REPORTAŽA: BITNO.NET U POSJETU MOLITVENOJ ZAJEDNICI

Cenacolo – mjesto gdje se čovjek u nevolji može vratiti sebi i Bogu

Prije 15 godina štićenici Zajednice bili su uglavnom ovisnici o narkoticima. Već dugo nije tako. Nova vremena, nažalost, donose i nove vrste ovisnosti. U zajednicu sve češće ulaze mladi koji su ovisni o kocki, računalima, antidepresivima… Ili pak pate od depresije, anksioznosti ili imaju velike probleme u roditeljskom domu.

Cenacolo

U kapelici dvorca Lovrečina članovi Zajednice mole se pred Presvetim i spoznaju istinu o sebi.

Krenete li od grada Vrbovca prema sjeveroistoku, u smjeru Križevaca, nakon nekih tri kilometra vožnje i jednog jačega zavoja nadesno s lijeve će se strane pred vašim pogledom ukazati stara građevina čiji se obrisi pokazuju između stabala borova.

To je dvorac Lovrečina kojeg je još u 16. stoljeću izgradila velikaška obitelj Gregorijanci za obranu od Turaka. Dvorac burne povijesti u 19. je stoljeću obnovljen u neobaroknom stilu. Mijenjao je vlasnike, pa je u jednom trenutku tako došao u posjed francuskog markiza Etiennea de Piennesa, čovjeka duboke vjere koji je ga je prije svoje smrti 1911. odlučio prepisati na red Sestara milosrdnica, uz dva uvjeta – da se u dvorcu nastavi moliti i da zgrada bude posvećena općem dobru.

bitno.net_cenacolo-2

Dvorac Lovrečina ima burnu povijest, a od 1999. u njemu je smještena Zajednica Cenacolo.

Želje dobrog Francuza bile su tada ispunjene, a on bi sigurno bio prezadovoljan i onim što se u dvorcu događa danas….

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sestre milosrdnice, koje su imale samostan u dvorcu, odlučile su ga 1999. napustiti i predati – Zajednici Cenacolo. Zajednica koju je 1983. u Italiji utemeljila Majka Elvira kako bi pomogla mladima koji su iz raznoraznih razloga prolazili kroz životne i egzistencijalne krize, u Hrvatskoj je te 1999. imala nekoliko kuća koje međutim nisu kapacitetom mogle odgovoriti na potrebe. Dvorac Lovrečina, bio je dakle pravi odgovor na molitve članova zajednice za povećanjem njihovih aktivnosti. Danas u njemu djeluje Bratovština sv. Lovre i administrativni centar zajednice za Hrvatsku, ali i ovaj dio Europe.

„Bilo je godina kada je ovdje bilo smješteno i oko 100 štićenika iz raznih zemalja“, priča nam Željko Plepelić, jedan od voditelja Bratovštine koji nas je dočekao ispred dvorca i poveo u razgledavanje cijelog kompleksa, te nastavlja:

„U međuvremenu su otvorene kuće u nekim drugim zemljama, pa je sada ovdje ipak manje ljudi. U ovom trenutku nas je negdje oko 40.“

bitno.net_cenacolo-6

Mladi srednjoškolci u obilasku Zajednice.

Osim Željka, ekipu Bitno.neta ispred dvorca dočekala je i – gomila srednjoškolaca. Došli su ovdje iz jedne od škola u zagrebačkoj županiji kako bi poslušali svjedočanstvo članova zajednice. Svjedočanstvo o tome kako su i drugi prije njih imali iste probleme kakve oni vjerojatno imaju sada – svađe s roditeljima, nerazumijevanje okoline, problemi u školi… Štićenici Cenacola pričaju im o pogrešnim izborima koje su napravili kako bi pobjegli od tih problema ili ih „pospremili pod tepih“. I sada ih upozoravaju da ne učine iste pogreške.

