Miroslav Volf protestantski je teolog, rođen u Osijeku, utemeljitelj i upravitelj Yale centra za vjeru i kulturu, te profesor teologije na sveučilištu Yale (SAD). Autor je brojnih djela, u kojima se između ostaloga bavi mjestom i ulogom kršćanske vjere i općenito religije u javnom prostoru. Tako se i njegova najnovija knjiga Flourishing: Why We Need Religion in a Globalized World bavi pitanjem odnosa religija i globalizacije. Knjiga je na hrvatskom jeziku izdana pod naslovom „Pod istim krovom: religije u globaliziranom svijetu“ (izdavač: Ex Libris, Rijeka, 2017., 310 stranica).

Sama knjiga nastala je kao rezultat autorovih sveučilišnih predavanja iz predmeta „Religija (vjera) i globalizacija“. Stoga ne čudi da knjigu krasi akademski stil, tematska preciznost i obilje izvora na kojima autor temelji svoje tvrdnje. Ukoliko se u uvodnim Zahvalama pogleda povijest ove knjige te imena koja su doprinijela njezinom nastanku, jasno je da već i sama knjiga svjedoči dosege globalizacije svijeta.

Knjiga je strukturirana u pet poglavlja, podijeljenih u dva velika dijela, kojima prethodi opširan Uvod. Potrebno je, naime, posebno istaknuti Uvod, koji svojim opsegom nudi vrlo detaljan prikaz teme, te čitatelju pruža jasan uvid u to što može očekivati od knjige. Ipak, u odnosu na cijelu knjigu Uvod se prosječnom čitatelju može činiti preopširnim (ukupno četrdesetak stranica, s predgovorima i zahvalama), štoviše, poglavljem za sebe. Ipak, i u tom opsegu, Uvod je neizostavan za razumijevanje cjeline djela. Prvi dio knjige bavi se prikazom globalizacije svijeta, kao i pitanjem odnosa svjetskih religija prema globalizaciji, državi, politici i općenito partikularnom području djelovanja. Drugi dio knjige donosi vrijedna promišljanja o poštivanju religijskih različitosti i slobodi vjerovanja, odnosu religije, tj. vjerske isključivosti i političkog života u pogledu pluralizma te o miru i pomirenju. Osim Epiloga i prevoditeljevog Pogovora, knjiga sadrži i vrijedan esej „Monoteizam, nacionalizam i nasilje“ u Dodatku.

Prednosti Volfove knjige

Izabrana tema i prosudba globalizacije

Nesumnjivo je da knjiga Miroslava Volfa predstavlja pozitivan doprinos raspravi o ulozi religija u svijetu. Osobito je važno što promišlja odnos religija prema globalizaciji – stvarnosti koja je nesumnjivo prisutna, rastuća i u određenoj mjeri predstavlja izazov za čitavo čovječanstvo, pa tako i za religiju. Volf tu vrlo dobro primjećuje da je glavna pogonska sila globalizacije tržište, u suradnji sa sve većom slobodom kretanja informacija i sve bržim tehnološkim razvojem. Globalizacija sve više povezuje svijet u jednu cjelinu, doprinosi susretu kultura i religija, relativizira hijerarhijsku moć. No, globalizacija ima i svoje mane: ne nudi svima jednake mogućnosti, s ekonomskim rastom raste i razlika između elite i niže klase, s većom povezanošću rastu i globalne zločinačke mreže, a pojedini njegovani načini života gube se pred kulturnom hegemonijom; uništava se okoliš, internetskom povezanošću smanjuje se privatnost, tehnološki napredak posjeduje mogućnost uništenja čovjeka, a često nastaje po rukama onih koji rade u katastrofalnim uvjetima. Te prednosti i mane globalizacije Volf dovoljno jasno osvjetljava. S druge strane, on vidi mjesto religije u tako globaliziranom svijetu. Religije, po Volfu, mogu oblikovati globalizaciju „ako ostanu vjerne svojim univerzalnim vizijama dobroga života i ako nauče promicati svoje suparničke vizije na konstruktivan način“ (str. 93). Glavno sredstvo religija u oblikovanju i doprinosu globalizaciji jesu njihove vizije dobroga života i poruke o življenju običnoga života na dobar način. U svojoj srži, riječ je o viziji budućega života (koji je po naravi dobar) i odnosu prema sadašnjem životu iz perspektive tog budućeg života.[1]  Volf, dakle, vidi religije ne samo kao stvarnosti za koje postoji mjesto u globaliziranom svijetu, već kao subjekte s potencijalom za pozitivan doprinos globaliziranom svijetu. U tome se nalazi jedan od pozitivnih doprinosa ove knjige suvremenim raspravama o odnosu svijeta i religija.

