ZAJEDNICA MAJKE ELVIRE

REPORTAŽA Bitno.net u novoj bratovštini Cenacola u Aljmašu: Ova kuća je izmoljena, željeli smo biti blizu Marije

“Dosta bratovština u svijetu ‘naslonjeno’ je na marijanska svetišta. Naša karizma jest da se u svojim aktivnostima oslanjamo na Gospu. I molili smo se da i ovdje u Hrvatskoj utemeljimo jednu takvu bratovštinu. I tako smo se počeli moliti za Aljmaš, jer biti na takvim mjestima posebna je milost“, kaže Ante Buliga iz Cenacola

„Evo, je li ti sada jasno zašto smo ovdje otvorili kuću?“ kaže mi Ante Buliga, voditelj zajednice Cenacolo, podižući ruku prema prizoru s naše lijeve strane dok se automobilom s brežuljka spuštamo prema slavonskom mjestašcu Aljmašu.

Gledam u smjeru koji mi je pokazao i vidim križni put koji se penje uz brdo, sve do velika kipa Isusa koji se s podignutom rukom na blagoslov naginje nad Dunav ispod nas, kao da grli rijeku i Srbiju koja je s druge strane.

Ništa mu ne odgovaram, jer mi je dovoljan njegov radostan osmijeh kako bih shvatio što želi reći. Nastavljamo se spuštati s brda prema rijeci i crkvi koja se izdiže iznad nje – svetištu Gospe od Utočišta, vjerojatno najvažnijem marijanskom svetištu Slavonije.

Slavonsko selo na obali Dunava uskoro će postati mjesto nove bratovštine Zajednice Cenacolo. Zajednice koju je 1983. u Italiji utemeljila Majka Elvira kako bi pomogla ljudima koji su iz raznoraznih razloga prolazili kroz životne i egzistencijalne krize, ovisnosti svih vrsta koje su im oduzimale slobodu djece Božje.

Cenacolo je u Hrvatskoj nazočan još od početka 1990-ih, u jednom trenutku je imao čak devet bratovština na području Lijepe Naše, kuća gdje bi svi potrebiti dolazili kako bi kroz nov način življenja i pomoć zajednice vraćali svoj život pod nadzor. U ovome trenutku je u Hrvatskoj šest bratovština (i jedna ženska zajednica u Vrbovcu), a na području Slavonije dosadašnju kuću u Šarengradu uskoro će zamijeniti nova  – Bratovština Gospe od Utočišta u Aljmašu – u kojoj će živjeti oko 30 braće.

Crkva u Aljmašu

Kuća koja će stajati na malenom brežuljku iznad Aljmaša, kao važna postaja na putu hodočasnika prema Gospi od Utočišta uskoro treba biti „puštena u pogon“. Njena „inauguracija“, predviđena za ovogodišnji blagdan Pohođenja, bit će uslišanje dugogodišnjih molitvi koje su članovi Zajednice upućivali Bogu, u prošnji za kuću u Hrvatskoj koja će biti uz marijansko svetište.

„Dosta bratovština u svijetu ‘naslonjeno’ je na marijanska svetišta. Uostalom, prva kuća Cenacola izvan Italije bila je ona u Međugorju“, pričao nam je Ante, dok smo se vozili iz Zagreba prema Aljmašu kako bismo obišli novu, još nedovršenu, kuću. Ante je bivši ovisnik o heroinu kojemu je Bog preko Cenacola spasio život. Danas ima obitelj i dvoje djece i snažnu želju da Zajednici vrati onoliko koliko mu je dala.

„Postoje kuće i u Fatimi, Lurdu, Loretu, Guadalupi. Naša karizma jest da se u svojim aktivnostima oslanjamo na Gospu. I molili smo da i ovdje u Hrvatskoj utemeljimo jednu takvu bratovštinu. I tako smo počeli moliti za Aljmaš, jer biti na takvim mjestima posebna je milost“, objašnjava nam.

