa u skladu s mentalitetom Staroga Saveza. Priklanja se logici Zakona. Zaručnik je, prema tada važećim odredbama, mogao razvrgnuti zaruke otpusnim pismom. Forma bi bila zadovoljena i Josip bi se i dalje mogao smatrati pravednim. S time bi se složila i njegova savjest i sinagoga i gradska vrata.

Onome koji je to snovao držeći se načela Staroga Saveza, Bog progovara na tipično starosavezni način koji je zabilježen kod patrijarha i proroka. Bog mu, po svom glasniku, progovara u snu. I uvodi ga u Novi Savez. Uvodi ga u mentalitet u kojemu više nije bitan Zakon, nego Ljubav. U svijet u kojemu se baština ne stječe na temelju nekog zakona, nego na temelju pravednosti vjere kako nam svjedoči Poslanica Rimljanima.

Bog Josipa budi oda sna u vrijeme milosno, ljubavlju djelotvorno.

Josip, čineći kako mu naredi anđeo Gospodnji svjedoči nam da smo pozvani utjelovljivati Božju volju i onda kada ju ne razumijemo. Josipovo Kako će to biti ni po čemu se ne razlikuje od Marijina Kako će to biti. Josipovo Neka mi bude po tvojoj riječi ni po čemu se ne razlikuje od Marijina Neka mi bude po tvojoj riječi. Josipovo sudjelovanje u povijesti spasenja je jednako nužno i jednako vrijedno kao i Marijino.

Josipa i Mariju ne razlikuje služba, nego način na koji su participirali u toj službi. Oboje Bog želi trebati. Oboje želi, oboje treba i oboje moli za suradnju. Marija je žena i biva majkom. Josip je muškarac i biva ocem pred Zakonom i ljudima.

Marija i Josip svojom malenošću krijepe nas koje moćnici i mediji smatraju malenima. Svjedoče nam da nismo na svijetu niti slučajno niti uzalud, nego da smo, u Božjem promislu, željena i voljena bića s poslanjem.

Nakon što je prepoznao Božju volju, shvatio važnost vlastitoga postojanja i poslanja te odbacio zamamnosti površne banalnosti, sv. Josip prelazi na trajno samozatajno djelovanje. Čini ono na što je pozvan.

Ne buči pred sobom, niti se bori za privilegije, nego služi Bogu i čovjeku. Pače, služi samom Bogočovjeku. U nadi protiv svake nade živi svakodnevnicu. Nije svjedok čudesa, nego sudionik odrastanja. Nije svjedok izrečenih prispodoba, nego sudionik stjecanja iskustva. Nije svjedok spasenjskih poruka, nego sudionik zrenja u skrovitosti.

Valja nam učiti od sv. Josipa i činiti poput njega. Valja nam trajati u nenametljivoj prisutnosti. Valja nam izvršavati Božju volju čineći što treba, onda kada treba. A kada učinimo sve što smo bili dužni učiniti na nama je da se povučemo kako bi Krist neprestano bio u prvom planu.

Nikola Kuzmičić