Sloboda vjerovanja i stav poštovanja

Drugo pozitivno mjesto u Volfovoj novoj knjizi jest razmatranje o slobodi vjerovanja (3. poglavlje) čiji se najvažniji zaključci sabiru u iskazu: „… svjetske religije trebaju potvrditi slobodu vjerovanja – slobodu da se prihvati ili napusti religija, kao i slobodu da se ona svjedoči; takvo potvrđivanje svakako je sržno dobro svjetskih religija. Dopustiti tu slobodu znači poštovati ljude.“ (str. 175). U cjelini misli to možda nije istovjetno, ali je vrlo blisko onome što su neki oci na Drugom vatikanskom koncilu isticali: „Vjera koja svojim univerzalnim zahtjevom traži opću slobodu za svoju riječ među svim narodima, mora htjeti slobodu religioznog ispovijedanja kao temeljni oblik religioznog ostvarivanja ne želi li proturječiti samoj sebi.“[2] Volf slobodu vjerovanja povezuje sa stavom poštovanja osoba i uvjerenja kao šireg okvira koji podrazumijeva slobodu vjerovanja kao svoj sastavni dio.

Put prema pomirenju

Blisko s temom slobode vjerovanja jest i poglavlje „Sukob, nasilje i pomirenje“. U njemu autor precizno navodi i objašnjava korake u izgradnji mira u doba globalizacije koja pogoduje miru. Riječ je o tome da samome pomirenju prethode: (ispravno) pamćenje, oprost, isprika, popravak štete i zagrljaj (ili pružanje ruke). Svemu ipak prethodi stav o pomirenju. Religije „imaju resurse za izgradnju izazovnih stavova o pomirenju, a ti resursi počivaju u njihovu središtu, a ne na rubu“ (str. 264.). Ovaj dio knjige uvelike se može primijeniti na aktualnu situaciju s podjelama u hrvatskom društvu!

Odnos religije, nacionalizma i nasilja

Naposljetku, esej u Dodatku koji smo ranije spomenuli jako dobro pojašnjava, nadopunjuje i prikazuje problem odnosa religije, nacionalizma i nasilja: temu koja se, u kontekstu problema nasilja u religija, provlači kroz čitavu knjigu. Napose se radi o problemu povezivanja monoteističkih religija s isključivim tipom nacionalizma. U 25 teza Volf analizira i obrazlaže zašto autentični monoteizam nije sukladan s isključivim nacionalizmom, a ukazuje i na opasnost stvaranja političke religije, ako se religija kao takva suviše blisko združuje s političkom moći. Tim pitanjem bavili su se i još uvijek se bave brojni teolozi te ovaj esej predstavlja vrijedan doprinos toj raspravi.

Neki nedostaci Volfovog djela

Knjigu „Pod istim krovom“ mogli bismo smjestiti u područje sociologije religije. Argumenti u njoj se uvelike oslanjanju na analize struktura religija, funkcije, usluge i resurse koje religija ima za djelovanje u svijetu. Taj dojam pojačava i izravno pozivanje na neke sociologe. To da djelo krasi sociološki pristup znači da će onaj tko ga pokušava teološki iščitavati naići na poteškoće. Dakako, pod time ne mislimo ništa loše! Dapače, taj sociološki pristup iznjedrio je sve navedene pozitivne strane ovoga djela. Također, takav pristup omogućuje da knjigu s njezinim bitnim tvrdnjama prihvate i oni koji u raspravu o odnosu religije i svijeta ulaze s antireligijskih stajališta.