Cenacolo je u Slavoniji aktivan od 2002. Tada su, uz pomoć braće franjevaca i vlč. Ivana Jurića, župnika u osječkoj župi Preslavnog Imena Marijina, i prijatelja zajednice, te tadašnjeg biskupa đakovačkog Marina Srakića, dobili na raspolaganje napušteni franjevački samostan koji su pretvorili u bratovštinu.

Za Zajednicu i njene prijatelje bilo je važno biti nazočan u Slavoniji, regiji izmučenoj posljedicama rata i ekonomskim poteškoćama.

„Bilo je to vrijeme kada je u cijeloj Hrvatskoj vladala velika potreba za borbom protiv ovisnosti. U Zagrebu se na pripremnim kolokvijima (susreti na koje dolaze kandidati za Zajednicu i njihovi roditelji, op. a.) okupljalo toliko ljudi da smo morali to organizirati u dvije smjene. Svršetak rata, nezaposlenost, besperspektivnost, sve se to nekako spojilo…“, priča nam voditelj Zajednice.

Bratovština u Šarengradu, kažu u Zajednici, bila je neka vrsta spone između zapada i istoka, točka utjehe i pomoći u području još uvijek obilježenim razdorom i stradanjima. Istu takvu ulogu imat će i kuća u Aljmašu.

Kako smo napisali, molitva za nju u Zajednici trajala je godinama. Kuća u Šarengradu dobro je funkcionirala, ali je ipak s vremenom postalo jasno da arhitektura zdanja, sa svojim odvojenim samostanskim ćelijama, ne odgovara do konca zajedničarskom duhu Cenacola.

Kako nam kaže Ante:

„Gledaj, nama ovisnicima ne treba intima i samoća, ona nas je ubila, to otuđenje. Ne treba mi zatvorenost, nego zajednica.“

Fotografija majke Elvire na zidu nove kuće Cenacola u Aljmašu

Molitva za kuću u Aljmašu trajala je dulje vrijeme. Ante kaže kako je, „slab kakav je“, mislio da „od svega toga neće biti ništa“. Dugo vremena nije bilo nikakvih naznaka uslišanja molitve, a onda se nešto počelo micati, ali vrlo polagano.

„Javljali su nam se neki ljudi koji su bili spremni ustupiti nam zemljišta i napuštena imanja. Međutim, ništa se od toga nije dogodilo, a nije jer je Gospodin pripremao nešto puno bolje za nas“, objašnjava nam Ante.

Zajednica i Đakovačko-osječka nadbiskupija uvijek su imali jako dobre odnose. Kako za mandata biskupa Srakića tako i sada za nadbiskupa Đure Hranića. Ante kaže kako je Hranić nekoliko puta dolazio u Šarengrad, družio se s braćom iz Zajednice i molio se s njima.

„Dobro je upoznao zajednicu, znao je koji su naši problemi“, prisjeća se Buliga.

Stvari su se počele kretati kada je „bačeno oko“ na jedno zemljište koje je bilo u vlasništvu župe u Aljmašu, koja ju je potom prebacila na nadbiskupiju. Bila je to jedna njiva na brežuljku koji se izdiže iznad sela. Ono što je uslijedilo bila je naporno sređivanje „papirologije“, rješavanje svih dozvola potrebnih za gradnju.

Kamen-temeljac postavljen je na blagdan Marijina Pohođenja 2016. Uslijedila je gradnja, koja je u najvećem dijelu pomognuta sredstvima Đakovačko-osječke nadbiskupije kao i drugih donatora, da bi sada došli do faze kada je zgrada podignuta, s „golim zidovima“, kako kažu, a ono što slijedi su još osjetljiviji radovi uređenja unutrašnjosti kuće. Osjetljivi posebice financijski.

