PREMINULA UTEMELJITELJICA CENACOLA Životna priča sestre Elvire: Ne želim ništa drugo nego širiti Božju ljubav Danas je, u ranojutarnjim satima, preminula redovnica Elvira Petrozzi, poznata kao Majka Elvira. Majka Elvira najpoznatija je po osnivanju i vođenju Zajednice Cenacolo koja pomaže mladima u borbi s ovisnostima. Naše reportaže iz Cenacola možete pročitati OVDJE i OVDJE, a svjedočanstvo Majke Elvire u nastavku. Bitno.net Rita Agnese Petrozzi, poznata kao Majka Elvira, od mnogih prozvana “časnom sestrom ovisnika”, rodila se u gradiću Sori u Italiji 21. siječnja 1937. godine. Sa devetnaest godina ulazi u samostan u predgrađu Torina, Borgaro Torinese, kod sestara milosrdnica sv. Ivane Antide Thouret. Sredinom sedamdesetih godina u sebi osjeća snažan poticaj da se posveti mladima s margina. U ljeto 1983. godine sestra Elvira napušta sigurnost samostana u Torinu kako bi u ruševnoj kući započela živjeti s mladima s ulice. Tog dana započela je priča o Zajednici Cenacolo, priča o iscjeljujućoj snazi evanđeoske ljubavi koja je, krenuvši sa sjevera Italije, zapljusnula i hrvatske obale. S vremenom se Majci Elviri pridružuje niz dragovoljaca i obitelji te mladići i djevojke koji osjećaju Božji poziv da posvete život djelu Zajednice. Zahvaljujući međunarodnom širenju djela, u srpnju 2009. godine Papinsko vijeće za laike priznaje Zajednicu kao Međunarodnu privatnu udrugu vjernika papinskog prava. Bratovštine Zajednice, prisutne danas u osamnaest zemalja svijeta, besplatno primaju tisuće potrebitih, osobito mlade i djecu s ulice. U Hrvatskoj Zajednica Cenacolo ima sedam bratovština te mnoštvo simpatizera koji nadahnuće za svoj kršćanski život crpe iz duhovnog poleta ove mlade i dinamične zajednice koja nije samo socijalna ili terapijska ustanova nego škola života i vjere. Zaljubljena sam u život Uvijek je teško definirati sebe. Mogu reći da sam žena oduševljena svim vidovima života: i čišćenjem i kuhanjem, i siromašnim čovjekom i molitvom u kapeli! Žena sam zaljubljena u Život. Vjerujem u Lijepo, u Istinito, u Dobro, koje je Bog stavio u srce svakog čovjeka. Žena sam iz naroda, nisam učena. Provedem sate i sate u molitvi, a zatim iziđem na ulicu družiti se sa siromašnima, slijepima, nijemima i hromima, kakva sam pomalo i sama. Nikad nisam smatrala da bih trebala pohađati neke škole kako bih naučila pomagati drugima. Moja pomoć i ljubav prema drugima iskazuju se kroz moj život, kroz moje vrijeme, kroz radost zbog odgovora na Božji poziv. A ta radost ne jenjava, naprotiv, sve veća je! Nemam nikakve stručne kvalifikacije. Dijete sam iz siromašne obitelji, jedva sam završila tri razreda osnovne škole. U kući sam morala stalno pomagati, nije bilo vremena za učenje. Ali Božja se Ljubav obilno izlila na mene, to ću danas vrlo rado posvjedočiti! To vam govorim jer sam već godinama svjedok snage ljubavi, koju promatram u mladima koji dođu polumrtvi i koji se, korak po korak, obnavljaju za novi život, preporađaju se. Došao je po mene pripit. Ali je došao… Moja je obitelj bila brojna. U godinama nakon Drugog svjetskog rata vladali su oskudica i siromaštvo. Moja se obitelj zbog toga preselila iz Sore, gradića u središnjoj Italiji, u Aleksandriju na sjeveru. Nama, brojnoj obitelji koja je dolazila s juga, dali su jednu kućicu tek nešto bolju od kokošinjca. Pored nas živjele su druge obitelji s djecom mojih godina, no oni su bili dio nekog drugačijeg, boljestojećeg svijeta. Međutim, sjećam se riječi koje bi mi majka govorila svaki put kad bih otišla vani igrati se s prijateljicama. Kad bismo u kući imali komad kruha – a tada ga nije bilo lako priskrbiti – ili kad bi bilo vrijeme trešanja, mama Concetta uvijek bi mi rekla: “Rita, podijeli