U razumijevanju (aktualnoga) krvavoga rata između dobra i zla, grijeha i milosti, blagoslova i prokletstva, osobito mjesto može zauzimati meditacija knjige proroka Danijela, posebno jedanaesto poglavlje, omeđeno ranijim i sljedećim poglavljem, u kojima se, znakovito, naglašava uloga Mihaela, ratnika i zaštitnika Božjega naroda. “Ha shiqquc ha meshomem – grozota pustoši” prorokovao je Danijel u svojoj knjizi, užasnut događajima koji će uslijediti, koji se događaju cijelo vrijeme postojanja ljudi (i postojanja duhova) i koji su svevremenski i iznad-vremenski, jer Sveto pismo nije udžbenik povijesti nego udžbenik spasenja i tumač nadnaravnosti, koja se očituje u ovome vidljivome, ovdje i sada.

Poglavlja govore o stvarnosti trpljenja koje pročišćava izabrane, objašnjava opsade koje se čine oko vjernih i u našemu biću, upozorava na potrebu konstantne budnosti i praćenja znakova vremena. Ne panično, već trezveno. Jedan od najvažnijih znakova vremena danas svakako je rat protiv života najmanjih, nerođenih, rat koji bijesni na sve strane, posebno žestoko u ovoj našoj Europi, koja se odlučila zakonski, politički, pedagoški, medijski i na svaki drugi način emancipirati od Božjih zakona, tako jadno, naivno i suludo sudeći da se blagostanje može izgraditi na temelju legalizacije i široke dostupnosti pa i odgoja za grijeh i na pjeskovitom temelju svekolikog javnog otpada od Stvoritelja. Kao svećenik koji se dvadeset godina svakodnevno susrećem s patnjom najmanjih, imam potpuno i svako pravo i obavezu raskrinkavanja djela tame, da bi Svjetlo svijeta, Gospodin Isus, zasvijetlio barem još ponekoj duši na koju nasrću stravične laži i obmane majstora manipulacije, raznoraznih organizacija ovoga svijeta koji tone u živome blatu svojih iluzija slobodâ i pravde, naravno samo za neke.

Legalizirano uništavanje nevinih života najočitiji je znak Zmaja, oholjenje Faraona, bahaćenje Golijata, beskrupuloznost Heroda; atentat na majčinstvo signal je moći tame (ali i straha tame od “Žene koja ima roditi”) kojim se priprema kraj strahovlade sotone (ovisnosti, perverzije, ratovi, samoubojstva, bolesti, magija i kultovi, lažni bogovi, strah…) i najavljuje trijumf Srca Marijina (Fatima) te ostvaruje konačna pobjeda Krista i njegov drugi dolazak. Prvo što kao kršćani uopće trebamo razumjeti je da se zaista nalazimo u ratu! Svi! Nevjerojatno je koliko vjernika danas to uopće ne shvaća! Nevjerojatno je koliko svećenika Božjih to uopće ne vidi! Oprosti, brate i sestro, na iskrenosti, ali to je nažalost tako. Uljuljani u komociju i rutinu, ili u brige i tjeskobe za sebe i svoje, grčevito se drže svojih malih svjetova, zagušljivih plastenika svojih uskih interesa i svakodnevice lišene ikakve strasti za “puninom života” (Iv 10, 10) U jednoj večernjoj informativnoj emisiji gledamo i slušamo o naoružavanjima najvećih svjetskih sila, o prijetnjama atomskim oružjem, o milijunima koji dolaze k nama prognani ali i s nakanom nereda, o groznom i beskrajnom krvoproliću naroda Istoka, o kaosu u našim susjedstvima… I ne shvaćamo, da smo u ratu. Nastavljamo svoje ustaljene životne pokrete kao da se ništa ne događa, kao da sve te strahote nemaju nikakvoga utjecaja na nas, kao da ćemo sve nekako preživjeti i dalje ostvarivati svoje kratkoročne i dugoročne planove, u sreći i ugodnome društvu. U atomskom skloništu.

