RAZMATRANJE DON IVANA BODROŽIĆA

Don Ivan Bodrožić na Veliku subotu: Uskrsno bdjenje kao prekid šutnje

Nas uskrsli Krist poziva da budemo glasni svojim svjedočkim životom vjere, a ne samo jezikom. Štoviše, poziva nas da budemo gromoglasni kao što glasno govori snaga njegova uskrsnuća.

Foto: Shutterstock

Već duže vremena se govori u našem društvu, a to je slučaj gotovo svih zemalja zapadnoga svijeta, da glasna manjina dokazuje svoju nadmoć nad šutljivom većinom podlažući je sebi, svojim uvjerenjima i utjecaju. I ne zna se kome treba više zamjeriti, toj glasnoj manjini koja na bezočan način u društvu ostvaruje svoje ciljeve ili onoj šutljivoj većini koja se ne zna izboriti za svoja prava i svoje vrijednosti. Pogotovo zato što mi ovu šutljivu većinu nazivamo kršćanskom i vjerničkom. Čudimo se, naime, tromosti te iste većine koja pasivno dopušta da je moćne vodeće elite na sramotan način izigravaju gurajući u zapećak ne samo vrijednosti, već ponekad i neotuđiva prava utemeljena u dostojanstvu ljudske osobe. Počesto se o tome raspravlja, pa se i ne zna gdje započeti djelovati, od čega krenuti kako bi se stvari pokrenule s mrtve točke. Ne zna se tko i što treba napraviti kako bi se prekinula šutnja šutljive većine i kako bi se čuo njihov glas u našem narodu i društvu kojega ponajviše ta ista većina sačinjava i bori se za njegovu dobrobit. Ne zna se kako nadglasati one koji su sebi uzeli pravo glasa i raspoloživa sredstva glasanja i glasovanja tako da pritiscima, podvalama i smicalicama ostvare svoje razorne ciljeve i planove.

No osim ‘političke’ dimenzije problema, veći problem može biti šutnja kršćana koji ne žive vlastita uvjerenja i ne daju jasno osobno svjedočanstvo. Veća je i problematičnija šutnja onda kad mi vjernici živimo nedosljedno i kad ne naviještamo svoga Gospodina, a prozivamo političke skupine i pojedince zbog nedosljednosti. Problem je ako mi živimo neuredno prema svome Gospodinu, a zgražamo se istovremeno nad pristranim govorom medija. Problem je kad zamjeramo onima na vlasti i u strukturama pravosuđa kako se ponašaju kao bezakonici, a previđamo mnoštvo bezakonja i bezboštva u vlastitim stavovima kad kršimo Božji Zakon. Pristrani smo onda kad osobama u javnome životu tražimo zamjerku pod svaku cijenu, a slijepi smo za ono što se događa među članovima naših obitelji. Tako ostavljamo dojam kako je najveći problem što se nama ne da ‘više glasa’ u javnosti, a ne vidimo da smo sami sebe gurnuli u šutnju smrti od trenutka kad živimo životom koji se operi Bogu i njegovim svetim zakonima i planovima.

Stoga bismo mogli reći da se šutnja koja se danas nadvija nad nas vjernike sliči šutnji smrti i Kristova groba. Ona je poput šutnje koju se htjelo nametnuti Kristu i njegovu nauku, a u čiju su zamku njegovi učenici upali kad su se u strahu razbježali. To je šutnja odbacivanja istine o Bogu i odbijanja njegove spasenjske, raspete ljubavi za nas. Doista, grobna šutnja nas obuzima onda kad mi živimo u duhovnoj smrti, nijemi za govor svetosti i uskrsnoga života, a s druge pak strane problem prebacujemo na druge razine. Samo tako nastaje ‘šutljiva većina’, kad većina pristaje živjeti logikom smrti i groba. Stoga je lako moguće da ja ta većina bila ušutkana zamamnim ponudama koje su ušutkale duh i um te iste većine da ni ona sama ne vidi bit problema, niti traži prava rješenja. Tako se ta šutljiva većina svela na ušutkanu većinu, to jest na one koji su svojim ušutkavanjem dopustili da ih se stavi na stranu onih čiji glas nije Božji glas i čiji zakoni nisu Božji zakoni.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Gledano iz te perspektive vrlo je lako moguće da i ne postoji šutljiva većina kršćana, onih čija su uvjerenja potisnuta društvenim mehanizmima, već da je ostao mali broj kršćana koji se svjesno i ponosno drže Gospodinova puta unatoč neprilikama i nedaćama koje ih zbog toga prate. No oni se i ne opterećuju svojim brojem, jer im je jasno da kad žive sukladno Kristovom uskrsnuću, onda je nebitno koliko ih je. Njima je važno da glasno svjedoče radosnu vijest čovječanstvu. Njima je važno da je Uskrsli s njima, i tada su glasni po snazi njegova a ne ljudskoga glasa. Jer da ih je i ne znam koliki broj, ako ne bi živjeli logiku Kristova života, onda bi uvijek bili šutljivi, tihi jer ne bi govorili na način na koji Isus od njih očekuje i ne bi govorili ono što bi trebalo govoriti.

No nas uskrsli Krist poziva da budemo glasni svojim svjedočkim životom vjere, a ne samo jezikom. Štoviše, poziva nas da budemo gromoglasni kao što glasno govori snaga njegova uskrsnuća. Bez toga glasa, svaki drugi je beznačajan. Bez prodornosti uskrsnuća koja je tako snažna da nadglasava grobnu tišinu, nikakav drugih govor ne dolazi do svoga cilja.

Gospodinovo uskrsnuće bilo je jedini i jedinstveni govor i odgovor na takvo stanje duha koje je dovelo do njegove smrti kojom je njegov govor trebao biti ušutkan zauvijek. Ali on je uskrsnućem pobijedio, te je pokazao da ga nitko ne može ušutkati, pa čak ni sama smrt. Kad nas Uskrsli dotiče svojim neprolaznim životom, oslobađa nas od kukanja i zdvajanja nad onim što se događa oko nas, te nas poziva da se okrenemo njemu i uskrsnoj snazi, te da u radosti posvjedočimo da smo kadri pobijediti snagu groba i njegovu mučnu i mračnu šutnju. Jer grobna tišina nastala na Veliki petak Kristova umiranja i pokopa nije, međutim, bila konačna. On ju je ušutkao svojim uskrsnućem progovorivši snagom božanskoga života. Neka ova sveta uskrsna noć podari tu istu snagu našem glasu, to jest našem životu, kako bismo bili glasni svjedoci i navjestitelji Kristova uskrsnuća, izvora naše vječne radosti i spasenja.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 20. travnja 2019.

Možda vam se svidi