Tko su najpoznatiji sveci prijatelji zivotinja

Najpoznatija priča koja svetog Franju Asiškog povezuje sa životinjama jest ona o vuku. Stanovnici grada Gubbia dugo su živjeli u strahu od vuka koji je napadao njihovu stoku i njih same. U želji da stanovnike oslobodi straha i gradu donese mir, Franjo se sprijateljuje s opasnim vukom s kojim postiže dogovor da više ne napada ljude, a oni će ga zauzvrat hraniti. Tako je i bilo dok vuk nakon dvije godine nije uginuo. Osim dijaloga mira s vukom, sv. Franjo poznat je po prijateljstvu s pticama poput lastavica, sokola, grlica, fazana, ševama, ribama i ostalim životinjama.

Sv. Makarije, koji je živio u 4. st., jednom je poput sv. Franje susreo hijenu, također divlju zvijer. Videći je bolesnu i iznemoglu, zamolio je dragog Boga da je ozdravi. Hijena je potom ustala, oglasila se isprekidanim lavežom i njoj karakterističnim hihotom kako bi mu zahvalila na svojem zdravlju.

Legenda o sv. Goaru, koji je živio u 5. st., pokazuje nam kako su životinje rado poslušne svecima. Sv. Goar je živio poput pustinjaka u jednom samotištu kraj njemačkog grada Triera kada su mu jednom došli biskupovi službenici da ga odvedu k biskupu na razgovor. Toliko su se žurili da nisu kod Goara htjeli niti prizalogajiti, pa su na putu toliko ogladnjeli da su jako oslabili. Sv. Goar im je odlučio pomoći pokazujući time da se ne ljuti zbog njihova odbijanja gostoprimstva. Triput je pljesnuo rukama i iz šumskog gustiša izišle su dvije prekrasne vitke košute. Sv. Goar se brzo snašao posjetom ovih odjednom pitomih životinja i svoju čuturu više puta napunio mlijekom, te time nahranio i napojio svoje pratioce.

Svetac – lovac

sveti HubertNo, nisu svi sveci bili odmah u svojem prvom susretu sa životinjama miroljubivi i mirotvorci. Neki od njih su, poput sv. Huberta, bili i strastveni lovci. Živeći u raskošnom dvorcu kod Akvitanije u 8. st. sv. Hubert je sa svojim drugovima vršnjacima priređivao veličanstvene hajke. I tako progoneći jednom nekoliko komada veličanstvene divljači malo je umoran zasjeo pod stablom. U neposrednoj blizini pojavio se predivan jelen, a on se brzo pripremio da ga ustrijeli. Baš kad je htio okinuti, nešto ga presiječe: između jelenjih rogova vidio je raspelo. Jelen je zastao ukopan kao kip, a sv. Hubert mu se začuđen približio i između rogova uzeo raspelo u svoje ruke. Razmišljajući o tome događaju, ali i o svojem životu koji ga je dotud doveo, odlučio je postati lovac duša. Napustio je grofovski život i dao se zarediti za svećenika u opatiji Stavelot, te je kasnije imenovan i biskupom Maesticha i Lijegea. Za njega se može reći kako ga je jelen potaknuo da postane svećenik, a poslije i svetac.

Kućni ljubimci

A neki sveci su imali svoje kućne ljubimce. Ponekad ih je trebalo prvo dobro pripitomiti, kao što je to sv. Franjo učinio s vukom. Njegov redovnički brat sv. Antun Padovanski, poznat po svojem glasovitom propovijedanju, jednom je u gradu Riminiju od heretika bio spriječen da propovijeda našeg Gospodina Isusa Krista. Pun zanosa Duha Svetoga izašao je iz grada i uputio se k obali Jadranskog mora, te započeo ribama propovijedati: “Oj, ribe morske, čujte riječ Božju, kad je nevjernici ne htjedoše čuti!” Na njegove riječi skupilo se mnoštvo raznih vrsta riba koje su željele čuti svečevu propovijed.

sveti RokO sv. Roku je zapisano kako je imao jednog psa za vjernog prijatelja kad su ga svi drugi ljudi napustili. Živeći u 14. st. kao sin gradonačelnika grada Montpelliera, sv. Rok je odlučio posvetiti se hodočasničkom životu. Svoje bogato imanje je prodao, a na put krenuo obučen u hodočasničku kostrijet, sa štapom i jednom čuturicom vode. Radeći i pomažući tako u jednoj bolnici, zadobio je veliki čir na tijelu, koža se osula crvenim i crnim mrljama, a na jednoj nozi mu se i rana otvorila. Zbog te zaraze morao je napustiti bolnicu, a izbacili su ga i iz grada. Sklonio se u obližnju šumicu, gdje mu je svakodnevno jedan psić iz obližnjeg zamka počeo donositi svježi kruh i lizao mu nježno čir na nozi. Sv. Rok ga je iz zahvalnosti znao podragati po leđima.