“To je sve daleko, to se mene ne tiče, sve će se na kraju dobro završiti…” Da, hoće, za one koji nakon pada ustaju, za one koji čitaju znakove vremena i obraćaju se, za one koji su svjesni duhovnosti svega ovoga što primjećujemo u nama i oko nas, te reagiraju vjernošću Bogu, pa i po cijenu gubitka svega, zbog Njega. Mi se zaista nalazimo u ratu: oduvijek, zauvijek. Nedavno sam slušao jednog vrlo starog svećenika, koji je nama mlađima objašnjavao kako je “sve u redu, nema šanse da nešto dođe do nas,  ljudima nije do ratovanja, veliki će se dogovoriti i sukobi neće eskalirati…” Na to sam ja primijetio, kako je ljudima svakako dosta ratova i krvi, ali nije zlodusima. Prostrijelio me klero-pogledom i ništa kolegi fanatiku, fatalistu, falangistu nije odgovorio. Osim iza leđa. Propovijedam Radosnu vijest, a ona u sebi sadrži i Gospodinovo: “Došao sam uništiti djela đavolska.”

Ne propovijedam o Zlomu niti ga svugdje vidim, ali ne mogu i neću zanijekati da postoji totalno zla inteligencija, sazdana od bunta prema Bogu i neopisive mržnje prema čovjeku, koju je Krist obeskrijepio svojom krvlju s Golgote (=glave, lubanje) i koja stoji iza svake svireposti, monstruoznosti i blasfemije, a to se sve upravo sada događa u našemu dvorištu, jer sve ono daleko itekako ima utjecaja na nas ovdje blizu. Nije ni đavao za sve odgovoran, nekim su grijesima kumovali naša beskrajna slabost, ranjena priroda i nagnuće prema linijama manjeg otpora. Ničega se ne trebamo bojati, već za sve trebamo tražiti utočište i pomoć u Gospodinu, u kojega se uzdamo!

 Nalazimo se u ratu, i to ozbiljno stanje od nas očekuje odgovor. Što bismo trebali činiti, u vremenima kaosa u glavama i srcima? Mahati dokumentima? Prisiljavati na religijske običaje? Moralizirati s oltara? 

Dakle, nalazimo se u ratu, i to ozbiljno stanje od nas očekuje odgovor. Što bismo trebali činiti, u vremenima kaosa u glavama i srcima, u doba posvemašnjih izopačenosti i otpadništva? Mahati dokumentima? Prisiljavati na religijske običaje? Moralizirati s oltara? Danijel odgovara: “Svojim će spletkama navesti na otpad one koji se ogrešuju o Savez, ali ljudi koji ljube Boga ostat će postojani i vršit će svoje” (Dn 11, 32) te “Mnogi će se očistiti, ubijeliti i prokušati, a bezbožnici će i dalje biti bezbožni” (12, 10). Jedino što trebamo je ljubiti Boga i ostati postojani, bez obzira na sve bombe, granate, mine, torpeda, kojima smo na dnevnoj bazi napadani i zastrašivani. Tu ljubav i postojanost možemo živjeti isključivo ako se, prvo svjesni duhovne borbe, naoružamo duhovnim oružjima: molitvom i postom, te ako beskompromisno i gorljivo gledamo u dvije konkretne pomoći i dva nesalomljiva stupa na kojima je Petrova lađa privezana u olujama ovih vremenâ, prema viđenju svetoga Don Bosca, a to su Euharistija i Blažena Djevica Marija. Druga oružja nikako i nikada ne uspijevaju, i ne mogu i ne trebaju, a ova navedena znaju upotrijebiti oni koji žive u Duhu i Istini. Duh droge i alkohola, bludnosti i kocke, bogopsovke i nasilja u srcima, može slomiti samo molitva i post, koji se čine srcem. Reci svome sinu: “Nemoj, zlato, pušiti travu” i ne će se dogoditi ništa; uz ovu molbu moli krunicu za njega, pa ćeš uskoro vidjeti kako ga milost mijenja. Mudre rasprave o abortusu ostat će mudre rasprave, ako ne zaplačemo od srca nad rastrganim tjelešcima nedužne djece i ne izađemo pred bolnice vapiti za milosrđem, ako ne molimo ne prkosno već milosrdno pred tim Kalvarijama današnjice.

