Poslije egzorcizama nad jednim seljakom iz okolice Rima, život mi je postao prilično buran. Ali i monoton. Monoton zato što poslije toga prvog egzorcizma već godinama svakodnevno radim jedno te isto – egzorciziram. Obavljam egzorcizme i nad deset do petnaest osoba na dan. Svakoga dana, uključujući i blagdane.

Moja bitka jest osobna bitka protiv Sotone, bitka koju nisam tražio, zadaća koju mi je Bog povjerio po kardinalu Polettiju i koju sam prihvatio u duhu poslušnosti, prihvaćam tu bitku i onda kada je teška, strašna. Primjerice, kada sam se prvi put susreo s nečim što nisam očekivao – djetetom od nekoliko mjeseci.

Teško je to razumjeti. Pa ipak, to je stvarnost. Među žrtvama Zloga ima mnogo djece. Nevina su. Nemaju grijeha. Ali Sotona pokušava zaposjesti i njihovo tijelo. I u tome često uspijeva. Opsjednuće, ponekad, počinje još dok je dijete u majčinoj utrobi. Strašno je to, ali je tako.

Događa se da neki čarobnjak ili vračar nabaci urok na ženu s nakanom da pogodi i dijete koje nosi u krilu. I, nažalost, ponekad u tome uspije. To je neobjašnjivo, ali se urok ukorjenjuje, jasno je da je to nešto što Bog dopušta.

No to je misterij. I događa se da Bog daje Đavlu slobodu da se okomi i na one najnevinije, to jest na djecu. Tako se događa da je dijete već od rođenja opsjednuto. Znaci opsjednuća odmah su vidljivi. Kada roditelji odnesu takvo dijete u crkvu, ono počinje plakati i bez razloga je uznemireno. Kako dijete odrasta, te su pojave još snažnije, ali ih je već od početka moguće zapaziti.

Zato uvijek savjetujem roditeljima da krste djecu čim se rode, da ne dopuste da prođe mnogo vremena. Krštenje je snažan egzorcizam. Krštenje tjera đavla. Đavao se boji Krštenja. Nije slučajno da velik dio opsjednutih čine nekrštene osobe. Đavao se osobito s nekrštenima lako „poigrava”.

Jednom su mi donijeli dijete od nekoliko mjeseci. Roditelji nisu mogli objasniti djetetove neobične reakcije. Kad je plakalo, kao da je taj plač dolazio iz nekog dalekog svijeta. Dijete je za svoju dob neobično vikalo. Liječnici nisu utvrdili nikakav poremećaj pa su rekli:

„Čekajte dok odraste. S odmakom vremena sve će se popraviti.”

I, doista, sa svoga gledišta imali su pravo. Dijete nije imalo problem koji je bilo moguće izliječiti lijekovima. Štoviše, često se događa to da, ako mu se dade nešto za smirenje, reagira suprotno. Postaje nemirno i kao da poživčani. Lijekovi u takvom djetetu izazivaju neželjen učinak.

Prolazili su dani. Otac djeteta, koji je bio praktičan vjernik, opazio je nešto čudno. Primjerice, kada bi s djetetom ušao u crkvu, dijete bi odmah počelo očajnički plakati. Pocrvenjelo bi u licu. Žile bi mu nabrekle. Postajalo bi kao neukrotiva vatra. Zato je otac pomislio da u djetetu ima nešto neljudsko što treba potjerati, pa je došao k meni.

Nikada mi se nije dogodio takav slučaj s tako malenim djetetom. Kolebljiv sam, ali dobro znam, jer mi je to mnogo puta ponovio otac Candido, da egzorcizam nikada ne šteti. Ili pomaže ili nema nikakva učinka. Tako sam stavio na sebe štolu, uzeo obrednik, sveto ulje i blagoslovljenu vodu te započeo egzorcizam. Bilo je dovoljno samo nekoliko riječi. Dijete je počelo jaukati i plakati. Otac ga je morao staviti na pod jer se, unatoč tome što je imalo samo nekoliko mjeseci, moglo toliko previjati da mu se otme iz ruka. Žurno sam završio egzorcizam i objasnio roditeljima da će trebati više puta ponoviti egzorcizam, barem tri ili četiri puta na tjedan.

I tako smo nastavili nekoliko mjeseci. Đavao nikada nije progovorio. Jedini vidljiv znak koji se očitovao tijekom svih egzorcizama bilo je strašno djetetovo jaukanje. Čim bih završio egzorcizam, dijete bi zašutjelo. Njegov plač tijekom obreda razdirao je roditeljima srce. Izgledalo je kao da za njihova sina nema nikakve nade. Rekao sam roditeljima da jako mole, poste i da svakoga dana idu na svetu misu. Poslušali su moj savjet i poslije nekoliko mjeseci dogodilo se ono što nisam ni pomišljao da se može tako brzo dogoditi. Donijeli su mi dijete. Počeo sam moliti egzorcizam, a dijete je ostalo mirno. Nije plakalo. Smiješilo se. Izmolio sam sve molitve iz Obrednika, poškropio dijete blagoslovljenom vodom, namazao ga svetim uljem. Nevjerojatno! Za nekoliko mjeseci dijete je već bilo oslobođeno. Na svojoj ću koži naučiti koliko su strašna opsjednuća djece, koliko su silovita, razuzdana i moćna, ali ću istodobno shvatiti i to da je otpor takvim opsjednućima labilan i krhak.

Kada ta djeca odrastaju, javlja se jasan znak koji potvrđuje posjednuće, a to je perfidnost. Perfidnost koja nije u skladu s razumom, nadasve s dječjom dobi. Takva djeca žele činiti zlo, uništavati, kao da time iskazuju svoju osobnost, kao da daju sebi oduška tako što prema svemu i svima pokazuju vlastitu snagu.

*Više o ocu Gabrielu Amorthu možete pročitati OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Posljednji egzorcist”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.