Fetus

Tijekom prvog aktualnog sata u Hrvatskom saboru, 18. siječnja 2012.,  predsjednik Vlade g. Milanović najavio je uspostavu diktature ‘njihovog svjetonazora kojim su pobijedili na izborima’. Rekao je to jasno naglasivši da će Povjerenstvo koje ima izraditi novi zakon o tzv. medicinski pomognutoj oplodnji kao glavni kriterij podobnosti, ali i rada imati upravo svjetonazor. Ovoj izjavi prethodila je najava o kakvom se zapravo svjetonazoru radi u diskriminatornoj i uvredljivoj poruci ministra zdravlja, g. Rajka Ostojića upućenoj hrvatskim građanima i građankama na način da ih je u odnosu na prihvaćanje činjenice o početku ljudskog života, počinje li  zaćećem, s jedne strane ili ‘kada majka osjeti kretnje u trbuhu, kada se dijete rodi i prvi puta zaplače’, s druge strane smjestio u dva stoljeća: 20. i 21. te ove prve dodatno stavio u kontekst rigidnog i nazadnog.

Nedugo zatim započeo je sada već uobičajeni salto mortale u međusobnim pobijanjima, demantiranjima i razmimoilaženjima u mišljenju premijera s jedne strane i njegovih ministara s druge strane.

Tako je već par dana nakon što je Milanović najavio ključni kriterij – svjetonazor, ministar Rajko Ostojić u sučeljavanju s autorom ovog teksta na RTL2-u ‘maksimalno pojednostavnio‘ da je kriterij ipak stručnost.

I tako smo mogli čuti kako je povjerenstvo vrijedno i savjesno radilo svoj posao, da stručno izradi prijedlog zakona koji će, kako je ministar tvrdio – biti presjek svih znanstvenih, pravnih i etičkih spoznaja po pitanju medicinski pomognute oplodnje.

I onda smo mogli vidjeti u samo jednome danu da je ipak g. Milanović bio u pravu, a ministar Ostojić tek zaneseni sanjar u pješčaniku u kojem se igrao pitanjima života i smrti začete djece, brojao statističke vjerojatnosti koliko će začete djece preživjeti eksperimente u laboratorijima, smrzavanja i odmrzavanja, selekcije, poniženja i odbacivanja, slušao savjete onih koji na svemu ovome odlično zarađuju, uspoređivao umijeće strastvenih biologa sa umijećem i uspješnošću same prirode i maštao o tome kako će se najnapredniji, najbolji i najliberalniji zakon nazvati upravo po njemu.

U svemu tome zaboravio je tko zaista upravlja Koalicijom i tko zapravo vodi glavnu riječ (HNS), do te mjere da u samo jednome danu cijeli zakon i cijeli rad koji je njegovo povjerenstvo odradilo može doživjeti potpuno preobraženje.

I ponovno smo postali svjesni kako je zakon o medicinski pomognutoj oplodnji čisti politički i svjetonazorski diktat, utemeljen na ucjeni i čistom političkom nasilju.

Ministar je onoga dana, 28. 3. 2012., mogao podnijeti ostavku i žrtvovati svoju fotelju za sva dječja prava i ljudska prava koja će brutalno biti kršena diktatom radikalnih zagovornika kulture smrti u Hrvatskoj. Mogao je raspustiti povjerenstvo kao moralan čin pred nasiljem i ucjenom koja je vrlo jasno poslala poruku i njemu kao stručnjaku, liječniku, ali i cjelokupnoj javnosti koja je bila uključena u kakvu takvu raspravu.

No, ono što je uslijedilo je novi niz šokantnih izjava kojima je sam sebe višekratno demantirao, a ucjenu i diktat nazvao dogovorom. Novo pitanje nakon onog ‘Ministre, kada počinje život?’ danas bi glasilo ‘Ministre, kada je umrla Vaša savjest?’

Pogledajmo konačno što je to tako napredno i znanstveno u novome zakonu, koji bi po hitnoj proceduri trebao biti usvojen 15. travnja?

