Nadbiskup Sidneyja, Anthony Fisher OP, objavio je povodom svetkovine Tijelova tekst u kojem je svećenicima i ostalim vjernicima želio svratiti pozornost na važnost molitvenog stava klečanja u liturgiji.

“Sva naša osjetila su uključena u liturgiju, kao i naše tetive: stojimo, sjedimo, klanjamo se, vršimo procesije i klečimo. Od ovih fizičkih položaja, klečanje najjasnije otkriva što vjerujemo o Bogu i našem odnosu s Njim”, napisao je Fisher.

„Klečanje je stoljećima bio zadani položaj primanja svete pričesti u latinskoj crkvi. Oltarne ograde, koje još uvijek postoje u mnogim našim crkvama, podsjetnik su na ovaj pobožni običaj. Tako i mi klečimo pred otajstvom Utjelovljenja dok izgovaramo Vjerovanje na određene blagdane, dok se sjećamo Kristove smrti u evanđelju Muke ili dok častimo križ na Veliki petak. Možemo kleknuti kako bismo se zaručili, kada primamo krizmu, odrješenje, ređenje, redovničke zavjete, kada molimo litanije svetaca ili kada primamo neke blagoslove“, dodao je nadbiskup Sidneyja.

Napomenuvši da su položaji tijela u molitvi djelomično i „stvar kulture“ Fisher je ustvrdio kako je u zapadnom kršćanstvu najmanje 1 500 godina uobičajeno klečati kad god je moguće u privatnoj molitvi „a proteklih tisuću godina i u javnoj molitvi“.

Nadbiskup je zatim kazao i kako ima onih koji smatraju klečanje robovskim činom koji nije dostojan djece Božje dodavši kako su možda iz tog razloga „u nekim crkvama klecala uklonjena s klupa i iz ispovjedaonica, a ljudima čak naloženo da ne kleče“.

„Pa ipak, klečanje za nas ima svoju povijest. U Svetom pismu klečanje znači daleko više od pokorničkog čina. Mojsije se poklonio pred gorućim grmom (Izl 3,1-6). Salomon je kleknuo pri posvećenju Hrama (1 Kr 8,54; 2 Ljet 6,13). Daniel je kleknuo da se pomoli u privatnosti svoje sobe (Dn 6,11). Mudraci su se duboko poklonili pred malim Kraljem (Mt 2,11)…“, napisao je Fisher dodavši kako je u Novom zavjetu klečanje pred Isusom “uobičajeno i nikada ponižavajuće”.

„Kada pred Presvetim Oltarskim Sakramentom molimo ‘svetu uru’, ili barem nekoliko svetih minuta, mogli bismo kleknuti barem dio vremena, kao evanđeoski izraz zahvalnosti i povjerenja, klanjanja i strahopoštovanja, pokore i potrebe, čistog druženja s Isusom“, napisao je nadbiskup.

Na kraju svojeg teksta Fisher je napisao nekoliko naputaka za svećenike svoje nadbiskupije.

„Također molim naše svećenike po župama:

  • Da velikodušno otvore vrata naših crkava na dulje vrijeme svakoga dana, kao što su naši vjernici zatražili na nedavnoj Sinodi u Sydneyju
  • Da u svakoj župi omoguće barem jednu svetu uru tjedno te da surađuju sa susjednim župama kako bi povećali dostupnost molitve pred Presvetim oltarskim sakramentom, uključujući i kapelu za trajno klanjanje u svakom dekanatu
  • Da zajedno sa svojom zajednicom promišljaju o drugim načinima na koje bismo mogli poticati molitveniji duh, usmjeren na Krista i prožet misijskim žarom u našim srcima, našim domovima i našim župama
  • Da vrate klecala u svaku crkvu u kojoj ona nedostaju
  • Da pouče vjernike ispravnim stavovima tijela kako je propisano liturgijskim rubrikama te da ih potaknu da ih prihvate u bogoslužju i osobnoj molitvi, kako bi naša tijela podupirala i izražavala ono što nam je u srcu tijekom čina pobožnosti.“