POLEMIKA O ODNOSU ZNANOSTI I VJERE

Hrvoje Juko odgovara Ivici Puljku: Vaše tvrdnje o religiji, Bogu i postanku svijeta su neargumentirane, zastarjele i neznanstvene

Možda bi bilo previše očekivati da u intervjuima ili popularnim kolumnama pružite komprehenzivno opravdanje svojih nazora. Međutim, ako tvrdite da su znanost i religija nepomirljivi, kao što to Puljak tvrdi, trebali biste barem aludirati na neki argument za izneseno vjerovanje

Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL

Vrhunski kuhari mogu biti nepouzdani meteorolozi, a izvrsni glumci očajni scenaristi. Slično, dobri fizičari mogu biti loši filozofi. Da takvu bifurkaciju kompetencije nalazimo i u Hrvatskoj dokazuje Ivica Puljak. Fizičar koji je doprinio otkriću Higgsova bozona misli kako je sve nastalo iz ničega, neironično koristi sintagmu “mračni srednji vijek”[1] te smatra da život nakon smrti ne postoji jer nema fizikalnog procesa po kojem bismo mogli nakon smrti nastaviti ovakav život koji imamo.[2]

Puljak nije izolirani fenomen; lebdi negdje u miljeu novog ateizma (već na zalazu popularnosti) u kojem je Lawrence Krauss – pace njegove znanstvene kompetencije – uzoran mislilac. U nekoliko intervjua i kolumni, Puljak je ilustrirao za taj milje prikladnu (i samo poluhumorističnu) primjedbu Edwarda Fesera: Koja je razlika između filozofa znanosti i znanstvenika koji komentira o filozofiji? U tome da filozof obično vodi računa da zna o čemu govori prije nego otvori usta. Nekoliko tema o kojima bi trebalo više voditi računa prije otvaranja usta su (ne)kompatibilnost religije i znanosti te Veliki prasak i kauzalnost. Kao odgovor na njegove komentare o smislu i moralu, dovoljno je pročitati članak poput ovoga.

Znanost i religija

Prema Puljku, “čovjek je stvorio Boga, a ne obrnuto”. “Koncepti religije i znanosti su potpuno nepomirljivi”; znanost i vjera ne mogu postojati jedna uz drugu jer “konceptualno nemaju ništa zajedničko”. Religija je, ako se na nju primjene znanstveni principi – kaže Puljak – “neodrživa kao intelektualni koncept”; znanstvenici koji su ujedno vjernici to mogu biti samo, valjda, zahvaljujući nekoj vrsti kognitivne disonance; znanost je “potpuno ispraznila prostor religiji”.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Možda bi bilo previše očekivati da u intervjuima ili popularnim kolumnama pružite komprehenzivno opravdanje svojih nazora. Međutim, ako nešto tvrdite – osobito ako tvrdite nešto kontroverzno – trebali biste barem aludirati na neki argument, neko opravdanje, neki izvor jamstva za vaše izneseno vjerovanje. Nije dobar intelektualni bonton ako čitatelji moraju nagađati o razlozima iza vaših izričaja.

Znanost i religija – štoviše sami koncepti znanosti i religije – su nepomirljivi – tvrdi Puljak. U redu… ali zašto? Koji točno argument daje za tako opširnu tvrdnju? Čitatelj može samo pogađati.

Kaže Puljak da ako primijenite znanstvene principe na religiju, onda religija postaje neodrživa. Pazite dobro: ne samo ova ili ona religijska tvrdnja (možda tvrdnja da “Bog postoji” ili da je “Bog stvorio čovjeka na svoju sliku” ili neka druga), nego ispada da je religija neodrživa kao intelektualni koncept. Sad, čini se da je najbolji način kako shvatiti tu izjavu nešto poput starog pozitivističkog kriterija značenja: Ako neku tvrdnju ne možete u principu empirijski verificirati ili falsificirati (što je, barem u popularnom shvaćanju, znanstveni princip), onda je ta tvrdnja doslovno besmislena (neodrživa kao intelektualni koncept). Sad, religijske tvrdnje se ne mogu u principu empirijski verificirati ili falsificirati, stoga su religijske tvrdnje besmislene; intelektualno neodržive.