„Svaki korak koji smo napravili oko kuće u Aljmašu bio je vođen providnošću. Tako i mora biti jer Zajednica nije neka organizacija koja obiluje novcima. Iskreno, mi nismo dali ni kunu za tu kuću, ali novci su ovdje uvijek dolazili. Na nama je da ostanemo mirni i radimo svoj posao, a Bog će se pobrinuti za ostalo“, priča nam Ante dok nas provodi kroz kuću kojoj tek predstoji uređenje unutrašnjosti, sanitarnih čvorova i svega ostaloga što jedna takva kuća treba.

Vlč. Ivan Jurić, koji je došao iz Osijeka kako bi nam se pridružio u razgledavanju kuće, klima glavom na Antine riječi. Sve u svezi s Cenacolom u Aljmašu djelo je Božje providnosti, a tako će i ostati, kaže on. Dobar poznavatelj Cenacola govori nam kako je pokretanje Bratovštine u Aljmašu bio „pun pogodak“.

Vlč. Ivan Jurić

„Kuće Zajednice koje su se najbolje ostvarile jesu one u blizini svetišta. Tu ona pripada i tu je najpovoljnije tlo za nju. Mnoštvo naših roditelja za svoju djecu ovisnike pomoć traže u molitvi, možda baš najviše u svetištima. Na određeni način se boje odlaziti župniku, zbog te stigmatiziranosti koju ovisništvo nosi, i odlaze u svetišta, hodočastiti. Hodočasnici u Aljmaš u velikom postotku dolaze se moliti za svoju djecu. I to će biti jedno moćno sredstvo spasenja, ta situacija u kojoj na ulazu u svetište vide kuću Cenacola, vide pomoć. Govorimo o svetištu Gospe od Utočišta, a što je Cenacolo nego jedno jako utočište za potrebne“, objašnjava nam svećenik iz Osijeka.

Njegovo iskustvo s Cenacolom počelo je spletom slučajnih okolnosti, ako takve postoje. Bilo je to u vrijeme kada je kao župnik u Osijeku radio s mladima i počeo shvaćati kako narkotici predstavljaju sve veći problem među njima. Negdje u to vrijeme dogodio se i tragičan slučaj kada je učenik iz gimnazije u kojoj je radio kao vjeroučitelj poginuo na maturalnoj ekskurziji u Španjolskoj jer je bio pod utjecajem narkotika.

„Bio sam jedan od onih koji su morali roditeljima reći što se dogodilo. Strašna situacija, svi smo plakali, roditelji i nastavnici. To me je natjeralo da promišljam o svom svećeništvu, osjećao sam ga kao beskorisnog ako ne mogu pomoći ljudima da to spriječe“, govori nam velečasni.

Negdje u to vrijeme „naletio“ je na braću iz kuće u Novigradu, gdje se to ljeto odmarao (ta kuća je u međuvremenu zatvorena). Došao je posjetiti ih u Zajednici, vidjeti kako žive.

„Strašno me je privukla njihova otvorenost i iskrenost. U njihovoj duhovnosti i njihovom stilu života bilo je neke normalnosti koja mi se strašno svidjela. Pozvali su me u bratovštinu u Vrbovcu da ih još bolje upoznam“, nastavlja Jurić.

Tamo je, kaže, ostao bez riječi.

„Živio sam s njima, molio se, ustajao u 2 sata u noći na klanjanje. Osjetio čistoću istinskog, radikalnog kršćanskog života. Nakon što si bio ovisnik, lopov, bludnik, potpuni grešnik odbačen od društva i ljudi… I taj čovjek sada kleči pred Presvetim i zajedno sa mnom moli krunicu – to me je fasciniralo. I dan-danas me fascinira. Klečati i moliti s ljudima koji su bili daleko od Boga i od Crkve“, prisjeća se velečasni Ivan.

Ante Buliga

Kaže kako je ponosan na svoje biskupe – Marina i Đuru, koji su prepoznali ono što Cenacolo radi i podržali to. Dodaje kako mu se ponekad čini da svećenici i vjernici nisu do kraja svjesni moćnog duhovnog oružja koje imaju u Cenacolu. Oružja za borbu protiv ovisnosti, problema koji je sve rasprostranjeniji.