Kada konačno postanemo svjesni da se nalazimo u ratu, prvo što trebamo učiniti je – zahvaliti Gospodinu što smo u rovu. Većina vjernika smatra da je izraz Božje naklonosti naše zdravlje, savršeni odnosi u obitelji, život bez problema. Ako i dođe neka poteškoća, riješit će se to jednim hodočašćem, polaganjem ruku (doza od deset do dvadeset puta u maksimalno tri tjedna, stanka dva tjedna pa ponoviti kuru) ili donacijom PVC prozora za novu pastoralnu dvoranu, subotom i samo subotom otvorenu, za djecu. Ispričavam se na sarkazmu, ali sarkom praznih crkvenih prostora metastazirao je na premnoga mjesta u Tijelu, izgleda da je važnije da nešto imamo, nego da se ondje nešto živo događa, za žive. Jako nam smetaju karizmatici, ali ne smeta nam što katolici masovno odlaze vračarama i gatarama i vidovnjacima. Lakše je kritizirati, nego mrdnut s mrtve točke.

Bogu treba ipak zahvaliti na rovovima, u koje nas je postavio da mokri i blatnjavi sudjelujemo u ratu za duše. Hvala Bogu za napade: najbolje ćeš moliti za nerođenu djecu od strane starijih i većih određenu za smaknuće u majčinoj utrobi onda, kada ćeš i sam/sama biti zgažen i udaran, ranjena i odbačena, kao oni. Kao ovaj maleni Isus sakriven i prerušen u nerođeno dijete. Nikomu krivo – svima neopisiva zapreka i prepreka u ostvarenju vlastitih ambicija i planova. Maleno dijete, najstrašnija prijetnja Kraljevstvu tame i njezinim ustanovama. Hajmo konačno shvatiti ovo: Crkva mora biti znak protivljenja, mora biti progonjena, mora biti pljuvana i šibana. Inače smo kao sol koja je obljutavila, kako je Gospodin govorio. Kada smo u primirju ili ne daj Bože u miru sa silama zla, odmah se uspavamo, postanemo tromi, permisivni, kompromisni. Obogatimo se, navežemo se na naše karijerice i titulice, uživamo u društveno prihvatljivim normama ponašanja (crkva – muzej, odličan prostor za koncerte, svećenici su milo viđeni na skupovima gdje se viju zastave ili peku janjci, najvažnije je dobro izgledati i korektno govoriti) te izgubimo pomazanje i silu odozgor.

Zato, hvala Ti, Gospodine i Bože vremena i svemira i ljudi i anđela, na mogućnosti i milosti, na blagoslovu sudjelovanja u patnjama Tvoga raspetoga i ubijenoga Sina na križu, hvala Ti i slava, Oče sveti, što nas pozivaš na obraćenje nošenjem istoga križa i obasiplješ nas mnogim duhovnim darovima u Kristu, u ratu što ga neprijatelj vodi protiv nas i naših bližnjih! Amen.

Hoću da jasno zapamtimo i neupitno spoznamo činjenicu: rat se vodi za duše. Pakao postoji, rat se vodi za duše. Iza abortusa i ratova, rastava brakova i pedofilije… Stoji čvrsto i bahato duh smrti, koji želi porobiti, izgladniti, izmrcvariti i ubiti. (“Đavao je čovjekoubojica od početka, lažac i otac laži” (Iv 8, 44.) Ne bi me čudilo da u nekoj budućnosti oni koji brane život i čovjeka budu upravo tako hapšeni, maltretirani, obespravljeni, opterećeni ostavkama, klevetani u medijima, a na kraju i zatvarani u logore, kao protivnici režima. Pater Marko, vi ste ludi. Lud jesam (“Tko stvarno ljubi, mora biti malo lud”, rekla je neka naša katolička svetica), a ludi su bili i oni koji su 1973. u SAD-u govorili kako se najavljivani bezbrižan i bezbolan abortus (aborire=baciti u smeće, lat.) ne će zaustaviti samo na prvih deset tjedana trudnoće… Danas se u toj zemlji u mnogim državama može ubiti beba DO PORODA pa i nakon poroda.