„Klinci pažljivo slušaju. Drugačije je to nego kada im roditelji govore – nemoj ovo, nemoj ono, znaš… Mi im kažemo: Gledajte, bili smo tamo gdje ste sada vi. Znamo kroz što prolazite. Ne radite iste glupost kakve smo mi napravili. To je za njih autentično“, pojašnjava nam Andrija Hrkać, još jedan od voditelja zajednice koji nas je dočekao.

bitno.net_cenacolo-10

Andrija Hrkać: Da Cenacolo nije Božje djelo, ja ne bih danas bio tu s vama.

Naši sugovornici slažu se kako je prva asocijacija koju ljudi imaju kada čuju riječ “Cenacolo” još uvijek – komuna za ovisnike o narkoticima. Neko skriveno, izolirano mjesto negdje u „nedođiji“ u koje se teško ulazi, a još teže izlazi.

Dok šetamo posjedom dvorca Lovrečina shvaćamo koliko je ta slika pogrešna. Sve oko nas pulsira životom, svi su u pokretu. Zajednica je otvorena za sve one koji je žele posjetiti, diše i živi sa svijetom oko sebe, njegov je dio.

Još jedna naša ‘predrasuda’ srušena je nakon razgovora s voditeljima – prije 15 godina njezini štićenici bili su uglavnom ovisnici o narkoticima. Već dugo nije tako. Nova vremena, nažalost, donose i nove vrste ovisnosti. U zajednicu sve češće ulaze mladi koji su ovisni o kocki, računalima, antidepresivima… Ili pak pate od depresije, anksioznosti ili imaju velike probleme u roditeljskom domu.

„Mi smo otvoreni za sve kojima je potrebna pomoć“, kaže nam Željko dok šetamo kroz posjed, pažljivo birajući riječi:

bitno.net_cenacolo-13

U keramičkoj radionici štićenici prave razne suvenire.

„Pri tome, shvaćamo kako ljudi imaju različite probleme i kako ne možemo svakome od njih prići na isti način. Zato imamo individualizirani pristup ljudima, onaj koji uzima u obzir njihovu specifičnost.“

Razgledavamo zgrade radionice u kojima štićenici zajednice provode dobar dio svojih dana. U keramičkoj radionici proizvode se razni suveniri. U drugoj radionici momci rade na različitim drvenim proizvodima. U staroj zgradi štale smješteno je nekih desetak krava čije mlijeko i mliječne prerađevine štićenici Bratovštine koriste za svoje potrebe, pri čemu jedan dio šalju u žensku kuću u Vrbovcu.

„U štalu se ide za kaznu, a?“ šalim se sa Željkom.

„Ne, ali recimo da nije neka velika gužva u redu za nju“, odgovara mi on smijući se.

bitno.net_cenacolo-17

Zajednica ima nekoliko krava koje članove opskrbljuju mlijekom i mliječnim prerađevinama.

Dobro, ako nije „komuna“, što onda Cenacolo jest? Što je njegova bit, ona specifičnost koja ga određuje? Željko mi odgovara, ponovno birajući svaku riječ:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Mi smo prije svega molitvena zajednica i za nas je duhovna dimenzija čovjeka presudna. Kako to naša utemeljiteljica Majka Elvira definira: na svom smo životnom putu zalutali u probleme ili ovisnost, ovakve ili onakve, jer smo s njima željeli prikriti neku prazninu koju osjećamo. I ono što ovdje činimo jest da pokušavamo ući u bit problema, otkriti uzrok te praznine.“

Dnevni raspored štićenika u zajednici fokusiran je na molitvu, krunicu i klanjanje, razmatranje Svetog pisma, fizički rad, ali i međusobne razgovore u kojima ljudi otkrivaju puno jedni o drugima, ali najviše o – sebi. Jedan od uvjeta markiza de Piennesa, onaj o neprestanoj molitvi u dvorcu, temeljito je ispunjen – moli se u kapelici dvorca, gdje se i slavi misa. Misu najčešće predvodi don Ivan Filipović, bivši štićenik Zajednice, a danas svećenik i njezin duhovnik.