  • DRŽAVA USKRAĆUJE DJETETU PRAVO NA JEDNOG RODITELJA! Naime, omogućavanjem samici da pomoću MPO zatrudni sjemenom anonimnog darivatelja, djetetu se unaprijed uskraćuje pravo na oca. Novi zakon će jasno propisati da muškarac čije je sjeme korišteno za oplodnju nikada neće imati nikakvo pravo na dijete koje je začeto njegovim sjemenom, do te mjere da neće smjeti znati niti identitet majke djeteta niti identitet djeteta. Dijete će u najosjetljivijoj razvojnoj fazi, adolescenciji, s 14. godina imati pravo saznati podatak (nakon pregleda psihijatra) o ‘biološkom podrijetlu’, ali neće moći – sve da se dijete i otac djeteta kasnije upoznaju, zavole i požele živjeti kao obitelj – biti obitelj – jer zakon jasno zabranjuje i dokida tu mogućnost. Država između biološkog oca i djeteta raskida sve pravne sveze. Nije teško zamisliti do kraja ovaj apsurd u kojem će biološki otac, da bi kasnije posvojio vlastito dijete (sic!) morati stajati u redu sa stotinama ili tisućama drugih koji bi to željeli, uključujući (kako najavljuje inkubator Kukuriku – spoznaja 21. stoljeća) i homoseksualne parove. A kako će to u praksi izgledati? Evo ovako. Muškarac će u nekoj od bolnica masturbirati, za sjeme dobiti ‘naknadu nužnih troškova’ i za doslovno 100,00 kn biti plaćen da se odrekne bilo kakve odgovornosti za kasniji razvoj i odgoj djeteta. Zar je, ministre, ovo spoznaja 21. stoljeća?
  • DRŽAVA OTIMA EMBRIJE RODITELJIMA! Novi Zakon propisuje da će oplođene jajne stanice (embriji) o trošku države biti čuvani 5 godina, a nakon toga da će roditelji morati plaćati njihovo daljnje čuvanje. Ukoliko roditelji ne budu imali novaca, država može njihove embrije darovati nekom drugom paru. Da budemo plastični, po istim monstruoznim kriterijima kao i kod darivanja spolnih stanica – biološki roditelji neće moći znati kome je embrij darovan niti identitet djeteta kada se rodi. Zar je, ministre, ovo spoznaja 21. stoljeća?
  • KAZNA DRŽAVE ZA TRGOVINU MANJA OD TRŽIŠNE CIJENE KOJU PLAĆAJU RODITELJI U INOZEMSTVU! Za trgovinu embrijima ili spolnim stanicama predviđena je kazna od 70.000 – 250.000 kn. To je dakle između 9.000 – 33.000 EUR. Već danas roditelji u SAD, Velikoj Britaniji i drugdje plaćaju privatnim klinikama i veće iznose kao nagradu za uspješan postupak. Mnogi će reći: ‘Pa ima li dijete cijenu? Spremni smo platiti i više!’ Je li zaista teško zamisliti situaciju u kojoj će netko unaprijed ukalkulirati ovo kao trošak ‘dobivanja djeteta’ te ukalkulirati ovaj iznos u kupoprodajni ugovor (usmeni) sa darivateljem embrija koji nema novac za platiti čuvanje embrija daljnjih 5 godina? Ne otvara li se ovime zapravo tržište embrijima? Tko može garantirati strogi nadzor nad mogućim zloporabama? Vrijedi li dijete na tržištu kao automobil srednje klase? Zar je, ministre, ovo spoznaja 21. stoljeća?