Zapitajmo stotine grupa i ustanova, zajednica i organizacija koje pružaju psihološku i duhovnu pomoć nakon abortusa… Izmišljaju li to patnje, ako je pobačaj toliko jednostavan i bezbolan zahvat? Ako katolici izmišljaju patnje, što je s ostalim vjerama, pa i ateistima svakako? Lud sam kad tvrdim da će se nakon legalizacije marihuane raditi na legalizaciji ostalih droga? Svaki je lopov prvo ukrao 10 ili 100 kuna, a onda je prešao polako na milijune. Nitko od nas nije učinio smrtni grijeh, ne učinivši prije stotin(e)u malih kompromisa sa svijetom i tijelom. Herod je htio smaknuti maloga Isusa, ali je usputno ubio sve dječake u Betlehemu i okolici. Logori smrti za Židove krenuli su godinama prije istrebljenja, od huškanja, govora mržnje, manifestâ i čitave mašinerije laži i odvratnih konstrukcija u medijima tadašnjega vremena. Hitler i Lenjin: dvojica pionira abortusa u Europi i Rusiji: od njih je sve počelo, oni su u svojoj demonskoj genijalnosti zacrtali odrednice svega onoga što danas slušamo o pravu na nerađanje. Ne hvala, ne želim imati ništa s djelima tame, već ih hrabro raskrinkavati, pa i pod cijenu logora za nepodobne. Koliko je mržnje i agresivnosti, podlosti i užasne prepredenosti u onima koji se dižu na Božju kreaciju! Shvaćamo li, da je stvaranje djeteta u majčinoj utrobi nastavak Božje kreacije, stvaranja? Sotona tako nepojmljivo mrzi čovjeka i djecu, da je borba za demokratsko uništavanje istih njegova najslasnija umotvorina. Sve će učiniti da čovjek bude izranjen i uništen, sve.

Zato kad slušam i gledam emisije u kojima su gosti 3:1 u korist onih koji niječu čovjeka od začeća u utrobi čovjeka koji je nekoć i sam bio u takvoj utrobi od začeća, kad čitam kako se bezočno do unedogled ponavljaju laži i kako mediji spretno manipuliraju iskrivljenim činjenicama, prepoznajem tri situacije: ranjenost onih koji neargumentirano ranjavaju neistomišljenike, grijeh koji se nastanio u srcima i rađa zlo te instrumentaliziranost od strane “centara moći” koje obilno nagrađuju i guraju one uhvaćene u njihove mreže.

Crkva mora biti znak protivljenja. Kada smo u primirju ili ne daj Bože u miru sa silama zla, odmah se uspavamo. Obogatimo se, navežemo se na naše karijerice i titulice, uživamo u društveno prihvatljivim normama ponašanja 

Zašto ne naprave dokumentarac o ranama obitelji nakon pobačaja? Zašto ne dozvoljavaju da žene vjernice progovore o ženskom pitanju? Gdje je tu tolerancija i zar to nije diskriminacija? Ljude u idolopoklonstvu lažnih sloboda trebamo voljeti kao što ih Bog voli; trebamo im uvijek svjedočiti ljubav Očevu; trebamo moliti za njih i činiti pokoru, kako nas Gospa poziva u Fatimi, u ljubavi i zabrinutosti za njihovo vječno spasenje. Oni su zaista tako bolno prazni od svih tih ispraznih rasprava, povrijeđeni nekim dubokim, samodestruktivnim grijehom, koji onda tu prazninu ispunjava zloćom i osvetoljubivošću, mišlju kako još više napakostiti i povrijediti. Neprestano se spore s “neprijateljima”, izmišljaju taktike, prosvjeduju, nameću, vrte se u spirali svojih umišljenih ljekarstava za življenje života, bez Boga koji je Život. Umjesto da dođu k Isusu, koji liječi rane i oslobađa spona i okova tame.

No, ovdje su još dva problema: ako se vodi rat za duše, ako taj rat ima svu moguću potporu društva i javnosti u mainstream medijima, ako se sve izvrće i nema argumentiranih i smirenih razgovora: govore li nam i što nam govore, kao vjernicima, događaji koje Bog dopušta u ovom našemu svijetu danas? Gledaj, ako sada imamo svetu Godinu milosrđa, ako je druge godine obljetnica Fatime (izuzetno važna), ako milijuni izbjeglica kane nasrnuti na naše “ujedinjeno kraljevstvo”, ako se sve više spominju atomske bombe, ako više nigdje nismo sigurni jer je terorizam jednostavno postao naša svakidašnjica… Što mi to govori?

Da trebam paničariti, pasti u depresiju, blogirati se na stranice o teorijama zavjere i postati aktivist u nekoj od tih organizacija, tijelom spašavajući tijelo i tjelesno? Stvarati zalihe hrane i vode? Vjernik će ovo prepoznati ovako: trebam se obratiti. JA se trebam obratiti. Kad se ja obratim, možda se obrate i ovi koji me sada zlostavljaju svojim “slobodama izbora” u kojima život nema izbora, jer se tako odlučilo ovdje, na zemlji. Obratiti se znači preispitati svoje putove i hrabro koračati uskim putem u Kraljevstvo, kako pišu evanđelja.

