Pada mi na pamet ahistorijski, novinarski srednji vijek koji izvlačiš po želji i potrebi, koji je bez znanstvene utemeljenosti, bez kritičkog aparata, ali je tu i posluži kad god izgubiš inspiraciju, a želiš blatiti što god poželiš, no prije svega Crkvu, ili društvo u Hrvatskoj

srednji vijek mit nazadnost

Foto: Wikipedia

Priča mi prije nekoliko godina profesor ovu dogodovštinu sa Sicilije, razgovor dvojice američkih turista.

“Pogledaj ovo, ovo je jako drevno!”

“Ne, stari. To je i još starije, to je srednjovjekovno!”

Dvojica Amerikanaca vodila su kod antičkih ruševina Sirakuze ovaj razgovor koji je on sasvim slučajno načuo, ali zbog profesionalne deformacije – profesor medievist – urezao mu se u sjećanje.

Kratki dijalog otkriva, na vrlo jednostavan način, odnos prema baštini srednjeg vijeka. Ono što najviše upada u oko je određena izvanvremenost tog razdoblja, ono je van nekih kategorija linearnog protoka vremena, negdje je u nekom zrakopraznom prostoru zbog čega je moguće na to siroto razdoblje zalijepiti bilo što, bilo kakvu etiketu. Štoviše, razmišljajući o ovom dijalogu zadnjih dana, uvidio sam kako su ova dva sirota državljanina Sjedinjenih Američkih Država nehotično ponudila najbolje moguće objašnjenje percepcije i recepcije srednjeg vijeka u javnom diskursu – političkom i novinarskom – Hrvatske.

To me je ponukalo da se vratim eseju Umberta Eca, koji sam pročitao prije šest godina, u kojem on nabraja suvremene srednje vjekove. Prolazeći kroz književnu ponudu SAD-a, Francuske i Italije, uspio je kategorizirati deset različitih srednjih vjekova. Uzalud sam se trudio naći jednoga u kojeg bi se uklopila slika dominantna u našem javnom diskursu, na žalost, siroti Umberto Eco nije znao hrvatski jezik, a da jest, sigurno bi njegova lista bila bogatija. Recimo, pada mi na pamet ahistorijski, novinarski srednji vijek koji izvlačiš po želji i potrebi, koji je bez znanstvene utemeljenosti, bez kritičkog aparata, ali je tu i posluži kad god izgubiš inspiraciju, a želiš blatiti što god poželiš, no prije svega Crkvu, ili društvo u Hrvatskoj. Evo jednog primjera iz vodećeg pera „progresivne“ Hrvatske:

“A da se Hrvati osjećaju dostojni služiti kralju Tomislavu i njegovoj inkvizitorskoj kamarili, da su dakle spremni odbaciti sve blagodati novog vijeka, humanizma, prosvjetiteljstva i informatičkog doba, i s voštanim svijećama u rukama veselo se zaputiti u mrkli srednji vijek, znali smo i prije nego što su zadovoljni šefovi RTL-a objavili kako se već u prvih pet dana više od hiljadu dragovoljaca prijavilo za kmetove i podanike u njihovu „povijesnom spektaklu“.”[1]

Odličan primjer kako kritika lošeg tv showa – budimo iskreni, može li uopće postojati dobar reality show – zapravo vrlo lako skreće u područje pseudopovijesti, pljuvačine, antiznanstvenosti… ma shvatili ste. Otkud krenuti, ili bolje reći, vrijedi li uopće truditi se dekonstruirati ovakav tekst. Počevši od inkvizicije u 10. st. (sic!)[2], preko toga da davanje dužne vrijednosti povijesnom razdoblju ujedno znači odbacivanje svega poslije, do prekrasnog igranja riječima kako se s voštanim svijećama – šterikama kako bi rekla moja pokojna baba – Hrvati odavno žele uputiti u srednji vijek.