to s drugima. Ne možeš jesti a da ne podijeliš s drugima”. Unatoč siromaštvu, odgajala nas je za solidarnost. Moja je obitelj bila siromašna, ali danas sam sretna zbog toga. Koliko ljepote u siromaštvu! Siromaštvo je sloboda! Mi vrijedimo više od stvari, više od bogatstva, više od ambicija. Upravo u siromaštvu spoznajemo da život vrijedi više od stvari! No ipak, dok siromaštvo pritišće nije lako to imati pred očima. Shvatila sam da materijalna oskudica ne može razoriti obiteljsko zajedništvo ako je obitelj prožeta ljubavlju. Spoznala sam da mir i pravo blagostanje proizlaze iz srca, dolaze iz dobrote i velikodušnosti. Mojem se ocu Antoniju sviđalo vino. Kao djevojčica stidjela sam se toga, osobito kad bi došao po mene u školu pomalo pripit, a moje bi ga prijateljice gledale s podsmijehom. Sjećam se kako bi prilazio teturajući na biciklu, a djeca bi me počela zadirkivati: “Gledaj, Rita, tvoj je tata opet pijan!” Sramila sam se jer sam znala da je ovisnost o alkoholu nešto ružno. No takvi događaji naučili su me poniznosti. Kad sada razmišljam o tome, ipak uviđam jedno: moj je otac, unatoč stanju u kojem je bio, ipak dolazio po mene u školu. Mnogi očevi tada to nisu činili, a i danas ima očeva koji nikada ne odu po svoju djecu u školu. Prva ljubav i odlazak od kuće U dobi od sedamnaest godina zaručila sam se; imala sam mladića koji me volio. Već smo planirali imati puno djece… a potom… potom se dogodilo nešto u meni. U jednom trenutku zapitala sam se: “Čitav život s njime? Samo s njime? Samo za njega? Ne, nikad to ne ću moći. To nije moj put.” Ta mi je pomisao bila poput neudobne odjeće. Pojavio se jedan drugi zaručnik koji je zakucao na vrata mojeg srca. Bio je to Isus, sin tesara iz Nazareta, i sam tesar po zanimanju. Želio me učiniti svojom sretnom zaručnicom. Tako sam s devetnaest godina napustila obitelj. Njih je to jako pogodilo, pogotovo moju majku, jer sam imala još braće i sestara o kojima sam brinula. Svojoj sam majci, koja je morala raditi kako bi nas sve uzdržavala, bila od velike pomoći. Nitko od moje braće i sestara nije bio suglasan s mojim izborom; za njih je otići u časne bilo nešto potpuno besmisleno. Ipak, zvanje je bilo snažno: snažnije od osjećaja, snažnije od krvi, tijela, problema u kući, ljudskih zapreka, snažnije od mene same. Bio je 8. ožujka 1956. kad sam napustila svoj dom i krenula prema Torinu kako bih ušla u samostanski novicijat. Rano sam ustala te sam u tišini, s jednom kartonskom kutijom, otišla. Dok sam ulazila u vlak, čula sam kako po peronu odzvanja poznati zvuk cipela moje majke, koja me je, ogrnuta šalom, slijedila. Shvatila je da se nešto u meni dogodilo, da odlazim. Pogledi su nam se susreli. U njezinim očima vidjela sam mnoštvo pitanja: “Rita, što radiš? Napuštaš nas? Kako ćemo bez tebe?” Ja sam ju gledala… i ušla u vlak. Poslije sam često razmišljala o tom trenutku, prekoravajući se što nisam razumjela bol svoje majke. Međutim, jednog dana dok sam pripovijedala ovu priču, jedan mladić iz Zajednice rekao mi je: “Elvira, baš dobro što si ušla u taj vlak. Da nisi, svi mi još uvijek bismo te čekali. U onom vlaku bili smo već svi s tobom!” To je istina. Oni imaju pravo na drugu priliku Započeli smo u ruševnoj i napuštenoj kući, kakav je bio i život mladih koji su prvi pokucali na naša vrata. Mladi su, obnavljajući zgradu, obnovili sebe, svoj život, svoju volju, stekli samopouzdanje, vjeru u budućnost, stvorili čvrsta prijateljstva. Rekla sam im: “Morate iznova izgraditi svoj život tako da zasučete rukave i svojim znojem, korak po korak, otkrijete da u vama postoji snaga i dostojanstvo za novi život.” Oni su povjerovali u to. Iz osmijeha naših mladih iščitava se divljenje