Vidjelica iz Lourdesa, sveta Bernardica, dugo je godina bolovala od astme, tuberkuloze kostiju i pluća. Bez štaka nije mogla prijeći preko sobe. Malo prije smrti posjetio ju je jedan novinar i postavio pitanje: “Je li vam, sestro, teško što ste bolesni?” Odgovorila je: “Bog zna da mi je teško! Čitav život željela sam poučavati djecu, a sad se moram od njih kriti, da ih ne bih zarazila tuberkulozom. Čitav život željela sam njegovati bolesnike, a sada moram jednu bolničku sestru oteti od bolesnika i vezati je uza se. Čitav život željela sam obilaziti svijetom i pozivati ljude da skupa sa mnom hvale Boga, a evo ne mogu prijeći ni preko sobe.” A onda je dodala: “Ali znam da je ovo volja Božja. I zato sam najsretnije biće na svijetu. Ni s kim na svijetu ne bih se zamijenila za sudbinu.” Novinar je napisao: ”U njezinim patnjama kao da se Nebo spustilo na zemlju.”

Zahvala za životna poniženja

Životna poniženja kroz koja je Bernardica prolazila bila su prilika da na svemu zahvaljuje Bogu. Evo što je napisala u svojoj duhovnoj oporuci:

“Zahvaljujem ti, Isuse, za siromaštvo u kome su živjeli mama i tata, za to što nam ništa nije uspijevalo, za pad mlina, za to što sam morala čuvati djecu, stražariti uz ovce, za stalni umor…

Hvala ti, Bože moj, za javnog tužitelja i za komesara, za policajce, za tvrde riječi svećenika Peyramale… Za dane kad si dolazila, Marijo Gospo, i za one kad nisi došla, neću ti se znati odužiti već tek u raju. Ali i za dobivenu pljusku, za podsmijehe, za klevete, za one koji su me držali ludom, za one koji su me sumnjičili misleći da lažem, da radim iz koristi… hvala ti, Majko.

Za pravopis koji nikad nisam znala, za pamćenje koje nikada nisam imala, za moju neukost i moju glupost, hvala ti. Hvala ti, jer kad bi postojalo na zemlji neukije i gluplje dijete ti bi ga bila odabrala. Hvala ti, Isuse, zato što je moja majka umrla daleko, za bol koju sam osjetila kad me je moj otac, umjesto da zagrli svoju malu Bernardincu, nazvao: sestro Marijo Bernardico. Hvala ti za srce koje si mi dao, toliko nježno i osjetljivo, a koje si napunio gorčinom…

Za to što je majka Jozefina javno rekla da od mene nema nikakve koristi, hvala ti za sarkazam majke učiteljice, za njezin grubi glas, njezinu nepravednost, njezinu ironiju i za kruh poniženja, hvala ti. Hvala što sam bila ona povlaštena kad je dolazilo do strogih ukora tako da su druge časne sestre govorile: “Kako je lijepo što nisam Bernardica.” Hvala ti što sam bila Bernardica kojoj su prijetili zatvorom jer sam vidjela tebe Majko… Ta Bernardica toliko bijedna, nikakva, da je svijet gledajući govorio: “Ovo bi trebala biti ta?” Bernardinca koju su ljudi gledali kao rijetku životinju.

Za ovo tijelo koje si mi dao, dostojno sažaljenja koje trune…, za ovu bolest koja peče kao vatra i bolest gušenja, za moje trule kosti, za znojenje i temperaturu, za tupe i oštre bolove… hvala ti, moj Bože.

Za ovu dušu koju si mi dao, za pustinju nutarnje suhoće, za tvoje noći i tvoje munje, tvoju šutnju i tvoje gromove, za sve. Za Tebe i kad si bio prisutan i kad si mi nedostajao, hvala ti, Isuse.”