Rusija je važna. Dobro da je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović otišla tamo, i žalosno je da hrvatska Vlada nije unaprijed dala više podrške.

Tijekom hladnog rata Rusija je očigledno bila važna jer je u sastavu Sovjetskog Saveza bila globalna supersila. Od kraja hladnog rata i nakon kratkog razdoblja u kojemu se činilo da je Rusija predodređena za propast, ona se ponovno pojavila kao odlučna, ponekad agresivna supersila – koja širi svoj utjecaj na Bliski istok i pažljivo uvlači Njemačku, a time i Europu, u energetsku ovisnost.

Ruska pravoslavna Crkva je također ponovno izašla iz sjene. Staljinovo prilagođavanje njezinu vodstvu 1943. godine potaknulo je Crkvu da se vrati svojoj tradicionalnoj ulozi podupirateljice ruske državne vlasti. Ona to još uvijek jest. No od pada komunizma njezin se utjecaj dodatno povećao, i kao neovisnog igrača i kao nacionalnog identifikacijskog čimbenika.

U prošlosti, pokušaji drugih pravoslavnih Crkava i Katoličke Crkve pri izgradnji statusa “ekumenskog patrijarha” Konstantinopola – u praktičnom smislu beznačajnog, ali zbog toga prilagodljivijeg – nisu umanjili položaj Moskve, “Trećeg Rima”. Međutim, kao i drugi pokušaji zanemarivanja stvarnosti, pretjerano davanje važnosti ekumenskom patrijarhu dovelo je do neugodnosti. Primjerice, u rujnu 2016., ekumenski patrijarh Bartolomej I., stigavši u Jasenovac, ljubazno obaviješten od strane srpskih pravoslavaca, uporno je ponavljao jednostavno groteskno pretjeranu brojku od “stotina tisuća” srpskih žrtava. Vjerojatno nije imao nikoga tko bi ga savjetovao drugačije.

Ruski patrijarhat, štogod je bio slučaj u ranijim stoljećima, danas je jednostavno najznačajniji igrač u pravoslavnom svijetu – zbog čega je papa Franjo toliko želio susresti patrijarha Kirila na Kubi u veljači 2016. To znači da su u diplomatskom i ekumenskom smislu – na razini države i Crkve – odnosi s Moskvom važniji nego ikad. Stoga ima smisla što se hrvatska predsjednica u svom posjetu Rusiji sastala i s moskovskim patrijarhom.

Rusi se zanimaju za Hrvatsku. Nakon što su izgubili kampanju kojom bi Crnu Goru zadržali izvan NATO-a, promatrajući raspad Makedonije i nezadivljeni srbijanskim pokušajima da se presele u Europu pokroviteljstvom iz Berlina, Rusi trebaju zemlje u regiji s kojima bi surađivali. Znaju da je Hrvatska religijom, kulturom, i kroz NATO čvrsto usidrena u Zapadu. No, oni također znaju da je Hrvatska mala, ranjiva i da se treba povezati s velikim silama.

Hrvatska predsjednica vjerojatno je trebala tamo dati neka objašnjenja. Rusi izgledaju prilično bezbrižni u vezi s inicijativom “Tri mora”, koju je ona snažno branila i za koju je osvojila potporu američkog predsjednika Donalda Trumpa. Jačanje veza između zemalja koje graniče s Jadranom, Baltičkim i Crnim morem nije velika prijetnja Rusiji, s obzirom na njezinu vojnu snagu. Nijemci, koji uopće nemaju ozbiljnih vojnih kapaciteta, osjećaju se drugačije. Oni su, kao i uvijek, napeti zbog “okruženja” na Istoku. Također su osjetljivi na svaki izazov njihovim planovima u Europskoj uniji. (Ali nema dokaza da je Njemačka ipak sklona Hrvatskoj.)

U nošenju s velesilama kao što je Rusija male sile poput Hrvatske moraju biti razborite. Moraju čvrsto, čak žestoko, inzistirati na zaštiti vlastitih ključnih nacionalnih interesa. Ali moraju biti spremni popustiti gotovo u svemu ostalom. Hrvatska je nedavno postupila dijametralno suprotno. Premijer je bez razloga izazvao Rusiju zbog Ukrajine i Krima. Vlada RH tretira rusku državnu banku Sberbank na nepotrebno odbacujuć način, kao da je to samo “još jedan” vjerovnik Agrokora. Ministarstvo vanjskih poslova također je uspjelo razljutiti Ruse u vezi s imovinom za njihovo veleposlanstvo.

Rusi Hrvatskoj nikada neće biti “prijatelji” – ako taj pojam u međunarodnom smislu nešto znači. Ali to nije bitno. Ono što je važno je da je Rusija loš i opasan neprijatelj. U bilo kojem regionalnom slučaju nužde, Rusija bi mogla izazvati mnogo nevolja, i to ne samo zbog toga što je njezin “neformalni” utjecaj u Hrvatskoj (rekavši to pristojno) veći nego što se javno priznaje. Istina, s obzirom na manjak sukoba bitnih interesa, suradnja između Hrvatske i Rusije izgleda sasvim moguća.