  • DRŽAVA DOKIDA POJMOVE BIOLOŠKI OTAC I BIOLOŠKA MAJKA! Naime, zakon namjerno i smišljeno manipulira pojmovima. Potpuno je neprihvatljivo manipulirati terminološkim pojmovima koji zamjenjuju pojam ‘biološki otac’ – što je činjenica, sa pojmom ‘darivatelj spolnih stanica’ – što je laž’. Zakon nigdje ne spominje istinite nazive otac i majka, biološki otac i biološka majka, već promovira novi lažni pojam – darivatelj spolnih stanica. Svi znamo da je otac upravo po tome otac djeteta što je njegova spolna stanica – spermij oplodio jajnu stanicu majke djeteta. Nakon rođenja, dijete će nositi sva obilježja stvarnog biloškog oca (izgled, nasljedne bolesti, psihofizičke predispozicije, …), a situacija u koju je dovedeno dijete ovim zakonom (oduzimanje stvarnog biološkog oca i unaprijed iskonstruirana laž o ocu uz kojeg će odrastati – da mu je to stvarni otac, a očito nije) predstavlja monstruoznu prevaru, najdublje kršenje djetetovih prava, njegovog dostojanstva i Konvencije o pravima djeteta te vrlo visoki rizik za različite traume kojima će biti izloženo u najosjetljivijoj dobi (adolescencija, 14. godina). Svakako nije isto ako dijete sazna da je posvojeno od strane poočima nakon npr. smrti biološkog oca ili ako dozna da ga je biološki otac unaprijed ostavio nakon što je za naknadu od npr. 100,00 kn masturbirajući darovao sjeme, bez ikakve odgovornosti za njegovu (djetetovu) kasniju budućnost.
  • Ovaj zakon upravo čini i OMOGUĆAVA NAJTEŽI OBLIK DISKRIMINACIJE DJETETA, jer stavlja dijete u nepovoljan položaj (unaprijed oduzet jedan roditelj, smišljeno i neopravdano) u odnosu na djecu koja se rađaju u redovitim uvjetima (imaju pravo na oca i majku, upisuje u matice rođenih…).
  • U ovome zakonu koriste se pojmovi koji iskrivljuju stvarnost i manipuliraju stvarnim činjenicama. MPO NEMA NIKAKVE VEZE S LIJEČENJEM. MPO predstavlja tehničko zaobilaženje problema i nikoga ne liječi. I nakon MPO par ostaje neplodan kao i prije postupka. U konačnici, ako se radi o liječenju neplodnosti – zašto ga onda provodi biolog?
  • Već danas u Hrvatskoj imamo 12.000 zamrznutih ljudskih bića u stadiju embrija sa potpuno neizvjesnom budućnošću. Što će biti s njima? Odgovor nema niti ministar, niti njegovi ‘stručnjaci’. ZAŠTO SE FORSIRA ZAKONSKO RJEŠNJE KOJE OMOGUĆAVA DODATNO UVEĆAVANJE VEĆ POSTOJEĆEG PROBLEMA (dodatno umnažanje broja viškova embrija), a na koje već sada znamo da nitko nema niti odgovor niti zadovoljavajuće rješenje?
  • Ovaj zakon ugrožava temeljno PRAVO NA ŽIVOT i poštivanje urođenoga dostojanstva svakoga ljudskog bića zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske (članak 21.), Općom deklaracijom o ljudskim pravima (članak 3.) te Europskom konvencijom o ljudskim pravima (članak 2.),
  • relativizira i iskrivljuje ISTINU O POČETKU LJUDSKOGA ŽIVOTA, kao i o predimplantacijskoj i prenatalnoj dijagnostici,
  • otvara brojna praktična, zdravstvena, etička i pravna pitanja, kao i mogućnosti brojnih manipulacija ljudskim životom i dostojanstvom ljudske osobe.