Odnos religije prema čovjeku i prema partikularnom području

Ipak, ovakav većinom sociološki pristup nosi sa sobom neka ograničenja, koja se očituju u manjkavostima nekih tvrdnji. Prije svega, riječ je o tome da promatranje religije kroz njezine strukture, funkcije i usluge nosi sa sobom rezultat da se religije promatraju u sebi jednolično i statično. Dakako, ako se religije svijeta gledaju zajedno kao jedna stvarnost u odnosu prema svijetu, tada je razumno istaknuti sličnosti među njima, a što je lako učiniti kroz analizu njihovih struktura i funkcija. Ipak, takvo promatranje religija kao sudionika globalizacijskih procesa rezultira u knjizi time da se same religije promatraju kao subjekti. To će reći da je čovjek, kao religiozno biće i u isto vrijeme biće globalizacije, potisnut u pozadinu. Štoviše, onda kada se ističe uloga čovjeka, on je sveden na pasivnog primatelja kojemu se religija obraća gotovo kao sadržajno praznom ljudskom biću u koje potom ona upisuje svoj sadržaj. Riječ je o tome da se čovjeka promatra kao ljudsko biće izuzeto u tom promatranju od određenog etnokulturalnog konteksta (str. 134), pa čak i „tek sekundarno kao članove određene obitelji, plemena, entiteta ili nacije.“ (str. 295). To promatranje religije u odnosu prema čovjeku bez njegovog etnokulturalnog konteksta ima svoj izvor u primatu transnacionalnog i transkulturalnog poimanja religije usmjerenog prema prihvaćaju kozmopolitskoga boga i pronošenju univerzalne vizije dobroga života.

Dakako, religije svojim sadržajem i porukom o vječnom životu (ili vizijom dobroga života) relativiziraju sve čovjekove odnose, ali je upitno je li pristup religije čovjeku bez uzimanja u obzir tih odnosa (jedini) ispravan. Naime, ako postavimo to pitanje u kontekst inkulturacije i njezinu povijest, s pravom se možemo pitati: nije li upravo takvo pristupanje religije čovjeku u povijesti pratilo nasilje? Nije li povijest kolonijalizma svjedok toga? Ne ističe li nanovo otkrivena važnost inkulturacije u misijama ad gentes potrebu prepoznavanja i prihvaćanja pozitivnih struktura etnokulturalnog konteksta, kako bi sama religija mogla ostvariti svoje pozitivne funkcije? Može li se čovjeku kao ljudskom biću pristupati bez da mu se pristupi i kao društvenom biću – biću zajednice – te bez da se uzme u obzir kontekst u kojemu se ljudsko biće kao subjekt ostvaruje? Povijest političkih utopijskih sustava, koji se u transnacionalnoj dimenziji ne obaziru na partikularno (etnokulturalno), svjedoči kako i takav pristup vrlo lako može završiti u nasilju, daleko od dobroga života.

Čovjek nije prazna individua u povijesti svijeta u koju taj svijet (ili globalizacija) upisuje sadržaj, niti je pasivni primatelj religijskih poruka, kulturnih sadržaja i društvenih interakcija. Granice etnokulturalnog konteksta, koliko god uistinu potrebne kritičkog relativiziranja putem religijskih resursa, bitan su faktor čovjekovog ostvarenja kao subjekta. Čovjek svoju vjeru živi u određenom partikularnom kontekstu – ne samo u kozmopolitskom; slavi Boga unutar vlastitog kulturalnog konteksta, s tradicijama vlastitim tom kontekstu, a moralne zahtjeve vjere prakticira najprije prema uskom krugu bližnjih – u konkretnoj životnoj zajednici. Dakle, životni kontekst ljudi važan je za religiju koja ulazi na određeno područje i unutar tog partikularnog konteksta ostvaruje svoje funkcije koje su univerzalne. Naime, religija će bolje ostvariti svoju zadaću u svijetu ako vlastite izričaje univerzalnih vrijednosti poveže s pozitivnim partikularnim etnokulturalnim izričajima istih vrijednosti. Partikularno je u religijama važno za univerzalno, jer univerzalne strukture i funkcije religije žive u i iz partikularnog – kako to pokazuje dinamičan odnos partikularnog i univerzalnog u Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi.