Uloga Ruske pravoslavne Crkve jednako je značajna u svim širim analizama hrvatskih interesa, iako na manje vidljive načine. Prvi je geopolitički. Ruski pravoslavni pogled na egzistencijalne prijetnje Europi izrekao je mitropolit Hilarion Volokolamsk, predsjednik Odjela za vanjske poslove Ruske pravoslavne Crkve, na konferenciji u Londonu prošlog mjeseca. Predavanje vrijedi pročitati u cijelosti. Svakom obazrivom katoliku bilo bi teško ne slagati se s niti jednom riječju toga predavanja.

Mitropolit je upozorio na opasne posljedice dekristijanizacije Europe. Istaknuo je veliki pad broja kršćanskih vjernika, kao i promjenu na koju je utjecao masovni priljev pretežno nekršćanskih (ustvari, muslimanskih) migranata. Ali on je rezervirao svoje najoštrije kritike za napade militantnih sekularista na kršćanske vjernike koji su branili pravo na život nerođenih i starih.

Položaj Ruske pravoslavne Crkve jednako je važan za sve one koji su iskreni o unaprjeđenju ekumenskih odnosa između katolika i pravoslavaca. Ekumenizam nije svima omiljena tema. U jednoj epizodi irske televizijske serije “Otac Ted”, na duhovit način, bez poštovanja, prikazuje se kako jedan od starijih svećenika vježba odgovore kako bi biskupu koji ih je posjetio, odgovorio na sva teška pitanja: “Pa, biskupe, to bi bila ekumenska stvar!” To dokazuje da se radi o briljantnoj jezičnoj dosjetki. Oslanjanje na ekumenizam kao na sveobuhvatno opravdanje za besmislene izjave i neopravdane inicijative katoličkog svećenstva, svakako je vjernicima na Zapadu izvor zabave, a ponekad i skandal.

Ali ekumenizam, u stvari, nije izborni dodatak. To je odgovor na svečanu molitvu našega Gospodina uoči Njegove muke (Iv 17,21). Njegova priroda i primjena su najčešće obrađivane u enciklici pape Ivana Pavla II. „Da svi budu jedno” (Ut Unum Sint, 1995). I promicanje ekumenizma jedna je od glavnih tema sadašnjeg pontifikata.

Ustanovljenje mješovite komisije hrvatske katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve od strane pape Franje – Povjerenstva za promatranje povijesne uloge blaženog kardinala nadbiskupa Alojzija Stepinca, bila je vrlo specifična ekumenska gesta prema Srpskoj pravoslavnoj Crkvi – koja je doista bila “bez presedana” kao što je primijetio kardinal Bozanić. Komisija je sada završila svoj posao. Dvije strane nisu se približile. Unatoč ulaganju puno vremena i truda hrvatskih znanstvenika u Komisiji, srpska je strana nepomična, doista nepokretna. Rasprave su bile pristojne, čak i prijateljske, ali kao ozbiljna ekumenska gesta ova vježba nije bila uspješna. To ne znači da se radilo o gubljenju vremena. Inicijativa Svetog Oca prisilila je branitelje Stepinčeva ugleda da iznesu svoj slučaj, a kad se objave studijski radovi, pokazat će se da Stepinac ne samo da je bio bez krivnje, već da je istinski herojski lik. Ipak – da ponovimo – gledano kao ekumenska gesta, Komisija je bila bezuspješna.

Razlozi su jasni onima koji poznaju pozadinu. Srpska pravoslavna Crkva, Crkva sv. Save, je, kao i prethodnih stoljeća, ne toliko grana, već dio povijesne jezgre srpske države. Dok su, kao i sadašnji vladari te države srpski nacionalisti koji provode politiku klevetanja Hrvatske, a koja se snažno usredotočuje na Drugi svjetski rat, nezamislivo je da će Srpska pravoslavna Crkva usvojiti liniju koja je povoljna ili čak neutralna prema Alojziju Stepincu. Protivljenje SPC-a njegovoj kanonizaciji je u suštini političko, i dok se politika Srbije ne promijeni – što može vremenski biti vrlo daleko – ni stajalište Srpske pravoslavne Crkve neće se promijeniti.

To, međutim, ne znači da je ekumenski napredak Pravoslavne Crkve beznadan. Odustati od pravoslavne Crkve značilo bi napuštanje središnjeg obilježja ekumenizma koje je predložio Ivan Pavao II., raspravljajući o zapadnoj i istočnoj Crkvi u enciklici „Da svi budu jedno” (Ut Unum Sint), naime, da “Crkva mora disati obama plućnim krilima”. Realni ekumenizam, međutim, znači da se pozornost sada treba usredotočiti na djelotvorno središte pravoslavnog svijeta – Rusiju, a ne na lokalni, problematični ogranak – Srbiju.

Prošlo je vrijeme kada su Hrvati bili dovoljno utjecajni u Vatikanu kako bi unaprijedili takve strategije – nažalost, više nije tako. Ali barem Katolička Crkva u Hrvatskoj – i hrvatski političari – trebaju sustavno razmišljati o ovoj stvari. U narodu od samo četiri i pol milijuna ljudi, iako je važno da se politički i crkvene vođe ne upuštaju u ekskluzivne odgovornosti jedni drugih, oni moraju surađivati u unaprjeđenju interesa zemlje. Interesi Katoličke Crkve i Republike Hrvatske mogu biti unaprijeđeni boljim upravljanjem odnosa s Rusijom.

Robin Harris | Bitno.net

Prijevod: Ana Naletilić