Kako mi je jednom to rekao Daniel Bele, još jedan nekadašnji štićenik zajednice koji je o svom iskustvu napisao i roman „Ponedjeljak“: Cenacolo „vraća čovjeka samom sebi“. Željko tome dodaje:

„Imamo molitvu, imamo te momente kada učimo razgovarati jedni s drugima. Upoznajemo se a da ne osjećamo strah od onoga što jesmo, što živimo. Jer to smo mi. Učimo o sebi i učimo se ne bojati sebe. Kroz te trenutke istine i prijateljstva radimo korake naprijed.“ Dodaje kako ti koraci moraju biti „postepeni“, bez preskakanja i žurbe.

Željko je bivši ovisnik o heroinu. Bio je pomalo netipičan ovisnik: imao je stalan posao, izvana je izgledalo kao da funkcionira. Ta laž okončala je padanjem u nesvijest u jednom javnom zahodu gdje se drogirao. Završio je u bolnici, a nakon toga pala je odluka o promjeni. Njegova majka znala je za Cenacolo i odvela ga tamo. Sada je voditelj zajednice i osjeća se radosno i ispunjeno u njoj.

bitno.net_cenacolo-20

Željko Plepelić naglašava kako je Zajednica otvorena za sve ljude, s različitim problemima.

Roditelji su važan dio cijele priče oko Cenacola. Njihova je suradnja u liječenju štićenika presudna. Kako nam kaže Nenad Heinrich, roditelj nekadašnjeg štićenika koji je i nakon sinova izlaska ostao povezan s Cenacolom, on sam je kroz kontakt sa zajednicom doživio promjenu.

„Moj je sin bio pet godina u zajednici. Nije bio ovisnik, iako je eksperimentirao s drogama, ali bio je problematičan što je bio odraz situacije u obitelji. Ja i žena jako smo se svađali. Ako ti je otac luđak i mati luđakinja, onda je tvoj maternji jezik luđački. Mi smo za naše probleme krivili drogu, jer uvijek je tako lakše. Lakše je proglasiti sina narkomanom, nego priznati da si ti kriv za njegovo stanje“, kaže nam i priznaje kako je dolazak u Cenacolo bio za njega ‘taktički potez’.

„Ja sam u zajednicu došao kako bih sina uplašio. Tada sam se ismijavao s Crkvom i htio sam mu tada pokazati da sam spreman na sve, čak i na – Crkvu. A kada sam došao tu i kada sam vidio o čemu je riječ, privuklo me je i sada sam tu deset godina“, pojašnjava.

Nenad je voditelj zajednice koji je zadužen za odnose s roditeljima. Organizira „kolokvije“, odnosno susrete s roditeljima i njihovom djecom koji razmišljaju o ulasku u zajednicu. Također, počeo je organizirati posjete osnovnih i srednjih škola zajednicama. Tako se dogodilo i da smo ga susreli taj dan kada je vodio još jedan organizirani posjet.

„Najlakše je dovesti negdje dijete, reći mu: Evo ti tableta i doviđenja. Ne postoje takva rješenja. Jedina prava su ona koja znače promjenu stajališta, nazora i navika. A to je puno teže“, priča nam žurno Nenad jer se mora vratiti u šator gdje su članovi zajednice svjedočili pred klincima koje je doveo.

bitno.net_cenacolo-21

Nenad Heinrich: Doveo sam sina u Zajednicu kako bih ga ucijenio. A njegov boravak ovdje promijenio je i mene i suprugu.

U tom šatoru organiziraju se i susreti roditelja, kao i članova zajednice iz raznih bratovština. Pozdravljamo Nenada i ulazimo u dvorac. Andrija nas vodi u „grofovu sobu“, nazvanu tako jer je bila nekadašnja radna soba francuskog markiza. Sjedamo za veliki drveni stol koji su složili članovi zajednice. Pitamo Andriju koji je problem njega doveo u Cenacolo.