Idem dalje konkretno: preporučujem kao pastir svakodnevnu krunicu, razmatranje Pisma, svetu misu, čestu svetu ispovijed i barem neka djela milosrdne ljubavi prema bližnjima. Čini se tako lako, a zapravo je molitva i post najteži posao na zemlji! Ispovijed i misa! Bez ovo dvoje vrela milosti i milosrđa vjernici posljednjih vremena ne će izdržati ni jedan jedini dan u kakvom-takvom miru i snazi za otpor ropstvu koje će se nametati sve više i jače. Crnilo, kuknjava, anksioznost cjelokupnoga društva, ovo granatiranje naših mozgova lažima i modama, lažnim veseljem i modernim odbacivanjem Jahve Boga u pustinjama i grozotama pustoši na korist mnoge zlatne teladi, toliko će se osiliti i umnožiti, da bez sakramenata ne ćemo moći izdržati.

O tome čitamo kod Luke i Mateja, kada Gospodin govori jasno o pritiscima (depressio) i strahovima pred Njegov povratak. Dakle, želim reći, da nam svi ti događaji, dozvolom Božjom, planom Božjim, nešto žele poručiti. Gospodin Bog naš ne dozvoljava da nam se događaju zla bez smisla. On preko svega ovoga bunta i revolucije protiv Njega (jer to je sve u biti samo protiv Njega!) poziva stado malo na ustrajnost, vjernost, duhovnost, uzdržljivost, pokoru, posvećenje, osvjedočenje, obraćenje. Duhovi u mnogim dušama ljudi danas, tako žarko zastupajući masakr dječice u utrobama majki zapravo tom vatrom urliču na Stvoritelja. Tu se nameće ovaj drugi problem: ako smo Crkva, što kao Crkva trebamo činiti? Odupirati se progonima? Množiti materijalno? Boriti se samo na akademskom nivou? Šutjeti i raditi svoje? Osnovno je ovo: prepoznati duhovan rat i uzeti duhovnu zaštitu i duhovna sredstva ljubavi i vjernosti Bogu i pomoći čovjeku. Ako te svijesti nema u Crkvi, onda nema ni smisla išta više objašnjavati i mučiti se.

Ja bih bio tako radostan, da uz mene pred bolnicom u kojoj anđeli slušaju krikove mučenih i krikove duhovne i duševne pustoši mučitelja i krikove ranjenosti i zabluda onih koji dolaze da zakorače u krug žalosti; duševnih, duhovnih i tjelesnih, obiteljskih i bračnih, spolnih i društvenih, emocionalnih i svakih drugih tereta i patnje; stoje i mole naši biskupi. Pa neka ih vrijeđaju koji žele. Kao da nisu već vrijeđani i blaćeni! Neka ih pljuju, da konačno shvate da nisu svi kršćani koji su kršteni. Ako su vrijeđani i blaćeni zbog beskompromisne obrane i zaštite najmanjih među nama, onda neka budu vrijeđani i blaćeni još duplo i više. Time će najbolje posvjedočiti za Krista.

Ispravite me ako griješim. Crkva mora biti progonjena (ne mislim samo na istrebljenje kao u Staljinovo vrijeme, mislim na progone u smislu neslaganja sa svijetom) jer inače nije autentična. Sve što pišem danas, ponavljam za Biblijom, teolozima i svecima. Blaženi Alojzije Stepinac, primjera radi, vrlo je gorljivo zagovarao život, osuđujući čin pobačaja nedvosmislenim riječima i bez straha za reputaciju. Isti je svetac bio silan molitelj, darom bilokacije primao mističare svoga vremena (P. Pio, Maria Teresa Carloni) te imao niz nadnaravnih, duhovnih darova, o kojima tako malo slušamo. Sveci nisu sveci samo zato što su bili dobri ljudi. Oni su bili i jesu nebeski ljudi. Volio bih, dakle, nadalje, da naši pastiri oglase dan(e) posta, pokore i zadovoljštine zbog zločina pobačaja. Ovaj grijeh najviše uništava dom i domovinu, te je izvor svih ostalih uništavanja u svakom drugom smislu. “Prekinite rat protiv nerođene djece i stat će svi ostali ratovi” (sv. Majka Terezija). Razumijmo da ako nemamo duhovna oružja, nemamo ništa.