„Pazi, nije tu više riječ samo o kokainskim i heroinskim ovisnicima. Mislim da je glavni problem u izgubljenosti mladih. Sve ih je više. Mi svećenici pokušavamo iskreno živjeti s roditeljima i pomoći im nositi njihovu tegobu. Oni su često u bezizlaznoj situaciji u kojoj se osjećaju kao da im nitko ne može pomoći. Mislim da mi svećenici trebamo biti otvoreniji prema Cenacolu i ukazivati na njega vjernicima“, priča on.

Nakon što smo obišli kuću, zaputili smo se prema svetištu udaljenom, kako nam je Ante opisao, jednu „šetajuću krunicu“. Krunica je to koju redovito mole u Zajednici – kada sva braća krenu u šetnju i istodobnu molitvu. Toliko mu je „ušla pod kožu“ da mjeri razdaljine prema njoj.

Pitamo ga znači li činjenica da Cenacolo danas ima manje kuća nego krajem 1990-ih to da je problem ovisnosti manje izraženiji nego nekada.

„Ne, nego danas postoji puno više komuna i nama sličnih zajednica nego što je to bilo u ono vrijeme“, odgovara nam.

„Danas više nije toliko problem s narkoticima koliko su problem druge priče. Puno je antidepresiva o kojima ljudi postaju ovisni. Ima jako puno kocke. Kocka je strašna ovisnost, jednako kao i narkomanija, možda čak i gore. Kada sam bio ovisnik, to su svi vidjeli na meni. Znaš onu pjesmu TBF-a  – ‘liti nosi dugi rukav’ (smijeh). A kada si kockar, to se uopće ne mora vidjeti na tebi. Kao, živiš normalno dok dugovi ne ubiju i tebe i tvoju obitelj.“

Nove ovisnosti iznimno su teške. Priča nam o čovjeku koji je u Zajednicu došao kao ovisnik o antidepresivima. Tom je bratu trebalo dvije godine boravka u zajednici da započne funkcionirati i ponašati se kao normalan čovjek.

„Kada sve to vidim, dođe mi da kažem: Bože, hvala ti što sam bio samo na heroinu“, kaže Ante, a kada prasnemo u smijeh, pogleda nas ozbiljno:

„Ali, ozbiljno ti govorim. Drogirao sam se 15 godina, ali me ipak nije toliko ‘spržilo’. Kada vidim ove danas i tu novu kemiju…“

Nakon obilaska svetišta i molitve ispred Marijina kipa, nastavljamo razgovor o novoj bratovštini.

Buliga priča kako će u idućih mjesec-dva u kuću doći prva grupa koja će u tim pomalo spartanskim uvjetima započeti radove na dovršavanju objekta. Lipanj ipak nije toliko daleko i kuću treba dovršiti na vrijeme. Međutim, čak i kada kuća bude dovršena, to ne znači da je posao gotov.

„U Zajednicu ne dolaziš na odmor, nego dolaziš mijenjati svoj život. Dakle, sve u kući mora biti dobro organizirano, posloženo, stvari moraju funkcionirati, mora biti stvoren ambijent u kojem ćeš se mijenjati. Kuća mora imati svoju priču. Džabe nama Aljmaš ako momci nemaju što tamo raditi. Ne govorim o radu za zajednicu, nego o radu za sebe. To je recept koji nam je majka Elvira dala, taj ključ promjene. Otprilike: Vjerujem u tebe, ali moraš zarađivati za sebe i svoj kruh, izvoli raditi“, objašnjava nam i dodaje kako će nova bratovština imati vrt oko kuće koji će obrađivati, što će biti dovoljno za početak.

Razgovaramo o iskustvu Marina Ivanovića Stoke, repera kojemu je Cenacolo pomogao izliječiti se od ovisnosti. On je prošao kroz nekoliko komuna dok nije došao u Cenacolo koji mu je konačno pomogao.