Nažalost, pozitivistički pristup ima mnogo problema. Vjerojatno najveći od njih je što je nekoherentan. I već više od 50 godina vlada filozofski konsenzus – ili najbliže što tome možemo realno imati – o tome kako je pozitivizam promašen. Više o tome sam već pisao na portalu Bitno.net – vidi “Krah pozitivizma” u ovome članku. Indikativno je da kad Puljak komentira nešto izvan svoje domene specijalizacije (u ovom slučaju kad komentira epistemologiju i filozofiju znanosti), naizgled usvaja stavove koji su više do pola stoljeća demonstrativno zastarjeli. Da filozof ili teolog komentira stanje trenutačne fizike elementarnih čestica i iznese vam antikorpuskularnu teoriju koja više od pola stoljeća šepa za suvremenim saznanjima, sasvim opravdano biste ga zanemarili i rekli da se treba bolje upoznati s poljem koje komentira. Zašto bismo u slučaju Puljka reagirali drukčije?

Puljak kaže da znanost i religija konceptualno nemaju ništa zajedničko te da je znanost ispraznila prostor religiji. Pomni čitatelj bi se mogao pitati kako su ove dvije tvrdnje konzistentne. Ako znanost i religija (kako god definirali ta dva fenomena) nemaju konceptualno ništa zajedničko, onda ne može biti nikakvog prostora koji bi znanost religiji mogla isprazniti. Ako je nešto poput Gouldovih “nepreklapajućih magisterija” ispravna teorija odnosa religije i znanosti, onda jednostavno nemaju ništa zajedničko te nema govora o ispražnjavanju prostora. Ako ima govora o ispražnjavanju prostora, onda religija i znanost ipak imaju nešto zajedničko – bar *neki* zajednički prostor koji jedna može za drugu isprazniti (ili pak potvrditi – ali tu mogućnost Puljak ne razmatra). Čini se da kognitivna disonanca ne postoji samo – kako Puljak misli – kod religioznih znanstvenika (nešto o čemu sam također pisao), nego i u njegovom vlastitom promišljanju o znanosti i religiji.[3]

Je li onda znanost doista ispraznila prostor religiji? Pobornici kalam kozmološkog argumenta ili teleološkog argumenta iz precizne ugođenosti svemira ili argumenta iz primjenjivosti matematike na fizikalni svemir (da spomenemo samo neke od teističkih argumenata[4] za koje su spoznaje iz suvremene znanosti relevantne) ne dijele to mišljenje. Dakako, Puljak ne samo da ne daje opravdanje za svoj scijentistički nazor, nego se čini da uopće nije svjestan argumenata suprotne strane. Što god mislili o uspješnosti argumenata za postojanje Boga, morate ih barem uzeti u obzir ako želite ozbiljno sudjelovati u raspravi. Puljak, po svemu sudeći, i ne zna da postoje.