i ljepota, njihove oči blistaju, a radost isijava s njihova lica. Imaju hrabrosti i snage ostati u jednoj Zajednici koja se definira kao zahtjevna. Upravo tako: zahtjevna! Želimo bezuvjetno ljubiti, čvrsto uvjereni kako u mladima, pogotovo u onima koji su problematični, postoji veliko skriveno blago. Prihvaćamo ih takve kakvi jesu. Volimo ih bez pretenzija da budu nešto što nisu. No, istodobno želimo da shvate kako mogu imati i budućnost, da se život može obnoviti kad ga se ispuni ljubavlju, strašću, voljom. Volimo ih ljubavlju koja želi obnoviti njihovo dostojanstvo. Oni nisu starci, nisu bolesnici ili fizički hendikepirani. To su mladi koji su se izgubili na putu života. Imaju pravo na drugu priliku, otkriti da vrijede, da u njima postoji veliko bogatstvo dobrote, snage i ljubavi, bogatstvo koje moraju otkriti i u koje moraju vjerovati. S lica mu se mogla iščitati ljutnja Nedugo nakon što smo otvorili kuću u Saluzzu, na ulaznim se vratima pojavio jedan čovjek i ja sam mu izišla ususret. Bio je tužna pogleda, stidljiv, razočaran životom. S lica mu se mogla iščitati ljutnja prema samome sebi, prema životu, prema svemu. Osjetila sam da mu moram reći neke jednostavne riječi. Uhvatila sam ga za ruke, pogledala u oči i rekla mu: “Čekala sam te, napokon si stigao!” On je podigao pogled, a oči su mu se napunile suzama. Poslije mi je ispričao da nikada nije upoznao ni oca ni majku. Bio je napušten odmah nakon rođenja. Odrastao je po domovima. U životu ga nikad nitko nije čekao ni ljubio. Onog se dana prvi put u životu osjetio voljenim, poput sina kojeg je majka napokon prihvatila. Ovaj je čovjek i dan danas s nama. Otad pa do danas “Napokon si stigao!” postao je slogan koji dočekuje svakog mladića i djevojku koji zakucaju na naša vrata. Čovjek mora znati da ga netko negdje čeka kako bi uopće znao što je ljubav. Nikoga ujutro pored tebe? Zar si ti nitko? Život je dar. Moramo prihvatiti život kao dar. Kad ujutro otvorimo oči te osjetimo da smo živi, moramo se nasmijati i zagrliti. Kad to kažem, ljudi se čude i pitaju me: “Komu se moram nasmijati? Koga moram zagrliti? Muž je već na poslu. Sin još spava. Nikog ujutro nema pored mene.” Odgovaram: “Zar si ti nitko?” Nasmij se sebi, novom danu, zagrli samu sebe! Trebaš voljeti samu sebe, prihvaćati svoje biće, svoje postojanje.” Svima predlažem sljedeće. Ujutro, čim otvoriš oči, reci samom sebi: “Živote moj dragi, ja te prihvaćam, ja te volim, želim te živjeti, želim biti sretan! Želim se ovaj dan darivati drugima, ne želim biti mrtvo puhalo!” Nikad nisam imala planove za budućnost, osim snažne želje da sve više volim, da sve jače otvorim svoje srce kako bih mogla zagrliti čitavo čovječanstvo i prihvatiti sve one koji su izgubljeni i sami. Poznati su mi moji ljudski nedostaci, nisam još sposobna voljeti u potpunosti, posve. No za mene je veliki privilegij i sama mogućnost da živim realnost Ljubavi već danas. Ne želim ništa više od toga. Životi mnoštva mladih koji su se isprepleli s mojim omogućili su Bogu da raširi svoje ruke i da čovječanstvu pokaže kako je ljubav moguća. Naš projekt vrlo je jednostavan: voljeti, voljeti i samo voljeti… želimo pomagati u krhkosti života, slijedeći s ljubavlju i povjerenjem najdublje poticaje srca. Preuzeto iz knjige Zagrljaj u izdanju Verbuma. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.
NAŠI NOVI SUSJEDI Carlosa, Nirmalu i Richarda u Hrvatsku nije privukao samo posao: ‘Htjeli smo živjeti u katoličkoj zemlji’
POZIV NA POTPORU Dragi čitatelji, potrebna nam je vaša pomoć! Odvojite 1€ mjesečno i podržite naš rad
NAŠI NOVI SUSJEDI Carlosa, Nirmalu i Richarda u Hrvatsku nije privukao samo posao: ‘Htjeli smo živjeti u katoličkoj zemlji’