Stoga je potrebno u potpunosti odbiti predloženi tekst zakona, kao i političko nasilje, ucjene i diktaturu svjetonazora kojom se žurnim postupkom žele ozakoniti teška kršenja ljudskih prava i prava djece.

Potrebno je naglasiti:

  • NE POSTOJI PRAVO NA DIJETE, VEĆ POSTOJI PRAVO DJETETA NA OBA RODITELJA. Dijete nije stvar, predmet na kojeg bi netko imao pravo!
  • SVAKO DIJETE IMA PRAVO NA TATU I MAMU. Država ne smije unaprijed uskratiti djetetu pravo na jednog od roditelja!
  • Konvencija o pravima djeteta jasno propisuje u članku 18. slijedeće: Države stranke učinit će sve što je u njihovoj moći u primjeni načela zajedničke roditeljske odgovornosti za odgoj i razvoj djeteta. Roditelji ili zakonski skrbnici snose najveću odgovornost za odgoj i razvoj djeteta. Dobrobit djeteta mora biti njihova temeljna briga. Dakle, jasno se naglašava zajednička roditeljska odgovornost!
  • DRŽAVA TREBA DONOSITI TAKVE ZAKONE KOJI OHRABRUJU, POTIČU I OBVEZUJU OBA RODITELJA DA PODIŽU I ODGAJAJU SVOJU DJECU. Država svakako ne smije donositi zakone kojima jednome od roditelja unaprijed omogućuje da nema apsolutno nikakvu odgovornost za podizanje i odgoj djeteta. U potpunosti je neprihvatljivo da država ne samo dopusti i učini mogućom takvu situaciju, već i financijski nagradi (tzv. ‘naknada za nužne troškove’) muškarca koji masturbirajući u nekoj sobici bolnice ‘daruje sjeme’, bez ikakve odgovornosti za dijete kojem će biti biološki otac.
  • ZA DJETETOV ZDRAV I CJELOVIT PSIHOFIZIČKI RAZVOJ NEZAMJENJIVA JE ULOGA I OCA I MAJKE. Sve relevantne znanstvene spoznaje dokazuju da nedostatak jednog od roditelja stvara deficite u procesu odrastanja, formiranja ličnosti i dr.
  • Država kod posvajanja prvenstveno polazi od INTERESA DJETETA, a ne od INTERESA PARA ILI POJEDINCA KOJI ŽELI DIJETE POSVOJITI.
  • MAJČINSTVO I OČINSTVO SU JEDINSTVENI I NEZAMJENJIVI.
  • NITKO NEMA PRAVO INSTRUMENTALIZIRATI DRŽAVU, A OSOBITO U NAKANI DA OSTVARI BILO KOJU SVOJU ŽELJU, A NA OČITU ŠTETU NEKOGA DRUGOGA.
  • KONVENCIJA O PRAVIMA DJETETA (članak 20.) jasno propisuje da se kod posvajanja pri donošenju rješenja, osobitu pozornost mora posvetiti osiguranju kontinuiteta u djetetovu odgoju, kao i njegovu etničkom, vjerskom, kulturnom ili jezičnom podrijetlu. Vodi li se ta briga u situaciji kada bi se dijete dalo na posvajanje istospolnom paru? Naravno da ne. Već smo spomenuli da je najbolje okruženje za dijete u kojem ima mogućnost rasti uz model oca i majke, dakle uz heteroseksualni model. Potpuno neprihvatljivo i nepotrebno pored tolikih heteroseksualnih parova koji žele posvajati djecu, dijete izlagati eksperimentalnim uvjetima i okruženju u kojem mu je unaprijed uskraćeno ono što je za njega najkvalitetnije okruženje. Argumenti koji se koriste kao protuargumenti – da je bolje dijete dati posvojiti funkcionalnom istospolnom paru negoli nefunkcionalnom heteroseksualnom paru potpuno su apsurdni. Jednako tako bismo mogli okrenuti priču i reći da je svakako bolje dijete dati posvojiti funkcionalnom heteroseksualnom paru, negoli nefunkcionalnom homoseksualnom paru. I također, slijedom svih do sada iznesenih argumenata: svakako je za dijete bolje i kvalitetnije dati ga posvojiti funkcionalnom, stabilnom heteroseksualnom paru negoli funkcionalnom, stabilnom homoseksualnom paru. SVE DOK NA SVIJETU POSTOJE PAROVI (HETEROSEKSUALNI) KOJI ŽIVE U SKLADNOM BRAKU I ŽELE POSVAJATI DJECU, POTPUNO JE NEPOTREBNO EKSPERIMENTIRATI SA STAVLJANJEM DJECE U EKSPERIMENTALNE UVJETE ISTOSPOLNIH ZAJEDNICA, ODNOSNO U UVIJETE U KOJIMA VEĆ U STARTU POSTOJI DEFICIT (NEDOSTATAK JEDNOG OD MODELA – MAJČINSTVO, OČINSTVO).

Na kraju, pozivam Vas da potpišete Deklaraciju o početku i zaštiti ljudskog života na www.vigilare.org.  Povezani i umreženi možemo zaustaviti kulturu smrti u Hrvatskoj.

Krešimir Miletić