Ideja da je “čovjek stvorio Boga, a ne obrnuto” plauzibilno je drukčije formulirana Feuerbachova teza kako je Bog “antropomorfna projekcija”; da objašnjenje religijskog vjerovanja nalazimo u samom ljudskom umu, a ne u nečemu izvan čovjeka. Sad, čak i da je to točno – da je vjerovanje u Boga rezultat tek nekakve projekcijske težnje ljudskoga uma -, jednostavno bi bila genetička pogreška misliti da ste time pokazali kako je to vjerovanje netočno. Genetička falacija – pogreška u argumentiranju prema kojoj objasniti podrijetlo nekog vjerovanja znači pokazati da je to vjerovanje neistinito – nije nova falacija pod Suncem, kako za Feuerbacha tako i za Puljka. Možda bismo – kako argumentira Alvin Plantinga i tradicija reformirane epistemologije – takvu naravnu tendenciju očekivali ako Bog postoji. Možda je naše vjerovanje u stvarnost drugih umova – vjerovanje da vaš susjed doista ima unutarnji život; da nije samo automat s prividom svijesti, osjećaja i misli – rezultat antropomorfne projekcije vašeg vlastitog uma na druge. Jeste li time pokazali da je vjerovanje u stvarnost drugih umova pogrešno? Morate li prestati vjerovati da susjeda doista boli kad ga udarite čekićem, a ne da samo glumi? Očito ne. Ali onda je geneza religijskog vjerovanja jednako irelevantna za pitanje istinitosti teizma. Ono što je relevantno jest istinovodljivost kognitivnih mehanizama koji rađaju vjerovanja u druge umove ili u Boga; ali Puljak, opet, čini se da toga nije svjestan; ne samo da plauzibilno čini logičku pogrešku, nego je čini i na krivoj razini rasprave.

Evolucija i stvaranje

Jedan locus classicus za narativ o sukobu između znanosti i religije je evolucija. Sad, Puljak više puta spominje evoluciju kao problem za nekoliko religijskih tvrdnji o podrijetlu čovjeka i Božjoj ulozi u stvaranju. Kaže Puljak: “Znamo da je čovjek nastao evolucijom iz drugih živih bića. Dakle Bog nije stvorio ni Sunce ni Zemlju ni čovjeka i o tome nemamo baš nikakvih nedoumica.”

Nedoumice ipak postoje. Puljak je pod dojmom da reći “Bog je stvorio x” znači (i može samo značiti) nešto poput “x je nastalo ex nihilo, zahvaljujući samo posebnom Božjem stvaralačkom činu i nijednom drugom sekundarnom uzroku”. Ali, dakako, ni jedan kršćanin neće reducirati “Bog je stvorio x” samo na to značenje. I to bi trebalo biti jasno svakome tko je imalo upoznat s klasičnim teizmom ili kršćanskom teologijom.[5]

Pravovjerni kršćanin će vam reći da je Bog stvorio barem neke stvari na taj način (svijet, njegovu dušu…), ali da to nije jedino značenje tog izraza. Primjerice, sasvim sretno će reći kako je Bog stvorio papir novina koje čita ili pigment u bojama koje koristi za slikanje, čak i ako postoji kompletna naturalistička kauzalna priča koja objašnjava genezu tih stvari. Zašto? Jer afirmirati da je Bog stvorio nešto može značiti, najšire, afirmaciju da Bog uzdržava vaše novine ili akriličke boje u egzistenciji. Ili, nešto uže, može značiti tvrdnju da je Bog providonosno uredio svemir od samog početka da eventualno proizvede, bez potrebe daljnje nadnaravne intervencije, papir vaših novina ili pigment u tubi vaše boje. Naravno, može značiti, još uže, tvrdnju da – iako je moguće da je stvar u pitanju proizvedena čisto naravnim uzrocima, bez Božjeg direktnog uplita – Bog je ipak u nekom trenutku izravno djelovao kao uzrok – sačuvao na čudesan način stablo koje će proizvesti papir vaših novina od požara prije 200 godina ili pak uzrokovao na direktan način suptilnu promjenu pigmentacije koja je dala baš tu nijansu crvene u tubi vaše boje. Konačno – i puno uže – može značiti ono što Puljak misli da “Bog je stvorio x” jedino znači, nešto kao: u principu nije moguće drukčije objašnjenje postojanja x-a osim Božjeg izravnog i čudesnog uzrokovanja nastanka x-a.

Je li onda “jasno da Bog nije stvorio ni Sunce ni Zemlju ni čovjeka” ako razumijemo ove elementarne distinkcije? Rekao bih da ako ste racionalni, onda vam takvo što ne bi trebalo biti jasno. Rekao bih da je Božja odsutnost u svemu tome daleko od jasnoga – osim ako u džepu nemate neki doista moćan argument za ateizam. Takvo što od Puljka (ili sličnih predstavnika novoga ateizma) zasad nismo vidjeli.