Poimanje odnosa religije i svijeta

Kroz cijelu knjigu osjeti se stanoviti dualizam religija – svijet (globalizacija). To ne mora nužno biti loše, ali se kroz knjigu povlači motiv odvojenosti religija od svijeta, pa čak i to da je religijsko područje „iznad svakodnevnog života“ (str. 83). Možda i ne trebamo shvaćati te tvrdnje u suviše doslovnom i negativnom smislu, no smijemo se pitati: možemo li odnos religija promatrati drugačije? Ako čovjeka, kao religiozno i društveno biće promatramo kao subjekt u svijetu, nije li religija tada nešto imanentno svijetu, kao svojevrsna savjest svijeta, posebice u kontekstu moralnih zahtjeva?

Uistinu, pojedini dijelovi sadržaja religija izraz su moralnog razuma (naravnog moralnog zakona) – npr.: „Dekalog nije privatno vlasništvo kršćana ili židova. On je najuzvišeniji izraz moralnoga razuma koji se kao takav uvelike podudara i s mudrošću drugih velikih kultura.“[3] Volf na više mjesta navodi Zlatno pravilo kao zajedničku točku različitih religija i kultura, na što isto možemo primijeniti pitanje: nije li religijski izraz Zlatnog pravila zapravo uzvišeni izraz moralnog razuma? Ne daje li religija glas i tom moralnom razumu te tako ona postaje u određenom smislu glas savjesti u svijetu? Tim se pitanjima Volf u ovoj knjizi ne bavi, što je i razumljivo. Njegov bismo pristup odnosu religije prema globalizaciji i čovjeku prema čovjeku mogli u određenom smislu označiti kao pristup odozgo. Takav pristup ima svoju vrijednost i svoje plodove, ali i manjkavosti zbog zaborava važnosti pristupa odozdo.

Odnos religije i politike

Primat univerzalnog nad partikularnim u religiji Volf daje i kada raščlanjuje odnos religije i politike. Primat univerzalnog, tj. transkulturalnog i transnacionalnog u religiji on vidi u kontekstu doprinosa političkom pluralizmu. Prije svega riječ je o demokratskom pluralizmu nasuprot isključivom nacionalizmu. Po njemu je pogrešno kada religija preuzima integrativnu funkciju u nekom društvu (str. 133) i ulogu označitelja etnokulturalnih granica (str. 134), budući da to može dovesti do legitimiranja nasilja države religijskim razlozima. [4] To može biti točno, ali odnos religije i politike (pa i povezanog nasilja) možemo promatrati iz više perspektiva.

Naime, ako nas je išta katolička i pravoslavna crkvena organizacija naučila, onda je to da i ono partikularno, tj. integracija jednog društva u određenim etnokulturalnim granicama može doprinijeti političkom pluralizmu, a da se zadrži razlikovanje sfera religije i politike. Možda je to u političkom kontekstu SAD-a teže vidljivo, ali razvoj političkog pluralizma u Europi to dobro svjedoči.[5] Naime, religija tu integrativnu funkciju može vršiti i na nekonfesionalan način – upravo time što će biti savjest društva, ako se savjest prepoznaje „kao prostor slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima – što je protiv svake diktature…“[6] Takvo djelovanje religije prije svega se oslanja na istinu o čovjeku (koja se unutar velikih religija pojavljuje kao dio jedne objave) – istinu koja uvijek ima moralnu dimenziju. Na taj način religija i kroz svoje partikularno vrši svoje univerzalne funkcije, jer upućuje na pretpolitičke temelje. Za korupciju tog odnosa, tj. zloporabu religije u svrhe političke prisile i nasilja nije presudno koje će resurse religije iskoristiti (univerzalne ili partikularne), već je ključan odnos prema moralnom razumu – i unutar religija i u političkom djelovanju.

Važno je ovdje napomenuti da u knjizi Volf politiku uzima u uskom značenju odnosa prema moći i vlasti unutar države. U toj perspektivi lako je i ispravno s njime zaključiti da je religija sustav odvojen od sustava vlasti. Međutim, kao i pogled na religiju, i promatranje politike je statično, po principu ako – onda. Mogli bismo reći da se politika promatra kao područje mogućnosti, u kojemu postoje dvije mogućnosti: dobro djelovanje i loše djelovanje. To je, dakako, točno ali pomalo statično promatranje politike.

