Spolna je ljubav stvaralačka i spasonosna

Spolna intimnost nije samo izvor novoga ljudskog života i produbljivanja bračne ljubavi: ona je stvorena da bude izvor onog “života u izobilju” (usp. Iv 10,10), izvor rasta u božanskom životu ljubavi.

U svojoj Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu, br. 48, Drugi vatikanski sabor ističe: “Prava bračna ljubav uzeta je u božansku ljubav te se otkupiteljskom Kristovom snagom i spasonosnim djelovanjem Crkve upravlja i obogaćuje da tako supružnike privede Bogu, da im pomogne i utvrdi ih u uzvišenoj zadaći oca i majke.”

Prema tome, obećanje koje muž i žena daju jedno drugom jest stvaralačko. To je obećanje uvjet za potpuni procvat njihova ljubavnog života. Ono im omogućava da dožive iskustva koja su nedostižna onima koji ne uživaju slobodu koja proistječe iz zavjeta kršćanskog braka – to jest parovima koji samo “žive zajedno” – uključujući otvorenost koja proizlazi iz neupitne vjernosti prema drugoj osobi.

Baš kao što su oni koji su učvrstili svoj brak na tom svetom temelju otvoreni jedno prema drugom, tako se trude ostati otvoreni i prema drugima – posebno djeci koja su plod njihove ljubavi. Takvi ljudi znaju što je psalmist osjećao kada je pjevao: “Žena će ti biti kao plodna loza u odajama tvoje kuće; sinovi tvoji ko mladice masline oko stola tvojega.” (Ps 128,3)

Pravi otac ne vidi sebe kao osobu koju djeca sputavaju ili koja je uhvaćena u zamku silama izvan svoje kontrole; štoviše, on sebe vidi kao čovjeka kojim se Bog služi za nastavak svoga stvaralačkog djela. On sebe vidi kao osobu koju je svemogući Stvoritelj odabrao da preko nje stvara, a svoju djecu gleda kao misterij – kao osobe stvorene po Božjoj volji da zauzmu mjesto o kojem ne će biti odlučeno po volji oca nego po milosti Božjoj.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Samo Bog može stvarati iz ničega. Samo Bog može učiniti da nešto postoji samim činom svoje volje. Ljudskim bićima, čak i u njihovu “vrtu užitaka”, bilo bi neophodno imati nešto na čemu će raditi ili s čim će raditi da bi stvorili nešto novo. Ako bi čovjek, na primjer, htio napraviti vazu, morao bi imati glinu koju će oblikovati. Ako bi htio izrezbariti liru, morao bi imati drvo koje će djeljati i nož kojim će to raditi. Ipak, Bog je ljudima dao udio u božanskom stvaranju, veći udio nego ijednomu drugom stvorenju. Bog je ljudskom rodu dao moć da donosi na svijet nova bića koja Duh Sveti onda oživljava, i tjelesno i duhovno.

Najbliža točka do koje se ljudski rod može približiti Božjem djelu jest da na ovaj način sudjeluje u Njegovu stvaranju. To je veliki Božji blagoslov nama – pa čak i ako ga svojom posrnulom naravi umanjujemo, to ipak ostaje blagoslov.

Clayton C. Barbeau (Preuzeto iz knjige Glava obitelj – Verbum)

Foto: Shutterstock.com