Recimo sve ovo malo drukčije. Čak i ako afirmirate rekonstrukciju povijesti Sunčeva sustava, Zemlje i čovjeka koju nam pruža suvremena znanost (i ne vidim dobrog razloga da je ne afirmirate), tvrdnja “za bilo koji događaj u tom nizu, Bog to nije uzrokovao”, u bilo kojem (osim možda najužem) od gore navedenih smislova jednostavno nije dio te znanstvene rekonstrukcije. To je dodatna, filozofska tvrdnja koju morate zasebno opravdati.[6] Drugim riječima, ne možete samo pretpostaviti ateizam u svojoj znanstvenoj priči o povijesti svijeta i čovjeka i onda time opravdati svoj ateizam. Petitio principii, kao i genetička falacija, nije nova pogreška u povijesti ljudske misli. Ali je ipak pogreška.

Što je onda s tvrdnjom da je čovjek nastao kao rezultat evolucijskog procesa? Proturječi li ona nekoj religijskoj istini? Teško je vidjeti kojoj bi točno proturječilo, barem kad ispravno razumijete što termin “evolucija” uopće znači. Kao što sam u prijašnjem članku objasnio (vidi “Čekaj, evolucija je… što? u ovom tekstu), riječ “evolucija” može značiti barem tri različite stvari (ili razine teorije): (1) promjena i diversifikacija živih bića tijekom vremena, (2) teza zajedničkog podrijetla života te (3) mehanizmi koji objašnjavaju evolucijske promjene. Sad, evolucija ni u jednom od tih značenja ne proturječi kršćanskom poimanju čovjeka. Kao što je Pio XII. objasnio u Humani Generis, Crkva ne zabranjuje tezu da ljudsko tijelo ima podrijetlo u prethodnim živim oblicima, dok god razumije da je duša neposredno stvorena od Boga (cf. HG 36).

Možda mislite da suvremena biologija predstavlja poteškoće katoličkom inzistiranju na Adamu i Evi te izvornome grijehu. Ne, ne predstavlja, kao što su mnogi kompetentni autori objasnili – vidi primjerice Fesera ovdje, ovdje i ovdje, Kempov članak, Bonnettov doprinos, Suarezov tretman tog pitanja te druge dostupne resurse. Ispravno shvaćen, katolički nauk nije u sukobu s modernom biologijom.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Možda ćete pomisliti kako je dio teorije evolucije da su njezini mehanizmi nasumični i stoga isključuju bilo kakvu inteligentnu providnost ili Božju kauzalnu uključenost (na bilo kojoj razini). No morali biste imati doista banalno shvaćanje evolucije da takvo što ustvrdite. Kao što eminentni filozof biologije Elliott Sober objašnjava, kad kažemo da su mutacije ili varijacije nasumične, onda želimo reći da “ne postoji fizički mehanizam (bilo unutar organizama ili izvan njih) koji opaža koje bi mutacije bile korisne i uzrokuje te mutacije”[7] Sad, Bog nije fizički mehanizam. Nepostojanje fizičkog mehanizma koji određuje mutacije ne znači nepostojanje Božje providnosti za evolucijsku priču ili njegovu kauzalnu odsutnost iz te priče.

Naravno, ovo su sve nagađanja o mogućim argumentima iza Puljkovih tvrdnji – sam nam ne kaže točno gdje sukob leži. Što god stajalo iza njegovih primjedbi, predlažem da nijedna od tipičnih tvrdnji kontradikcije između religije i evolucije nije, kad se zagrebe ispod površine, plauzibilna.