„Kocka. Ovisnost o kocki“, kaže nam, a kada je primijetio da smo ga malo začuđeno pogledali, nastavlja:

„O toj se ovisnosti jako malo piše i malo tko je smatra uopće opasnom. A ona je u nekim vidovima gora od svakog narkotika. Uništi te financijski, emotivno, socijalno…“

Priča nam Andrija kako je vodio uspješan život studenta prava. Bio je aktivan u franjevačkom Trećem redu, čak i politički angažiran, momak kojeg su ljudi oko njega smatrali uzorom. A ispod te maske polagano, ali cjelovito razvijala se ovisnost o sportskim kladionicama i kockarnicama. Ona je uništila njegov odnos s roditeljima, njegov fakultet, dovela ga je u dugove koje nije mogao platiti. U jednom trenutku odlučio je sve to promijeniti.

„Čuj, mene je otac mercedesom doveo u zajednicu u Biogradu, bio sam u kravati i odijelu. Uzeli su sve to s mene, moj skupi sat i sve ostalo i idući dan moj ‘anđeo čuvar’ (stariji štićenik kojeg svaki novi dobije kao mentora i savjetnika, op. a.) stavio me raditi u štalu. Možeš misliti kako sam se osjećao“, kaže nam.

Danas je upravo on zadužen za keramičku radionicu u bratovštini u Vrbovcu. Nije riječ o tome da radionica mora proizvesti što više proizvoda, nego o tome kako se štićenici osjećaju.

„Posao ovdje nije svrha samom sebi. Uzalud ti je sav posao koji napraviš tijekom dana ako nisi u odgovarajućem raspoloženju i ako se ne osjećaš dobro. Svrha toga posla jest da naučiš više o samome sebi.“

Ruža Marković, štićenica ženske kuće u Vrbovcu, koja je upala u ovisnost o alkoholu također nam priča o tom „upoznavanju samoga sebe“ koje je presudno za proces liječenja.

bitno.net_cenacolo-25

Ruža Marković: Treba se zaustaviti nad sobom, vidjeti se onakav kakav jesi. Da nema molitve, ne bih uspjela.

„Kada sam ušla u zajednicu Cenacolo mislila sam da ću izaći nakon godinu dana. Evo, tu sam već godinu i pol i osjećam kako još moram raditi na sebi. Riječ je o jednom procesu koje traje, liječenju rana koje nosim sa sobom iz loših epizoda svoje prošlosti. Znam, ako bih sada izašla, ubrzo bih opet pala“, objašnjava.

Za nju je u tom procesu najvažnija – vjera.

„Da nije bilo molitve, ne bih uspjela. Koliko puta sam sjedila na klanjanju pred Presvetim i otkrivala iznova stvari o sebi koje sam zaboravila, potisnula. Molitva mi pomaže to iznova otkriti“, kaže.

Pitamo članove zajednice koliko je cijeli taj proces bolan?

„Naravno da je bolno“, odgovara nam Andrija.

„Nema većeg bola od onog kada čovjek spozna kakav je doista, kada spozna istinu o sebi. Kada shvatiš da si uvijek htio biti ‘faca’, a da imaš toliko strahova… Ali, da Cenacolo nije Božje djelo, ja ne bih danas sjedio tu s vama. I to je istina. Kod nas može doći svatko: vjernik ili ateist, mi nećemo nikoga prisiljavati ni na što. Ali, istina je da ovo ne može bez Boga“, priča nam.

Ruža Marković nam govori i o važnosti onih koji te okružuju u zajednici:

„Treba se zaustaviti nad sobom, vidjeti se onakav kakav jesi. Mi u zajednici puno pričamo, puno komuniciramo. Moje sestre iz zajednice mi ponekad u takvim situacijama svrate pozornost na nešto što ne vidim. Ali, za sve to treba vremena.“

bitno.net_cenacolo-23

Zvonka Kristić supruga je upoznala u Zajednici, a sada par i njihova djeca žive tu.