No zadržimo se malo na ovom dijelu oko odbacivanja blagodati novog vijeka. Naime, uzmemo li u obzir činjenice kako su u srednjem vijeku napravljene prve naočale, otkrivena snaga vjetra i vode (mlinovi na vjetar i vodu), kako je optika najveći skok u svojoj povijesti doživjela u tom periodu, znači li korištenje svih ovih stvari ujedno odbacivanje svega što je nastalo poslije? Logikom koju nam nudi autor to bi bio logičan slijed stvari, stoga svi vi koji ne želite povratak u srednji vijek trebate poslati pismo HEP-u, te provjerite koristite li struju koja je nastala u hidroelektranama i vjetrenjačama, te ako otkrijete kako koristite takvu struju, zatražite od HEP-a prebacivanje na onu atomsku, znate bomba na Hirošimu i Nagasaki, blagodati novog vijeka. Po mogućnosti, sve ovo bez naočala. Opasnosti povratka u srednji vijek su uvijek tu, nikad ne spavaju, stoga budni budite.

Nevjerojatno je nakon više od jednog stoljeća kritičkog, znanstvenog istraživanja srednjeg vijeka i dalje čitati ovakva pseudoznanstvena iskorištavanja jednog povijesnog razdoblja – koje je tek kronološka interpretacija povjesničara, a ne činjenična datost kako ju tretira autor. Nakon što je Pierre Duhem prvi pisao o znanosti u srednjem vijeku, a njegov posao puno godina kasnije preuzeli Edward Grant i David Lindberg, nakon što je Jacques le Goff pisao o intelektualcima u srednjem vijeku, i dalje čitamo ovakve retke. No, s druge strane, možda su svi oni, štoviše gotovo svi povjesničari tog razdoblja, udruženi u urotu vraćanja kugle zemaljske u razdoblje dok je bila ploča[3]. Stoga, apel obrazovnim institucijama, prevedite ove epifanijske riječi na sve glavne svjetske jezike, razotkrijte urotu, ovo je šire od Hrvatske. Očita je globalna tendencija vraćanja u srednji vijek, a na čelu te urote stoje sveučilišni profesori od Pariza do Los Angelesa.

Novinarsku retoriku u stopu prati i politička retorika. Stoga drugi srednji vijek koji je Umberto Eco mogao nadodati svojoj listi bi bio nešto kao srednji vijek političke etikete (malo nezgrapan naziv, ali preživjet ćemo). Ovako priča vođa jedne od dviju vodećih stranki u Hrvatskoj:

“Prosvjed protiv nazadnjaštva u koje se Hrvatska pokušava gurnuti, prosvjed protiv načina na koji se obrazovna reforma pokušava provesti, koja je postala velika lakrdija, jer je preuzimaju ljudi kojima se ne znaju ni životopisi i koji nas pokušavaju vratiti u srednji vijek.”[4]

Zanimljiva situacija u kojoj problem obrazovanja uspoređuje sa srednjim vijekom, tj. neprovođenje reforme obrazovanja nas vraća u prošlost, čime se, očigledno, želi implicirati kako je srednjovjekovno obrazovanje bilo loše, zastarjelo, zaostalo, vjerojatno ideološki obojeno, klerikalno i bilo koji drugi pridjev čije značenje je negativno. Paradoksalno, veliki dio današnjeg obrazovanja svoje korijene nalazi u srednjem vijeku (npr. sveučilišta), stoga je iznenađujuće čuti osobu koja kritizirajući obrazovanje sama pokazuje svoju neobrazovanost. Zaista, ako nam vođa jedne velike stranke ima ovakve izjave, trebamo si priznati da nam je obrazovanje u ne baš bajnom stanju.