Ništa i ništa

O genezi svemira Puljak kaže: “Moderna znanost ne zna kako je nastao svemir, nego pretpostavlja da je nastao iz ničega slučajno i da za stvaranje svemira nije trebalo ništa drugo, ništa specijalno.” Sve upućuje da je svemir “doista nastao slučajno iz ničega”. Nema smisla “pitati se što je bilo prije nastanka vremena. To bi bilo kao da se pitate što je sjevernije od Sjevernog pola”.

Ili opet, o početku svemira tvrdi: “Pretpostavljamo da se to dogodilo u Velikom prasku, slučajno i ni iz čega… ako naše sadašnje znanje ekstrapoliramo u [početni milijunti dio milijuntog dijela prve sekunde svemira], možemo zaključiti da je svemir nastao slučajno i iz takozvanog kvantnog vakuuma, koji u svakodnevnom jeziku zovemo ‘ništa’.”

Sad, istina je da znanost nije u poslu pružanja apsolutnih sigurnosti, ali mislim da Puljkove riječi ovdje ne komuniciraju koliko je Veliki prasak dobro i višestruko potvrđena teorija. Eminentni kozmolog Alexander Vilenkin jedan je od znanstvenika po kojemu je nazvan Borde-Guth-Vilenkin teorem. Taj teorem pokazuje da bilo koji svemir koji je u prosjeku u stanju kozmičke ekspanzije ne može imati beskonačnu prošlost, neovisno o opisu vrlo ranog svemira. Vilenkin stavlja izvjesnost prošlo ograničenog svemira u malo bolju perspektivu:

Kaže se kako je argument ono što će uvjeriti razumnog čovjeka, a dokaz ono što je potrebno da bi se uvjerilo čak i nerazumnog čovjeka. S dokazom sad u posjedu, kozmolozi se ne mogu više skrivati iza mogućnosti prošlo beskonačnog svemira. Moraju se suočiti s problemom kozmičkog početka.[8]

Evo što kaže astrofizičar Ethan Siegel:

Od najmanjih, subatomskih čestica do najvećih kozmičkih skala i struktura, Veliki prasak objašnjava nevjerojatan sklop fenomena koje nijedna alternativa ne može ni dodirnuti. Ako ikad želite zamijeniti Veliki prasak, morat ćete objasniti neke izvanredno disparatne opservacije, od kozmičke mikrovalne pozadine do Hubbleova širenja do prvih atoma u svemiru. Veliki prasak je jedina teorija koja nam može pribaviti sve troje i sad je to učinila s većom preciznošću nego ikad prije.

Ne morate biti genij da biste naslutili zašto ideja kozmičkog početka u ateistima budi nelagodu. Ako je svemir počeo postojati, onda je potreban neki razlog zašto je počeo postojati; neki uzrok njegova nastanka. Budući da je svemir sva materijalno-prostorno-vremenska stvarnost, taj uzrok mora biti nešto nematerijalno, besprostorno, nadvremenski i nevjerojatno moćno.[9]

Puljak želi blokirati ovaj poprilično prirodan tijek misli inzistirajući da je svemir nastao “slučajno i ni iz čega”. Sad, da je svemir nastao ni iz čega (ex nihilo) u smislu da nema vremenski prethodnog materijalnog uzroka je sasvim jasno.

Ali što bi trebalo značiti da je nastao “slučajno”? Da nema uzroka? Da za njegovo stvaranje “nije potrebno ništa specijalno”, već je dosta “ništa”?[10] To bi značilo da, prema Puljku, iz ničega može nastati nešto.

Sad, teško je objasniti koliko je to radikalna i antiintelektualna afirmacija. Čak ni otac skepticizma u empirističkoj tradiciji, David Hume, nije bio spreman to afirmirati:

Dopusti mi da ti kažem kako nikada nisam ustvrdio tako apsurdni iskaz kao nešto može nastati bez uzroka: samo sam držao kako naša sigurnost o neistinitosti tog iskaza ne dolazi iz intuicije ili demonstracije, već iz drugog izvora.[11]