Zvonka Kristić je članica zajednice s „dugim stažom“. Ona i njezin suprug Gregor, oboje bivši ovisnici, upoznali su se u zajednici, zaljubili i zasnovali obitelj. Nakon vjenčanja odlučili su ostati u njoj i tu odgajati obitelj, jer su se osjećali kao da su pronašli svoje mjesto. Trenutačno čekaju svoje šesto dijete, žive u zajednici i aktivni su u njoj.

„U zajednici diljem svijeta postoji nekih tridesetak obitelji koje su njezinim dijelom, parovi koji su se upoznali u njoj. U Hrvatskoj ih je također nekoliko. Ako me pitate kako je odgajati djecu u zajednici, mogu samo odgovoriti da odgajati djecu danas bilo gdje nije lak zadatak. Moja djeca nikada se nisu osjećala izolirana zato što žive u zajednici. Idu u vrtiće i škole kao i druga djeca, imaju slobodne aktivnosti. Možda su moja djeca na stanovitiji način zaštićenija od nekih negativnih utjecaja vanjskog svijeta, ali živimo u vremenima kada ih je od tih utjecaja naprosto nemoguće potpuno zaštiti niti ima smisla to pokušavati. Treba ih odgajati u dobrom duhu i pratiti ih molitvom“, kaže Zvonka.

Priča nam kako je primijetila kako su se s vremenom sve više mijenjali i problemi s kojima ljudi dolaze u zajednicu.

„Nemojte me pogrešno razumjeti, ali oni nekadašnji ovisnici o narkoticima bili su na određeni način jednostavniji slučajevi. Na heroinu si, skineš se i nastavljaš život. Mladi koji sada dolaze i koji su ovisni o antidepresivima ili o kocki potpuno su nepripremljeni za normalan život, bez ikakvih radnih navika i socijalnih vještina“, pojašnjava.

Andrija se ubacuje i kaže kako su ovisnici o antidepresivima posebno teški slučajevi.

Polagano privodimo razgovor kraju. Molimo Andriju da nas odvede u kapelicu, tamo gdje članovi zajednice klanjaju pred Presvetim i gdje u nazočnosti Boga spoznaju istinu o sebi i svojim slabostima. Andrija nam priča kako to vrijeme provedeno u tišini za nove članove zajednice zna predstavljati potpuni šok. Ulazak u tišinu molitve iz današnjeg svijeta buke i kaosa koji nas okružuju za većinu njih predstavlja iskustvo koje ih potpuno promijeni.

„Shvatio sam nedavno jednu stvar. Postoji nešto što nas ujedinjuje, po čemu smo svi jednaki: ja, majka Elvira ili, ako baš hoćete, kardinal Josip Bozanić. Svi smo grešni. Samo onaj tko je spoznao vlastitu grešnost i milosrđe Boga i oprost – samo taj može biti sretan“, priča Andrija.

bitno.net_cenacolo-8

Rad u Zajednici nije svrha samome sebi. On služi tome da štićenici bolje upoznaju sebe.

Prolazimo kraj blagovaonice. Upravo traje ručak. Članovi zajednice polagano objeduju i pričaju jedni s drugima. Baš kako to treba biti u pravim obiteljima za stolom.

Dok idemo prema automobilu, Andrija Hrkać nam priča što mu se dogodilo na nedavnoj predstavi „Svatko glumi sebe“ koju su članovi Cenacola postavili u zagrebačkom teatru Exit:

„Poslije predstave prišla su mi dva klinca. Imali su 17 godina. Pričali su mi plačući kako ih je predstava potpuno ‘rasturila’. Rekli su mi kako se svaki dan ‘ubijaju’ tabletama i kako ne mogu više. Ej, 17 godina, čovječe…“

Kada čovjek čuje takvu priču, shvati: zajednica Cenacolo je svoju misiju u Hrvatskoj tek započela. I veliki je posao pred njom.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana

Fotografije: © Luka Marušić, sva prava pridržana


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 9. ožujka 2016.

Možda vam se svidi