I ovdje se čovjeka ostavlja pomalo po strani. Međutim, čovjek je i biće politike. Politika je potpuno ljudska djelatnost, nesamostalna od čovjeka i istine o njemu. U politici je čovjek subjekt koji u cijelosti oblikuje politiku svojim djelovanjem. Ako je tako, onda je politika nužno i područje moralnog razuma, a onda i slobode i odgovornosti. Upravo u tome jest neizbrisivo mjesto religije kao one koja postavlja zahtjeve pred politiku – pa i pred vlasti – jer zahtjevi moralnog razuma izrečeni u religijskom području nisu vlasništvo ili patent religije, već su usmjereni na čovjeka kao cjelovito biće, pa tako i kao ljudskom biću koje djeluje politički. Naravni moralni zakon nije vlasništvo ili iznašašće neke religije, već je univerzalno dobro čovječanstva. Religija ne mogu težiti tome da politička vlast kroz pozitivne zakone prizna sadržaj božanske objave kao istinit, zbog slobode vjerovanja. Ali postavljajući zahtjeve moralnog razuma sadržane u izričajima objave, ona pred politiku (pa i vlast) stavlja nekonfesionalni zahtjev za oslanjanjem na univerzalne pretpolitičke temelje važeće uvijek i svugdje. Tako u neku ruku religija otvara put političkom pluralizmu i kritički propitkuje težnje isključivog nacionalizma. Međutim, budući da se je subjekt politike čovjek, koji je u isto vrijeme i biće u odnosu prema religijskom sadržaju, uvijek i u svakom uređenju odnosa postoji opasnost prekoračivanja granica koje dijeli religiju i politiku.

Trajno je pitanje na koji način urediti povezanost religijskog područja i političkog područja vlasti. Nema jednostavnih niti konačnih rješenja. No, još od pape Gelazija (V. st.)[7] primjećuje se da se to pitanje ne može rješavati ako ga ne postavimo u okvir pitanja o čovjeku. Volf nije u krivu kada postavlja to pitanje na način na koji ga postavlja, no njegov put nije jedini mogući, niti zahvaća cjelinu problema.

Parcijalni pristup problemu nasilja u religijama

Kada je riječ o pitanju nasilja u religijama Miroslav Volf, usprkos ranije iznesenim manjkavostima, izvrsno primjećuje da veliki problem i potencijal za nasilje leži u suviše bliskom odnosu religije i vlasti, u kojemu se prekoračuje opseg vlastitog područja. Poglavito to vrijedi u slučajevima kada se monoteizam suviše blisko poveže s isključivim nacionalizmom. Ipak, pitanje nasilja u religijama ne iscrpljuje se u propitkivanju odnosa religije i politike. Prije svega to pitanje treba postavljati teološki, jer je problem nasilja unutar religija pitanje odnosa prema Objavi, prema svrsi, moralu i svjedočenju vjere, a ti se odnosi trebaju gledati u odnosu prema razumu.[8] Pohvalno je, dakle, što Volf otvoreno i jasno pristupa problemu nasilja u religijama. No, to se pitanje ne može cjelovito raspraviti unutar samo jednog konteksta niti iz samo jednog (sociološkog) gledišta. Prije svega je to pitanje za teološko propitkivanje, čega u knjizi, nažalost, nedostaje.

Zaključno

Kada bismo nekome ukratko morali opisati ovu knjigu Miroslava Volfa, mogli bismo se poslužiti riječima jednog recenzenta njegove ranije knjige: „ Ništa što Volf govori ne čini mi se zbunjujuće ili pogrešno. Nema teških odlomaka koje vape za razjašnjenjem; tekst je u cijelosti lucidan. Iako se mnogo Volfovih tvrdnji može istražiti dublje i u širem opsegu, cijela rasprava je dovoljno duboka i ima dovoljnu širinu za svoju svrhu.“[9] Pozorni čitatelj shvatit će da su ove riječi istinite i za ovu knjigu.