Ne samo da je ex nihilo nihil fit temeljno načelo mišljenja koje je u iskustvu stalno potvrđeno i nikad falsificirano, nego bi njegovo negiranje bilo doslovno gore od vjerovanja u magiju (vidi niz “čarobni svijet ateizma” i srodne članke ovdje). Kao što Craig često ilustrira, kad mađioničar iz šešira izvuče zeca, barem imate mađioničara i šešir. Kako bi ništa – odsutnost bilo čega, bilo kojeg svojstva, moći ili stvarnosti – moglo uzrokovati nešto? I zašto samo svemire? Zašto ništa ne uzrokuje nastanak čamaca u vašoj sobi sada? Koje to svojstvo ničega ograničava što ono može uzrokovati?

Iracionalnost vjerovanja da nešto može nastati iz doslovno ničega je jasna. Ali Puljak, čini se, ne misli nešto baš toliko čudno. Kaže da je “ništa” iz kojeg je svemir nastao zapravo “kvantni vakuum” koji “u svakodnevnom jeziku zovemo ništa”. Ništa ipak nije ništa? Ništa je nešto! Ovakav opskurantizam je na popularnoj ateističkoj sceni započeo Lawrence Krauss. Problem je što kvantni vakuum o kojem fizičari raspravljaju nije ni blizu toga da bude ništa kako se razumije u običnom jeziku – odsutnost bilo čega.[12] Kao što Kraussovi kritičari objašnjavaju, radi se o “bogatoj, fizikalnoj stvarnosti koju opisuju fizikalni zakoni i koja ima fizikalnu strukturu. Da religiozna osoba tako ozbiljno iskrivi znanstvenu teoriju, optužili bi je za namjerno izvrtavanje i zloporabu znanosti… kvantni vakuum je uzburkano more energije. Nije ništa.”

Sad, ako je naš svemir doista nastao iz stanja kvantnog vakuuma, kao što neki modeli predviđaju, dva relevantna pitanja su: 1. Je li režim kvantnog vakuuma vječan ili je pak on sam započeo postojati? 2. Eliminira li kvantni režim na bilo koji način potrebu za uzrokom svemira?

Počnimo od drugog pitanja. Nekad se tvrdi da svemir može nastati bez uzroka jer virtualne čestice u kvantnom vakuumu nastaju bez uzroka. Možda je na sličan način – predlaže ateist – naš svemir spontana, neuzrokovana fluktuacija. Međutim, kao što smo već vidjeli, virtualne čestice ne nastaju spontano ni iz čega, nego “energija zaključana u vakuumu fluktuira spontano na takav način da se pretvori u letimične čestice koje se gotovo odmah vrate u vakuum”.[13] Virtualne čestice nisu protuprimjer načelu da svaka stvar koja počne postojati ima uzrok – uzrokovane su energijom vakuuma. To što se možda ne radi o determinističkoj kauzalnosti nema nikakve veze s uzročnim načelom.

U redu, ali što je s (1)? Možda je klasični svemir počeo postojati. Ali ako mu prethodi neki neklasični, kvantni režim, i ako je on vječan, onda nam ipak ne treba nikakav transcendentan uzrok. Jedna fizikalna – kvantna – stvarnost je ipak u temelju svega.

Ili ipak nije. Ako je na početku našega svemira postojao nekakav kvantni režim, on ne može biti beskonačne prošlosti jer je takvo stanje nestabilno te bi ili proizvelo svemir oduvijek ili ga uopće ne bi proizvelo. Kozmolozi Anthony Aguirre i John Kehyias objašnjavaju:

Vrlo je teško osmisliti sustav – osobito kvantni – koji “zauvijek” ne čini ništa i onda evoluira. Doista stacionarno ili periodično kvantno stanje, koje bi trajalo zauvijek, nikad ne bi evoluiralo, dok stanje s bilo kakvom nestabilnošću ne bi bilo neodređenog trajanja.[14]

Stoga, budući da naš svemir nije vječan, i sam kvantni režim koji ga je (prema nekim modelima) proizveo neće biti vječan, nego će i sam imati početak. Potrebu uzroka njegova nastanka ste samo pomaknuli malo unazad.

Puljkov komentar da je besmisleno pitati što je bilo prije svemira (kao što je besmisleno pitati što je sjevernije od Sjevernog pola) je točan. To je prije Stephena Hawkinga uočio još sv. Augustin. Ali kad pitamo za uzrok svemira, ne pitamo što vremenski prethodi svemiru, nego što mu uzročno ili ontološki prethodi. Drugim riječima, pitamo zašto je svemir počeo postojati i to zasigurno nije besmisleno (kao što je možda besmisleno vjerovati da ništa može uzrokovati nešto).

Poznati filozof znanosti Paul Feyerabend je slavno ustvrdio:

Mlađa generacija fizičara – Feynmani, Schwingersi, itd. -, možda je jako pametna; možda su inteligentniji od svojih prethodnika, od Bohra, Einsteina, Schrӧdingera, Boltzmanna, Macha i tako dalje. Ali su necivilizirani divljaci, nedostaje im filozofska dubina.[15]

Za komentare poput Puljkovih u medijima ove riječi se čine vrlo prikladne.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net


[1] Pregled nekih tipičnih mitova o srednjem vijeku ovdje i ovdje. Također, jedan relevantan članak ovdje.

[2] Trebam li se na ovu tvrdnju uopće osvrtati? Nitko ne tvrdi da nakon smrti nastavljamo ovakav život koji imamo, nego da čovjek, njegov neki nematerijalni dio (možda duša) ili um nastavljaju postojati nakon smrti. Kršćani k tome tvrde da će na kraju vremena duša biti ponovno ujedinjena s tijelom zahvaljujući Božjoj intervenciji. Reći: “ne postoji fizikalni proces prema kojem preživljavate smrt” i misliti da ste time isključili bilo koju ozbiljnu tvrdnju o zagrobnome životu očituje šokantnu ignoranciju filozofske i teološke literature. Ako se sami želite maknuti s mrtve točke znanja o ovoj temi na kojoj se novoateisti nalaze, za početak preporučujem ovaj niz i ovu knjigu.

[3] Možda bi bilo milosrdnije shvatiti Puljka kao da govori o nečemu poput dvije velike natječuće paradigme te da je religija jednostavno zastarjela. Nova, znanstvena paradigma objašnjava sve što je religija pokušala objasniti i to koristeći potpuno druge kategorije, drukčije vrste legitimnih objašnjenja i druge teoretske entitete. Tako da ipak možemo reći kako religija i znanost nemaju konceptualno ništa zajedničko (kategorije, eksplanatorni entiteti…), ali da je znanost svejedno ispraznila prostor religiji (objašnjava sve relevantne fenomene/probleme). Međutim, čak i kad se dvije paradigme duboko razlikuju – kad razlike idu do kategorija -, svejedno imaju nekog zajedničkog konceptualnog prostora, nekog zajedničkog referenta; inače bi bile u potpunosti nesumjerljive te ne bi uopće moglo biti govora o dvije kompetitivne paradigme. Uzmite za primjer B-teoretski četverodimenzionalni svemir u kojem je fundamentalni entitet prostornovremenski blok i njegova svojstva te A-teoretski trodimenzionalni-cum-vremenski svemir u kojem su fundamentalni entiteti kvarkovi i njihova svojstva. Kategorije i postulirani entiteti su radikalno drukčiji, ali oba viđenja svemira imaju barem neki zajednički konceptualni prostor – vjerojatno će oba uključivati barem neke iste legitimne vrste objašnjenja, neke zajedničke koncepte (poput sile ili pak temeljne koncepte koje obje znanstvene slike pretpostavljaju, poput logičkih odnosa koji su uvjet inteligibilnosti bilo koje paradigme). No, drugo i važnije, nije uopće jasno da su religija i znanost dvije tako radikalno različite paradigme – vidi primjerice ovaj članak o odnosu tih dviju disciplina.