Prostorije nove kuće Cenacola u Aljmašu

„Čuj…“, odgovara Ante, „Cenacolo jest žešća priča, koja možda nije za svakoga. Mi nismo tu da ‘krpamo’ stvari, nego da radimo potpunu rekonstrukciju života. A to nije lako i u tome mora sudjelovati i obitelj ovisnika. Mi se ne zadovoljavamo onim – ‘evo, dobro sam jer se ne drogiram’. To nije dovoljno, jer te ne liječi. Od narkotika se možeš spasiti jedino kada tvoj život ode u potpuno drugome smjeru, kada dobije puninu i potpuni smisao. A ne da se borim svaki dan hoću li popiti pivo danas ili ne.“

Prisjeća se svojih prvih dana u Zajednici…

„Došao sam tamo i nisam vidio nekakve savršene momke, ali sam vidio dečke koji se ne žele miriti s lošim životom, koji žele biti dobri ljudi i žele promjenu. Kada bismo molili krunicu, oko mene bi bili ljudi iz svih krajeva Europe: Mađari, Kosovari, Hrvati, Slovaci, Poljaci… Šetaju i mole krunicu. U redu, možda ta njihova molitva nije bila savršena, puna predanja. Ali, svi oni su imali nadu u sebi, gledali u ono nešto bolje što će im promijeniti život. Meni je to bilo dovoljno za početak. Nisam vidio poražene ljude, nego ljude nade.“

A ta nada je sigurno potrebna Slavoniji.

„Znaš li koliko nam je ljudi reklo: Zašto ostajete u Slavoniji, svi odlaze od tamo? A mi mislimo da Slavonija zaslužuje našu ruku i našu pomoć, onoliko koliko možemo pomoći. Slavonija ima brdo problema, puno je alkoholizma i raznih ovisnosti, puno je ljudi izgubljeno u svemu tome…“, priča Ante.

Kada ga pitamo o tome gdje Zajednica kani namaknuti sredstva za dovršetak gradnje, Buliga mirno odmahuje rukom.

„Mi cijelo vrijeme nailazimo na ljude koji nam otvaraju srce. Ubiremo plodove svega onoga što je majka Elvira sijala, a nadam se da će jednoga dana i netko ubirati plodove ovoga što mi sada radimo.“

Vlč. Jurić i Buliga u razgovoru s našim urednikom

Vlč. Jurić je zadovoljan što će nova zajednica biti još bliže Osijeka. Grada koji se nažalost, kako kaže, sve više smanjuje, ali još je uvijek slavonska metropola.

„Ja u tome što Cenacolo radi vidim snagu jednaku onoj iz evanđeoske priče o uskrslom Lazaru, rađanje novog života. Cenacolo je lijek koji Crkva može dati suvremenom čovjeku i to lijek za najteže bolesti vremena u kojem živimo. Ja bih bio najsretniji kada bi Zajednica proboravila nekih 10 godina u ovoj kući, a potom je vratila nadbiskupiji i krenula dalje. Ali, nažalost neće biti tako, jer Slavonija će ih trebati na dulje vrijeme.“

A Zajednica je na to spremna.

Jer kako kaže Ante Buliga:

„Mi smo ljudi spašeni milošću Božjom. Ja to ne mogu držati za sebe, jer što imam od toga ako to ostaje samo u mom životu. Svi mi koji smo prošli kroz te stvari, imamo poslanje pomagati drugima koji su u sličnim situacijama. Možda ne mogu učiniti previše, ali ako mogu nešto, u svojim malenim okvirima – i to je dovoljno.“

A mi dodajemo da ako još više nas bude razmišljalo na takav način – bit će to i više nego dovoljno.

Želite li pomoći dovršenje gradnje Bratovštine Gospe od Utočišta u Aljmašu svoje priloge možete uplatiti na račun zajednice Cenacolo

Privredna banka Zagreb

IBAN: HR38 23400091110598717

Swift: PBZGHR2X

Goran Andrijanić | Bitno.net

Foto: Marin Škarica


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 13. veljače 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi