“Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom” (Lk 1,48).

Svaki put kad molimo krunicu, ispunjamo ovo proročanstvo najmanje pedeset puta. Djevicu Mariju nazivamo “blaženom”, služeći se nadahnutim riječima Svetoga pisma.5 Obraćamo joj se pozdravom anđela Gabriela: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” (Lk 1,28). Naviještamo njezine povlastice, služeći se riječima njezine rođakinje Elizabete: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje” (Lk 1,42). Užitak je ponavljati te riječi jer su bogate značenjem i ojačane prizorima iz Evanđelja koji su središte naših razmatranja.

Krunica je način molitve razmatranja koji je vremenski prokušan. Pape nam već stoljećima savjetuju da je molimo, dok su ju sveci molili svakodnevno. Krunica je omiljena molitva radnika, djece, ljudi koji putuju na posao i znanstvenih genijalaca. Ona je bila omiljena molitva poznatoga biologa Louisa Pasteura.

Moleći krunicu, ponavljamo određene molitve dok razmatramo o pojedinim događajima (“otajstvima”) koji su se odvili u životima Isusa i Marije, a ponavljanja brojimo služeći se zrncima koja su na krunici povezana u skupinama po deset. Pa ipak, kao i brojne druge pobožnosti, krunica je oblik koji dopušta varijacije. Krunica “Sedam žalosti”, na primjer, sastoji se od sedam skupina po sedam zrnaca. Neki vjernici krunicu završavaju  molitvom Zdravo Kraljice, drugi  Lauretanskim litanijama, a postoje i oni koji na kraju krunice mole molitve za papu. Neki vjernici svoje marijanske molitve završavaju svim navedenim molitvama! Kad je krunica u pitanju, jednako tako postoje i raznolikosti među narodima: pobožni Nijemci, na primjer, obično improviziraju tako što u svaku Zdravomariju umetnu još nekoliko riječi koje se odnose na pojedino otajstvo. Na primjer, dok razmišljaju o navještenju Isusova rođenja, oni mole ovako: “Blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus… koji je Riječ tijelom postala.” Dok razmišljaju o Isusovu razapinjanju na križ, mogli bi ovako moliti: “Blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus… koji je umro za naše grijehe.”

Crkva je službeno priznala dvadeset “otajstava” prikladnih za razmatranje. Trebali bismo ih pronaći u Svetom pismu kako bismo o njima mogli plodnije razmatrati: pet radosnih otajstava (navještenje, pohod Elizabeti, rođenje, prikazanje u hramu i našašće u hramu); pet otajstava svjetla (Gospodinovo krštenje, svadba u Kani, navještenje kraljevstva Božjega, preobraženje i ustanovljenje euharistije na Posljednjoj večeri); pet žalosnih otajstava (smrtna tjeskoba u Maslinskom vrtu, bičevanje, krunjenje trnovom krunom, nošenje križa i raspeće); i pet slavnih otajstava (uskrsnuće, uzašašće, silazak Duha Svetoga, uznesenje Blažene Djevice Marije i krunjenje Blažene Djevice Marije). Papa Ivan Pavao II. je predložio da se pojedina otajstava dodijele određenim danima u tjednu: da se radosna otajstva mole ponedjeljkom i subotom, otajstva svjetla četvrtkom, žalosna otajstva utorkom i petkom, a slavna srijedom i nedjeljom. U optjecaju su i druga, “neslužbena” otajstva, kao posljedica povremenih navala svetopisamske i marijanske pobožnosti. Tijekom godina vidio sam mnoga – na primjer, euharistijska otajstva, otajstva izlječenja i otajstva Crkve. Još nisam naišao na neka koja mi se nisu svidjela, premda sam, kad je riječ o mojoj vlastitoj molitvi, skloniji ovim temeljnim otajstvima.

Na ljudskoj razini krunica djeluje zato što pokreće cijelu osobu. Ona uključuje naš govor i naše slušanje. Ona obuzima naš um i izaziva u nama osjećaje. Ona daje zadaću i jagodicama naših prstiju, tim osjetilnim organima dodira. Molimo li krunicu pred svetom slikom, hranimo naše razmatranje još jednim tjelesnim osjetom. Ovako uskrsli Gospodin potvrđuje vjeru svojih učenika: “Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite” (Lk 24,39). Za nas nije dovoljno da ga tek čujemo – a kamoli da samo čitamo njegove riječi. On treba ispuniti sva naša osjetila.

I on ih ispunja, zahvaljujući ljubavi svoje majke. Ona se u Svetome pismu pojavljuje kao prvi Isusov učenik. Kad su nežidovi došli izdaleka u potrazi za Isusom, pronašli su “dijete s Marijom, majkom njegovom” (Mt 2,11). Kad vidi ljude u nevolji, ona posreduje za njih (Iv 2,3). Kad Isus umire na križu, napušten od svih svojih prijatelja, ona ostaje s njim do kraja; i Isus je predaje svojem “ljubljenom učeniku” (tebi i meni) s riječima “Evo ti majke!” (Iv 19,27). Prema tome, ona nam pomaže tako što nas zagovara na način koji je moguć samo njoj. Ona nam pomaže kao Isusova majka – i zbog toga kao svjedok cijeloga njegovog života. Međutim, ona nam pomaže i kao naša majka koju nam je Isus dao i koja nas voli kao što samo majka može voljeti.

Zajedno s Marijom gledamo kako se odvijaju događaji našega spasenja. Predajemo se krunici kao višeosjetilnom iskustvu. Ljudi se uznemire kad se previše trude istodobno ovladati različitim radnjama: izgovaranjem molitve, prebiranjem zrnaca i intenzivnim razmatranjem prizora iz evanđelja, kako bi ih na tako mučan način što točnije zamislili onako kako su u stvarnosti izgledali.

Krunicu se ne moli tako. Nju se najbolje moli kad prestanemo raditi – kad prestanemo obavljati više poslova istodobno i poput djece se prepustimo vremenu koje provodimo s našom Majkom. Najbolji način na koji ćemo se opustiti jest upravo taj da molimo krunicu! Netom prije no što je izabran za papu Benedikta XVI., kardinal Joseph Ratzinger rekao je jednom novinaru: “ponavljanje je način na koji ulazim u ritam mirnoće. Ne bih rekao da sam svjesno usredotočen na značenje svake pojedine riječi, nego, naprotiv, dopuštam da me ponese smireno ponavljanje i ujednačen ritam, utoliko više što je riječ o tekstu kojem ne nedostaje sadržaj. On donosi velike slike i viđenja, a iznad svega Marijin lik – a zatim, preko nje, i Isusov lik – pred moje oči i u moju dušu.”6

Nema ničeg uzaludnog u takvim ponavljanjima. Moliti na ovaj način znači ugađati našemu Gospodinu, koji je rekao svojim učenicima: “Kad molite, ne blebećite kao pogani” (Mt 6,7). Naprotiv, pravi se kršćani nikad ne umaraju od ponavljanja molitava krunice, koje su riječi ispunjenja.

Najbolje mjesto za molitvu krunice jest unutar obitelji. Kad je otac Patrick Peyton rekao kako “obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno”, mislio je upravo na krunicu. Papa Ivan Pavao II. bio je neumoran promicatelj obiteljske krunice, pa je čak i skovao naziv za Blaženu Djevicu, “Kraljica obitelji”, koji je pridodao na kraj najpoznatije marijanske litanije. Svi ovi pothvati zasigurno odgovaraju našoj Gospi. Nakon što je Majka Terezija iz Calcutte imala potresno viđenje Kalvarije, zabilježila je da ju je Marija ohrabrila ovim riječima: “Ne boj se. Nauči ih moliti krunicu – obiteljsku krunicu – i sve će biti dobro.”7

Teško je uskladiti obiteljsku krunicu s rasporedom zaposlene obitelji. U mojoj je obitelji bilo trenutaka kad mi se činilo nemogućim uhvatiti u kući istodobno sve naše tinejdžere zaokupljene športom. Stoga smo učinili što smo mogli. Držali smo se jednog vremena kad smo gotovo svi uvijek bili zajedno – ručka – i obrok bismo privodili kraju tako što bismo izmolili jednu deseticu krunice. To je služilo kao naš “polog” obiteljske krunice sve dok ne budemo u stanju bolje uskladiti naše rasporede.