S propovjedaonica se trebaju čuti pozivi na plač i molitvu (da se izrazim starozavjetnim rječnikom) dok još uopće imamo nekoga tko će biti voljan to činiti! Osobito se trebaju čuti riječi milosrđa: isključivo, samo, bezuvjetno, Kristovo i kršćansko milosrđe za abortere, za djecu, za roditelje. Ipak, same riječi nemaju većeg učinka: na primjer, klanjanja i procesije zadovoljštine i vapaja (kao u vrijeme rata, sjetimo se) bili bi neki od mnogih kanala milosti preko kojih bi Gospodin po našoj ljubavi i sućuti djelovao na političare, liječnike, novinare, znanstvenike, koji sigurno u sebi imaju to znanje i vještinu za dobro, negdje zakopanu, negdje zbog pritisaka i obzira sakrivenu. Većina od njih deklarira se katolicima, čak dolaze i na misna slavlja, krste svoju djecu, kumuju, vjenčani su u crkvi. Dolaze sa svojim strankama u marijanska svetišta… A ne vide čovjeka u nerođenom djetetu??? I općenito, nemaju veze s katoličkim naukom o vjeri i moralu?

Nikako ne želim suditi, odričem se svake čisto ljudske reakcije koja bi mogla izgledati kao sud, mogu i osuđujem samo sebe jer sam sigurno bijednik i grešnik i jadnik i vapim sâm za smilovanjem Božjim: ali nije mi dokraja jasno, zašto se svi ti ljudi na položajima, koji dođu na naše svečanosti, ne zaljubljuju u Isusa i ne mijenjaju svoje živote? Jesu li toliko ogrezli u grijehu, da ne čuju slušajući i ne vide gledajući? Ili možda nemaju što čuti, ako svećenik možda ne navješćuje “evanđelje sile Božje” nego čita nekakve Male prinčeve i Glembajeve s ambona?

Ja bih bio tako radostan, da uz mene – pred bolnicom u kojoj anđeli slušaju krikove mučenih i krikove duhovne i duševne pustoši mučitelja i krikove ranjenosti i zabluda onih koji dolaze da zakorače u krug žalosti – stoje i mole naši biskupi 

Kada sam gledao vladajuće iz prošlih mandata na svetim misama povodom nekih blagdana i obljetnica, molio sam u sebi da ih Gospodin dotakne, promijeni, da Ga iskuse kao Spasitelja, Prijatelja, Otkupitelja, da spoznaju Njegovu milosrdnu ljubav, da budu svjesni čežnje nebeskoga Oca prema njima… Kad ono, izašavši iz crkve, još gori, ljudski govoreći. Čitamo kako je Isus privlačio grešnike, kako su se prostitutke, poreznici, lopovi mijenjali u susretu s Gospodinom. Vjerojatno odgovor leži u ovome: misa se smatra društveno prihvatljivim običajem, nešto kao odlazak u HNK na operu ili kao humanitarni banket. Bili, kleknuli, slikali se, otišli. Sad se reminisciram kako sam u više navrata prisustvovao euharistiji u Kartuziji; monasi su ondje u vrijeme pretvorbe kao i nakon pričesti legli na pod, u tihoj, dugoj prostraciji pred Svevišnjim koji se spustio u njihova srca. Nezaboravno. Poniznost se danas smatra slabošću, baš suprotno, Duh Sveti u Bibliji potvrđuje kako je poniznost vrlo mila Bogu i na korist dušama. Isus Krist se nama ostavio u obliku laganog, gotovo prozirnog kruha, bez okusa, sav jednostavan i krhak, jer takav je i život čovjeka, a takvi su i duhovni principi: božanska “najteža artiljerija” zapravo je neopisivo jednostavna: misa, ispovijed, krunica, Pismo.

