Marko Matijašević katolički je teolog mlađe generacije koji je teologiju odlučio “živjeti” na terenu. Već 15 godina aktivan je u evangelizaciji i formaciji vjernika tijekom kojih je održao više od 100 predavanja i seminara za tisuće polaznika. Također je voditelj molitvene zajednice Eho, a nedavno je objavio svoju prvu knjigu “Slomljen, al’ blagoslovljen“, koja je i povod ovom razgovoru.

– Marko, nakon 15 godina djelovanja, stotina nagovora i susreta s tisućama ljudi, kako je došlo do ideje za knjigu? Je li to “logičan iskorak” ili se radi o spontanoj odluci na Božju inicijativu?

Rekao bih da je pomalo oboje. S jedne strane, nakon toliko godina propovijedanja, rada s ljudima, razgovora, molitve i praćenja raznih životnih priča, knjiga je nekako prirodno došla kao sljedeći korak. Ali već godinama imam poticaj da bih trebao nešto napisati, a često bih od ljudi dobio i neki usputni komentar na tu temu. Pa je sve to bio neki spoj trenutka.

Ideja je konkretno došla za vrijeme obiteljskog putovanja, kada sam u razgovoru sa suprugom rekao da bih napokon htio napisati knjigu, ali da se mučim s konceptom. Imao sam naslov već godinama, ali nisam imao “raspored” unutar knjige. Kad je supruga spomenula da stavim kao poglavlja postaje križnog puta te kroz njih provučem teme koje u zadnjih nekoliko godina obrađujem u različitim programima i edukacijama, doživio sam “klik” i krenuo raditi na tome.

– Križni put je glavni pogon knjige – i kao sredstvo postavljanja dijagnoze, ali i davanja rješenja. Zašto baš on? Što križni put može razotkriti modernom čovjeku?

Kako sam napisao u knjizi, tijekom jednog križnog puta s djecom pokušavali smo scene postaja objasniti djetetu od 5 godina. To je za mene bilo najdublje iskustvo križnog puta koje sam doživio jer mi je otvaralo potpuno novi pogled na njega. Ali tek kada sam krenuo raspisivati neke od stvari koje se razotkrivaju kroz taj put, vidio sam koliko to sve zapravo ima smisla. Toliko je uloga u jednom križnom putu, toliko se stvari događa i nema mnogo skrivanja i pretvaranja jer do kraja sve padne. U njemu vidim baš veliko bogatstvo razmatranja i životnih situacija kroz koje prolazimo, i to ne samo u patnji, nego kroz razne faze života, kao i obrazaca i ponašanja s kojima se susrećemo. Danas, kada pokušavamo toliko zadržati dobru sliku na van, križni put to sve razotkriva. Daje nam utjehu u našim patnjama jer vidimo kako je Isus to prošao.

Moderni čovjek možda nema problem s informacijama, ali ima problem sa susretom sa samim sobom. Znamo, analiziramo i govorimo mnogo, ali kada dođe do susreta sa sobom, i to onim bolnim dijelovima nas, tu stajemo, zatvaramo se i samo guramo dalje. Križni put razotkriva sve te svakodnevne unutarnje borbe kojih možda nismo ni svjesni. Naš strah i sram, naše bjegove, potrebu za kontrolom, našu glad za prihvaćanjem, naš umor, ogorčenost i usamljenost. Razotkriva ih kako bi ih izliječio. Jer sve to ne završava u grobu, nego nakon toga dolaze Uskrs i pobjeda.

Marko Matijašević

Marko Matijašević. Foto: Eho zajednica

– Kao što smo spomenuli, knjiga osim detekcije problema nudi i konkretne korake i vježbe za njihovo savladavanje. Kako ste došli do njih? Osobnim iskustvom ili učenjem, molitvom i sl.?

Sistem da nakon neke pouke stavim i konkretne vježbe je praksa već godinama u edukacijama i programima koje radim kroz zajednicu Eho, tako da sam i u knjizi htio ponuditi zadatke za konkretnu primjenu i rad na tim temama. Pokušao sam na jedno mjesto skupiti sve ono što sam nudio i u ranijim programima.

Do njih sam dolazio kroz višegodišnji intenzivan i osoban rad na sebi, a posebno posljednjih godinu i pol, kada sam se više pozabavio svojim obrascima ponašanja i unutarnjim uvjerenjima te odakle oni dolaze. Također i kroz rad s ljudima te definitivno molitvu i otkrivanje nekih postupaka koje sam najprije testirao i otkrivao kod sebe pa sam onda ponudio na van. Svi ti koraci i vježbe zapravo su pokušaj da se istina utjelovi, da osoba ne ostane samo na dojmu: “Uf, ovo me baš pogodilo”, nego da napravi nešto konkretno s onime što je prepoznala i što joj je Bog pokazao.

– Naslov knjige je “Slomljen, al’ blagoslovljen”. Zašto je lom/pad važan? Možemo li blagoslov primiti bez njega?

Vjerujem da je lom važan jer nam često pokaže našu realnu sliku gdje smo, što možemo i koliko smo zapravo ovisni o Bogu. Dok mislimo da možemo sve sami, dok imamo dojam da držimo život pod kontrolom, često zapravo nismo otvoreni za ono što nam Bog želi dati. Pad i lom vidim kao trenutak frustracije kada smo spremni za promjenu, spremni potražiti pomoć, a to je onda dobra pozicija da nešto stvarno i promijenimo.

Mislim da blagoslov može doći u svakom trenutku života, ali katkad ga najviše cijenimo kad dođe u trenutku pada, kada osjećamo da smo sve izgubili. Lom ne vidim kao nešto što je samo po sebi sveto, ali ako ga možemo donijeti Bogu iskreno te tražiti i primiti pomoć, onda taj lom može postati mjesto susreta, čišćenja, sazrijevanja i novog života.

“Slomljen al’ blagoslovljen” ne znači da je dobro biti slomljen, nego da Bog nije prestao djelovati ni tamo gdje smo napuknuti i da možda baš tamo čini svoje najdublje i najveće djelo.

– U knjizi se redovito poziva na traženje pomoći od drugih, naših Šimuna Cirenaca, Veronika, Marija… Jesmo li kao društvo, a prvenstveno kao kršćani, zaboravili pomagati i primati pomoć ili samo trpjeti s bližnjima? Koje je Vaše iskustvo kao evangelizatora i teologa?

Da, zanimljivo mi je bilo gledati tu perspektivu kako je kroz taj put Isus, koji je Bog, išao toliko daleko da je i u toj svojoj agoniji dopustio čovjeku da mu bude pomoć. Isus prihvaća pomoć. Ne zato što je slab u smislu da gubi dostojanstvo, nego zato što nam pokazuje da ljubav dopušta drugome da se približi. A često vidim kako se mnogi muče i guraju sami samo da ne moraju tražiti pomoć jer je to “ispod časti”. Ili ne žele biti teret ili vole ulogu žrtve koja sve sama radi. No tu nema ništa “sveto”, nego je sloboda baš u tome da spoznamo vlastite granice i da budemo svjesni da ne možemo sami, nego da trebamo jedni druge.

Ne trebamo samo u potrebi biti svjesni toga, već si posvijestiti da se katkad trebamo ispružiti za drugoga. Kako kaže fra Marin Karačić u jednoj pjesmi: “Sad je vrijeme za dati najbolje od sebe drugome”. Možda je taj dio nekada zapostavljen – dat ću najbolje ako me ništa ne košta i imam vremena.

Moje iskustvo je da su ljudi gladni stvarne blizine, trebamo druge, a možda to ne znamo iskomunicirati. Katkad čovjeku ne treba netko tko će mu sve objasniti, nego netko tko će ostati. Šimun nije skinuo križ s Isusa, Veronika nije zaustavila muku, Marija nije mogla promijeniti Isusov put, ali su jednostavno bili tu. I katkad je upravo to početak ozdravljenja, da netko bude tu i ne pobjegne kad postane teško.

Marko Matijašević - slomljen al' blagoslovljen

Foto: Eho zajednica

– Kako je pisanje ove knjige djelovalo na Vas? Dijelom ste se razgolitili, što sigurno nije bilo lako, ali koji je plod to ostavilo u Vašem životu?

Mislim da sam kroz pisanje prevrtio sve svoje situacije u kojima sam se tako osjećao i mogao se povezati s ovim putem. Možda mi pisanje o mojim situacijama nije toliko predstavljalo problem jer često i u predavanjima kao primjere iznosim svoje pogreške pa se i tako izložim jer vjerujem da se ljudi s time najviše mogu povezati, ali svakako je ova knjiga i za vrijeme pisanja u meni otvarala neke stvari. Znao sam sjediti i plakati za vrijeme pisanja jer sam osjećao i bol i zahvalnost za područja koja su bila iscijeljena.

Ali sve to napisano došlo je na testiranje već kroz izlazak knjige pa i mnoge situacije koje su se događale u tom vremenu. Samo su mi se vrtila poglavlja i kako sad prolazim baš te određene borbe. I možda bih kao plod istaknuo svjesnost te patnje, težine kroz koju prolazimo i da nikad ne znam gdje se tko nalazi, na kojoj postaji, trenutno u svom životu, pa zbog toga trebam otvoriti oči i biti ono što je tada potrebno drugome. Ova knjiga nije ostala samo nešto što sam napisao, nego nešto što me i dalje oblikuje, kako bih uvijek ostao svjestan da je unatoč našim borbama, padovima i slomljenostima Bog blizu i da možemo biti blagoslovljeni.