Iako je obiteljska krunica velika milost, iskustvo krunice vrlo je pojedinačno. Ljudi se razlikuju po svojim sposobnostima moljenja određenih molitava, kao što se razlikujemo i u svemu drugom. To vrijedi čak i za pape. Papa Ivan Pavao II. bio je poznat po tome što je svaki dan molio puno desetica. Papa Benedikt je priznao da ga ponekad nadvlada snaga razmatranja nad samo trima deseticama i da nakon toga mora napraviti stanku.

Ne će svatko od nas doživjeti krunicu s takvim osjećajem. Nekima od nas dovoljno je teško i ostati usredotočen – čak i kad su sva naša osjetila uključena.

Svejedno bismo počinili grijeh taštine kad bismo odustali od takve molitve samo zato što je ne molimo dobro. Kad su moja djeca bila vrlo malena, često su mi poklanjala “umjetnine” koje nisu bile ništa više od črčkarija i škrabotina. Međutim, za mene su bile remek-djela – i više od toga: bile su sakramenti ljubavi. Moj bi život bio osiromašen da je ijedno od moje djece, kad je imalo četiri godine, odustalo od toga samo zato što nije bilo u stanju naslikati Mona Lisu.

Bogu i Blaženoj Djevici Mariji sva su naša nastojanja da molimo dragocjena. Kad ustrajemo u moljenju krunice, postajemo poput malene djece (vidi Mt 18,3), Marijine djece, djece našega nebeskog Oca.

Sveti papa Ivan XXIII., Marijin sin djetinje duše, imao je izvrstan savjet za sve one koje tišti vlastita nesabranost dok pokušavaju moliti krunicu. Neki ljudi odustanu s izgovorom da je bolje uopće ne izmoliti krunicu nego je izmoliti loše. On ih je ispravio rekavši da je “loša krunica” ona koju ne izmolimo.

Prebirite u svome srcu

Krunica je, iako očito marijanska molitva po svojem obilježju, u svojoj biti kristocentrična molitva. U trijeznosti svojih dijelova, ona sadrži svu dubinu evanđeoske poruke u njezinoj potpunosti, o njoj se može reći da je zapravo kompendij. Ona je odjek Marijine molitve, njezina trajnog Veliča za djelo otkupiteljskoga utjelovljenja koje je započelo u njezinoj djevičanskoj utrobi. S krunicom kršćanski narod sjedi u Marijinoj školi, koje ga vodi razmatranju o ljepoti na Kristovu licu i osjećanju dubina njegove ljubavi. Vjernici preko krunice primaju izobilnu milost kao da je primaju iz samih ruku Otkupiteljeve majke.8

papa Ivan Pavao II., 20. stoljeće

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Znakovi života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

—————————————————

5  Za detaljniju raspravu marijanskoga nauka i pobožnosti u Crkvi, vidite moje knjige Hail, Holy Queen i Catholic for a Reason II.

6  Joseph Cardinal Ratzinger, God and the World (San Francisco: Ignatius, 2002), 319. [Hrvatsko izdanje: Joseph Ratzinger, Bog i svijet. Vjera i život u našem vremenu, Mozaik knjiga, Zagreb 2003.]

7  Mother Teresa, Come Be My Light (New York: Doubleday, 2007), 99. [Hrvatsko izdanje: Majka Terezija, Dođi, budi Moje svjetlo, Verbum, Split 2008.]

8  Papa Ivan Pavao II., apostolsko pismo Rosarium Virginis Mariae. Krunica Djevice Marije, 1, 16. listopada 2002. (naglašavanje autorovo).