sveti Filip NeriSv. Filip Neri pak je za ljubimca imao jednoga mačka. 16. st. bilo je poznato po mnogim svecima, ali u ljubavi prema životinjama sveti Filip ih je sve nadmašio. Rođen je u Firenci, a s 36 godina u Rimu je zaređen za svećenika. Bio je veseli svetac, organizirao je mnoge velike procesije po Rimu i ustanovio oratorij kao mjesto i način naviještanja evanđelja. No, uvijek je sa sobom u naručju imao svog mačka. Kad bi tkogod sjeo s njim na razgovor, pa čak ako je to bio i neki preuzvišeni biskup ili kardinal, on mu je u krilo stavljao svoga mačka. Svima njima nije preostajalo drugo nego da na svoje reverende, koje su možda još svježe mirisale po tamjanu iz crkve, uzmu mačka i za razgovora sa sv. Filipom koji put ga i podragaju.

Čudne životinje

A nismo ni mi današnji ljudi manje čudni. Mnogi od nas imaju u svojim stanovima miševe kao kućne životinje. Dok ih jedni tamane jer su štetočine, drugi se s njima igraju. Slično je bilo i u vrijeme sv. Martina Poresa, koji je živio na početku 17. st. kao samostanski brijač kod grada Lime. Jedne je godine bila tolika navala miševa u gradu da su čak i u sakristiji počeli nagrizati misno ruho. Brat sakristan se vrlo ljutio i želio ih se po svaku cijenu riješiti. Sv. Martinu bilo ih je žao, pa je otvorivši vrata ormara u sakristiji prvom mišu što ga je vidio rekao neka pozove svoje drugove jer im ima nešto važno reći. I začudo, u sakristiji se odjednom stvorilo mnoštvo malih krznenih napasti koje je svetac prekorio da više ne dolaze u sakristiju nego neka se okupljaju u vrtu gdje će im on svaki dan donositi kruha i sira do mile volje. No, i nakon ovako dobrog dogovora poneki se miš još znao zavući u sakristiju pa ga je svetac morao spašavati prije nego ga je brat sakristan sreo.

Ptice pjevice

Sveti Josip KupertinskiZavršimo ovaj prikaz s lepršavim prijateljima lijepog glasa, s pticama. Nije samo sv. Franjo njima propovijedao i s njima veselo slavio Boga. Još jedan franjevac, sv. Josip Kupertinski sklopio je s njima i “ugovor”. Ostala nam je zapisana priča kako je jednom služio svetu misu u samostanu sestara redovnica i primijetio je da sestre nemaju sluha ili da su im glasovi stalno promukli. Obećao je da će im poslati jednu ptičicu koja će ih naučiti pjevati jer Bogu se ne sviđaju raštimani glasovi. I kako je obećao, tako je i ispunio, a na koji način nitko ne zna. Uglavnom od tada je svakog dana u vrijeme pjevanja časoslova na prozor slijetala ptica i svojim pjevanjem predvodila samostansku molitvu. Sve je to trajalo dok nije jednog dana nestala. Sestre su se požalile sv. Josipu jer su im glasovi opet postali neskladni. Svetac ih je prekorio jer su sigurno loše postupale s njom. Tada se pokajnički javila jedna sestra rekavši kako je nehotice preplašila pticu dok je u crkvi brisala prašinu, te je zamolila pokoru i odrješenje obećavši da će se popraviti. Nakon toga je ptica opet počela dolaziti k sestrama.

I papa Pio XII., koji nije tako davno živio, volio je ptice. Jednog dana su u prekrasnim papinskim vrtovima našli češljugara kako ranjen leži na zemlji. Papa je zamolio da mu ga donesu i u svojoj sobi ga je njegovao. Poslije mu je on bio česti pratilac u Vatikanu. Uz njega je imao i pet krletki s kanarincima kojima je svakom dao ime.

POHVALE STVOROVA
(Pjesma brata Sunca)

Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada, Svevišnji,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spomene ime.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom gospodinom Suncem.
Od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno:
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našemu Mjesecu
i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našemu Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem
kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri Vodi.
Ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju
koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep, ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi,
slatke nam plodove, cvijeće šareno
i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života.
Blaženi koji sve podnose s mirom
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri našoj tjelesnoj Smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu.
A blaženi koje ti nađeš
po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu
u poniznosti velikoj.

Priređeno prema članku s portala www.veritas.hr

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]