[4] Da ne spomenemo klasične argumente poput Akvinčevih Pet putova, koji ne počivaju na ovoj ili onoj specifičnoj znanstvenoj spoznaji nego se temelje na puno osnovnijim tezama iz filozofije prirode koje – barem bi tako argumentirao njihov zagovornik – bilo koja znanstvena aktivnost pretpostavlja.

[5] Vidi “Bog koji se ne miješa?” u ovom članku.

[6] Možda ćete reći kako ipak za (barem) mnoge događaje u nizu nemamo dobrih razloga misliti da je Bog direktan uzrok njihovog nastanka ili da je neopravdano tek tako misliti da je Bog direktno čudesno djelovao u bilo kojem dijelu niza. Možda. Sve će ovisiti o evidenciji koju imamo za događaj u pitanju. Poanta je da ne možete, bez argumenta za ateizam, samo pretpostaviti totalnu Božju kauzalnu odsutnost u nizu. Bez takvog argumenta u najboljem slučaju imate porazivi epistemički naturalizam.

[7] Elliot Sober: “Evolution Without Metaphysics?”, u: J. Kvanvig (ur): Oxford Studies in Philosophy of Religion, vol 3. Više o navodnom sukobu između religijskog vjerovanja i znanosti vidi Alvin Plantinga: Where the Conflict Really Lies. Science, Religion, and Naturalism, Oxford, 2011, 3-55.

[8] Alexander Vilenkin: Many Worlds in One, New York, 2006, 176. Više Vilenkina o početku svemira vidi u predavanju ovdje.

[9] Za ozbiljno izlaganje i obranu ovakve vrste argumenta vidi npr. William Lane Craig i James D. Sinclair: The kalam cosmological argument, u: William Lane Craig i J. P. Moreland (ur): The Blackwell Companion to Natural Theology, Cambridge, 2012, 101-200. Online, vidi primjerice ovaj članak.

[10] Misli li možda Puljak ovdje da ako znanstveni model svemira – njegove jednadžbe itd. – ne uključuje entitet “uzrok svemira”, onda nam takav uzrok nije potreban? To bi bilo otprilike suvislo kao da kažete: “Ova shema Boeinga 747 ne uključuje entitet ‘uzrok aviona’. Stoga takvo što nije potrebno.” Znanstveni modeli nam govore mnogo o stvarnosti, ali je ne iscrpljuju. Znanost pretpostavlja netrivijalnu količinu stvarnosti da bi uopće mogla funkcionirati i k tome postoji čitav niz istina koje znanost (shvaćena u danas ustaljenom značenju) ne obuhvaća.

[11] “David Hume to John Stewart”, Veljača 1754., u: J. T. Grieg (ur): The Letters of David Hume, sv. I, Oxford, 1932, 187.

[12] Više o “ničemu” vidi primjerice ovdje i ovdje.

[13] William Lane Craig: The Caused Beginning of the Universe. A Response to Quentin Smith, https://www.reasonablefaith.org/writings/scholarly-writings/the-existence-of-god/the-caused-beginning-of-the-universe-a-response-to-quentin-smith.

[14] Anthony Aguirre i John Kehayias: Quantum Instability of the Emergent Universe, arXiv:1306.3232v2 [hep-th], 5. Članak je dostupan online ovdje. Dodatno o ovom problemu vidi komentare Christophera Ishama citirane u Craig: Caused Beginning of the Universe. Naravno, čak i da nekako uspijete znanstveno plauzibilno protegnuti kvantni vakuum u beskonačnu prošlost, niste se ni približili odgovoru na Leibnizovo pitanje: Zašto uopće postoji išta, a ne ništa?

[15] Imre Lakatos i Paul Feyerabend: For and Against Method. Including Lakatos’s Lectures on Scientific Method and the Lakatos-Feyerabend Correspondence, Chicago, 2000, 385.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 30. svibnja 2018.

Možda vam se svidi