No, iza ove izjave stoji puno više od neobrazovanosti, ona je u svojoj srži retorička figura koja na jednostavan način želi odaslati poruku istomišljenicima. No, da bi se poruka shvatila, potrebno je kolektivno znanje koje se skriva iza ove jednostavne sintagme, a koje njeguje krug istomišljenika. Naravno, kolektivno znanje je ono o mračnom, zaostalom srednjem vijeku. Ono se koristi uslijed intelektualne lijenosti, jer alternativa ovoj kratkoj izjavi je argumentirano objašnjenje političkog problema, tj. zbog čega vođa jedne stranke ima zamjerke na određeno rješenje. Dotični, kako bi mogao tako raspravljati, mora prionuti teškom radu proučavanja problematike što je mukotrpan posao s neizvjesnim rezultatima. Uslijed toga se pribjegava ovakvoj retoričkoj figuri. No daljnja konzekvenca ovakvog signaliziranja istomišljenicima je i slanje poruke kako se s onim „drugima“ ne treba komunicirati, raspravljati. Nema svrhe, oni su nazadni, mračni, srednjovjekovni. Stoga, u srži ovakvog političkog korištenja srednjeg vijeka nalazi se neinformiranost, te iskorištavanje iskrivljene slike povijesnog razdoblja za „zbijanje redova i galvanizaciju istomišljenika“.

I dok su Ecovi srednji vjekovi bili pomno osmišljeni, napravljeni s određenom idejom intelektualnog eksploatiranja, ova dva tipa koja se provlače kroz hrvatski javni diskurs su u svojoj biti izraz intelektualne lijenosti, demonizacije drugoga i odbijanje dijaloga. Svrha ovakvog korištenja je u potpunosti antiznanstvena, čega su vjerojatno i autori svjesni, no istovremeno izrazito promišljena. Svaki put kad se na neku ideju ili grupu ljudi nalijepi ovakva etiketa šalje se poruka istomišljenicima kako ih se treba kloniti kao gubavaca jer su to oni nazadni, zaostali, srednjovjekovni. S njima nema razgovora jer njihov način razmišljanja pripada nekom vanvremenskom razdoblju infantilnosti ljudske rase. I uvijek i iznova me iznenađuje kako djeca prosvjetiteljstva i 20. stoljeća ovako olako lijepe etiketu jednom povijesnom razdoblju, dok su sami potomci intelektualnog pokreta koji je svoj vrhunac doživio u totalitarnim režimima čiji rezultat je daleko najveći i najširi pokolj u ljudskoj povijesti. Misle li da će s time isprati gorak okus u ustima koji je ostavio „napredak“ kakav se manifestirao u konclogorima ili gulazima? Hoće li ideja progresa tada biti malo uvjerljivija?

Vrijeme je da političke i novinarske elite izađu iz ugodnih fotelja unaprijed zadanih označivača, da se suoče s kritičkim mišljenjem, te prionu argumentiranoj raspravi u kojoj bi početna točka trebala biti, kao što je to radio sv. Toma Akvinski, pravo poznavanje argumenata neistomišljenika. Pitam se jesu li sposobni za nešto tako, ili je konformizam koje nudi etiketiranje toliko daleko otišao da povratka više nema. S druge strane, dolaze nova lica na političku i novinarsku scenu, možda je važno upozoravati na ovakve stvari kako bi oni došli u atmosferu gdje će takav diskurs biti neprihvatljiv, te posljedično prionuti onome što je nasušno potrebno: javni diskurs iza kojeg stoji znanje i argumenti, a ne etikete i faktoidi.

Ante Vučić, povjesničar | Bitno.net


[1] http://hr.n1info.com/a127601/Kolumne/Boris-Dezulovic/Dobrodosli-u-Srednji-vijek.html

[2] Za povijest inkvizicije, Inkvizicije i Inkvizicije odlična knjiga Edwarda Petersa „Inquisition“. No, da bi se nešto znalo, treba i pozobati knjigu od 350 stranica, a materijalna korist od tog zobanja vjerojatno ne bi bila vrijedna tog truda autoru, a postoji i problem urušavanja godinama krivo stvaranih percepcija.

[3] https://www.bitno.net/academicus/znanost/ljudi-su-u-srednjem-vijeku-mislili-da-je-zemlja-ravna-ploca-a-crkva-ih-je-podrzavala-to-je-obican-mit/

[4] http://hr.n1info.com/a199886/Vijesti/Davor-Bernardic-Tesko-je-biti-SDP-ovac-u-Hrvatskoj.html