Uskoro se bliži godišnjica ukazanja u Fatimi. Prije točno sto godina Majka Božja Marija došla je u portugalsko selo kako bi pastirčićima povjerila sudbonosne tajne i neobično važne poruke za svijet. Upozorila je na strašne ratove i druga zla, koja će doći ako se ljudi ne obrate i ne počnu poštivati Boga i Božje, jer nisu bogovi i nemaju božansko pravo odlučivanja što je dobro a što nije i tko treba ili ne treba živjeti! Govorila je o paklu, o potrebi ozbiljne pokore za grijehe. Nakon Drugoga svjetskoga rata službenici Božjoj Elizabeti Kindelmann iz Budimpešte, predstavljajući Plamen Ljubavi svojega Bezgrešnoga Srca, u viđenjima potvrđenima od Crkve, Gospa joj na jednom mjestu kaže: “Niste me poslušali u Fatimi…” Danas uglavnom ne možemo čuti niti o pokori niti o paklu niti o obraćenju, jer to su nam teške riječi, mučne, neprobavljive, to je srednji vijek, pa i mi se svećenici bojimo ispasti zastarjeli, zatucani, ismijani. Lakše nam je preskočiti ta sva upozorenja, pozive i vapaje Neba.

Nemojte me krivo shvatiti, meni također idu na živce svi fanatizmi, prijetvorne face i kvazipobožna glumatanja, histerična jecanja i kao-sveta pjenjenja i uzdasi. Ima i toga podosta na meniju današnjih religioznosti. Ali istine koje sam malo približio sigurno ostaju i traže naš odgovor, i zajednički i osobni: vodi se strašan rat za duše ljudi, abortus je najočitiji primjer toga zvjerstva zloduha nad čovjekom (danas oni, sutra mi); bez ozbiljnog prihvaćanja posta i življenja molitve nitko od nas ne će izdržati pritiske ovoga danas i onoga sutra; poziv na obraćenje tiče se svakoga (osobito tebe koji čitaš i mene koji pišem), a puka tradicionalnost i folklorizacija vjeroispovijedanja ne može mijenjati naše stavove i živote, kao ni onih koji su prigrlili laži te ne slušaju glas savjesti, a koje smo pozvani ljubiti do bola, ljubiti, praštati, obavijati molitvom i prekrivati Božjim milosrđem, pod svaku cijenu i u svakoj prilici.

“Ultrazvučna slika fetusa ama baš svakome tko ima oči pokazuje djetešce s rukama i nogama, s kucajućim srcem… Ti otkucaji malenoga srca i postojeći moždani valovi upućuju da je netko živ u toj utrobi, netko skroz drugačiji od one koja ga nosi… Gledajući trudnicu svi znamo da očekuje dijete… Djecu sa sindromom Down volimo i humanitarno pomažemo: osim ako su sakrivena utrobom, onda se eliminiraju… Ne gledamo istim osjećajima operaciju srca i zahvat abortusa; te nam slike smetaju, uznemiruju nas… Nerođeno dijete je dio majčina tijela??? Onda ta majka ima dva srca, dva nosa, dvije glave, četiri ušiju, dvije krvne grupe, dva sustava kostiju… Tvoja trudna prijateljica ne kaže ‘nosim fetus’, nego ‘nosim bebu’… Nije li legalno nekada bilo ubijati robove, onda Židove, danas u Indiji djevojčice… Zašto bi legalno bilo i ispravno?… Za silovanje nije krivo dijete… Ako je tvoj najbolji prijatelj ‘plod silovanja’ hoćeš li poželjeti da se nije ni rodio?… Ne vidiš li koja je industrija abortus, koliko zarađuju na fetalnom tkivu i kako čak i videosnimke nisu dovoljne da mediji priznaju strahotu ove industrije?… Nebrojeni borci za život osnivaju kuće za samohrane majke, dostojanstveno pokapaju nerođenu djecu, miroljubivo bdiju pred bolnicama, educiraju mlade o predbračnoj čistoći, nude postabortivnu pomoć… Kako je to moguće ne vidjeti? Ako su toliko otvoreni i tolerantni i demokratični: zašto ne pokušaju saznati svojom glavom je li istina na strani ‘za život’ ili na strani ‘za izbor’?” (Parafraza iz: Randy Alcorn, Zašto za život, Logos, Daruvar, 2016., ss. 234-237.)

Ne mogu postojati dvije istine. Ako si kršćanin, ne možeš biti za pobačaj. Krist te ne će priznati svojim kada staneš pred Njega. Možeš izmišljati ne znam kakve dokaze, ali On te ne će prepoznati. Ne čudimo se poganima, više se čudimo vjernicima. Pa, budimo vjernici.

pater Marko Glogović | Bitno.net