Kontekst ove knjige je akademski, okvir zadan izborom teme, a dubina promišljanja određena socioreligijskim pristupom. Volf se uistinu drži svih tih odrednica te se u knjizi rijetko nalaze pogrešne ili zbunjujuće tvrdnje. Ono što nedostaje jest veća dubina koju donosi izravan teološki pristup, za koju se Volf nije niti odlučio, te mu se stoga ne može navesti kao krivnja. No, ipak možemo reći da je to šteta jer su time u knjizi izostavljeni teološki dosezi u pitanju odnosa religije i svijeta. Prije svega ovdje mislim na dosege katoličke teologije izražene u dokumentima Drugog vatikanskog koncila, a napose u cjelini socijalnog nauka Crkve. Teško je ne primijetiti kako se više od stoljeća teološkog govora o odnosu religije i svijeta, kao i doseg razvoja tog govora potpuno izostavlja iz ove rasprave. Središnjost cjelovitog viđenja čovjeka (osobe) koja postoji u socijalnom nauku Crkve ovdje je potisnuta u drugi plan, što možda ne dovodi do pogrešaka, ali rezultira određenim nedostacima u cjelovitom pristupu temi.

Kada bih se, dakle, našao pred pitanjem preporučiti knjigu ili ne (i kome), mogao bih reći: knjigu trebaju pročitati svi oni religiozni koji odbijaju globalizaciju i svijet uopće kao nešto zlo i za religiju štetno, kao i svi oni nereligiozni koji drže da za religiju nema mjesta u (globaliziranom) svijetu. Objema skupinama ljudi knjiga može potresti stajališta i natjerati ih na razmišljanje izvan samostalno napravljenih okvira. Objema skupinama napomenuo bih još i kako je ova knjiga tek jedan dio u raspravi o ovo velikoj temi. Vrijedan je to dio, ali za cjeloviti pristup pitanjima u raspravi potrebno je uzeti u obzir i druge vrijedne doprinose, napose one izrečene u socijalnom nauku Katoličke Crkve.

Ivan Glavinić | Bitno.net

[1] Navedeni pojmovi predstavljaju okosnice u razumijevanju Volfovog tumačenja srži svjetskih religija koje on opširno tumači. U ovome kratkome osvrtu ne možemo detaljno protumačiti te pojmove, pa upućujemo na knjigu, poglavito str. 65-120.

[2] Joseph RATZINGER, Posljednje koncilsko zasjedanje, Zagreb, 2008., 18.

[3] Joseph RATZINGER, Europa. Njezini sadašnji i budući temelji, Verbum, Split, 2013, 66.

[4] U ovom kontekstu Volf vrlo usko tumači krilaticu Bog i Hrvati! On ju, naime, stavlja u kontekst opravdavanja isključivog nacionalizma religioznim motivima (vidi str. 293). To, dakako, jest jedan od sadržaja koji se može upisati u tu krilaticu. Međutim, neka tumačenja govore da rana uporaba te krilatice zapravo označava težnju k političkom pluralizmu u smislu želje Hrvata za političkom suverenošću u kojoj bi iznad sebe priznavali jedino Boga. Iskrivljena uporaba te krilatice i nacionalistička isključivost koja ju može pratiti ipak jest jedna od opasnosti koju treba priznati.

[5] Možda se razlika krije u nešto drugačijem shvaćanju odnosa etnokulturalnog identiteta i nacionalnog u Europi i u SAD-u. O razvoju demokratskog pluralizma u Europi i doprinosu kršćanstva vidi: Joseph RATZINGER, Europa. Njezini sadašnji i budući temelji, 24–29.

[6] BENEDIKT XVI., Govor u Hrvatskom narodnom kazalištu, 4. lipnja 2011.

[7] Joseph RATZINGER, Europa. Njezini sadašnji i budući temelji, 15.

[8] Odnos vjere i razuma u kontekstu i religijskog nasilja bila je tema govora pape Benedikta XVI. u Regensburgu. Volf u ovoj knjizi, iako usputno, pogrešno preuzima površno tumačenje tog govora u smislu etiketiranja islama kao religije nasilja (str. 152.). Glavna tema i okvir iz koje se treba taj govor iščitavati jest upravo odnos vjere i razuma, te je taj govor u tom okviru primjenjiv na sve religije.

[9] Nicholas WOLTERSTORFF, Miroslav Volf on Living One’s Faith, u: Political theology, 14 (2013) 6, 722.