Mnogi protestanti zaziru od sakramentalnih aspekata katoličanstva – što znači da ne zaziru samo od sedam sakramenata. Danas čak i mnogi katolici pogrešno shvaćaju upotrebu sakramentalâ. Mnogima se ne sviđa miješanje duha i materije, prenošenje nečega što je duhovne naravi, kao što je milost, materijalnim tvarima. A upravo su to sakramenti. Obične materijalne tvari – kao što su voda, vino, kruh, ulje i polaganje ruku – imaju kao učinak prenošenje milosti. To se može reći i za sakramentale, kao što su medalje, posvećene palmine grančice, posvećena voda i pepeo. Propisanom upotrebom sakramentalâ nadolazi milost. A tu su još i relikvije svetaca – taj golemi bauk.

Nijedan katolik nikad nije tvrdio da relikvije imaju »magičnu moć«. Sakramentalni sustav posve je oprečan magiji. U magiji se nešto što je materijalno smatra uzrokom nečega što je duhovno. Od uzroka koji je nižega reda očekuje se da proizvede učinak višega reda. Sakramenti, pa prema tome i sakramentali i relikvije, ne prisiljavaju Boga da se ponaša na određeni način. Njihova upotreba ovisi o Bogu koji je utvrdio njihovu djelotvornost. Korijen njihovih učinaka je božanski, a ne naravan. Bog odobrava upotrebu relikvija; ovdje nije riječ o tome da svećenici svojom vlastitom moći »nadvladavaju« Boga, a magija se svodi baš na to.

Kao klasični argument protiv relikvija koristi se argument protiv relikvija Svetoga križa. Kad bismo sakupili na jedno mjesto sve tobožnje komadiće Svetoga križa, kažu oni, dobili bismo dovoljno drveta da od njega možemo izgraditi jedrenjak.

Što je s tim? Ova je optužba prava glupost. Godine 1870. Francuz Rohault de Fleury popisao je sve relikvije Svetoga križa, uključujući i one za koje se govorilo da su nekada postojale, ali su se u međuvremenu izgubile. On je pobrojio postojeće relikvije i procijenio količinu izgubljenih tijekom povijesti. Zatim je zbrojio jedne i druge i otkrio da svi ti fragmenti, kad bismo ih slijepili, ne bi sačinjavali više od jedne trećine križa. Sablazan nije bila u tome što je drva bilo previše. Sablazan je bila u tome što se najveći dio Svetoga križa, nakon što je pronađen, ponovno izgubio.

Jesu li neke relikvije lažne? Ima li među njima krivotvorina? Ima. Međutim, u većini su slučajeva relikvije autentične, ili postoji razlog za uvjerenje da bi mogle biti autentične, iako pravih dokaza nemamo. Uzmite, naprimjer, Torinsko platno koje znanstvenici proučavaju već nekoliko godina. Pošteniji znanstvenici priznaju da eksperimentima ne mogu pouzdano utvrditi da je u to platno bio doista umotan Krist. Oni priznaju da je to nemoguće utvrditi. Međutim, oni isto tako kažu da bi uskoro mogli otkloniti mogućnost prijevare. Dokazali su da je u to platno bio umotan netko tko je razapet na križu na isti način kao Krist, i to otprilike u isto vrijeme i u istom području u kojemu je on raspet.

Oni koji žele sumnjati uvijek će imati razloga za to. A ako je to slučaj s Torinskim platnom, onda je to još više slučaj s drugim relikvijama koje nisu bile podvrgnute tako pomnom ispitivanju. Skeptici će uvijek moći reći: »To ne mora biti tako-i-tako«, i mi ćemo morati priznati da je to točno. Možda se dogodila pogreška, možda su umjesto pravih relikvija podmetnute krivotvorine.

Relikvije vrednujemo isto onako kako vrednujemo dobru vjeru koja stoji iza bilo čega drugoga. Je li George Washington doista spavao u krevetu za koji su nam to rekli? Želimo li to saznati, moramo se poigrati detektiva. Možda nikad nećemo saznati istinu. Možda se moramo osloniti na vjerojatnost. S druge strane, može nam se dogoditi da nam u ruke dođe nepobitan dokaz kojemu ne bi mogao povjerovati jedino čudak ustrajan u tvrdnji da George Washington nikada nije postojao.

Isto je i s relikvijama. U neke naprosto ne možemo sumnjati. Autentičnost drugih toliko je vjerojatna da bi bilo potpuno nerazborito sumnjati u nju. Treće su vjerojatno autentične. A, opet, vjerojatnost da bi neke od njih bile autentične krajnje je upitna – iako ne bismo smjeli odbaciti čak ni najveći dio takvih relikvija kako nam se ne bi dogodilo da pogriješimo i odbacimo doista pravu relikviju. Moramo stalno imati na umu ono što Crkva kaže o relikvijama. Ona ne kaže da u njima postoji magična moć. Ni u relikviji ni u bilo kojem sakramentalu, pa bila ona i kost sv. Petra, ili voda iz Lourdesa, ne postoji ništa što posjeduje sposobnost izlječenja. Crkva samo kaže da su relikvije prilika da Bog pokaže svoja čuda. Crkva na taj način slijedi Sveto pismo.

To nije točno, kažu naši kritičari. Čak i kad bi se dokazalo da su relikvije autentične, ne bismo ih trebali štovati, jer Sveto pismo ne kaže ni riječi o relikvijama. Je li to točno? Pogledajmo što o tome kaže Sveto pismo. Elizejeve kosti oživjele su mrtvaca: »Elizej zatim umrije i pokopaše ga. A pljačkaške čete Moabaca napadale zemlju svake godine. Dogodilo se te su neki, pokapajući čovjeka, opazili razbojnike: baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge« (2 Kr 13,20–21). Neka je žena prestala krvariti dodirnuvši se poruba Kristova ogrtača (Mt 9,20–22). Bolesni su izliječeni kad je Petrova sjena pala na njih (Dj 5,15–16). »Bog je pak činio čudesa nesvakidašnja po rukama Pavlovim tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili« (Dj 19,11–12).

Ako ovo nisu primjeri upotrebe relikvija, što su onda? U Elizejevom su primjeru prorokove kosti oživjele mrtvaca, isto kao i u Lazarevom o kojem izvještava Novi zavjet. U novozavjetnim se slučajevima za izlječenje koriste materijalne tvari (ogrtač, sjena, maramica i pregača). Postoji potpuna podudarnost između sadašnje katoličke prakse i stare prakse. Svi oni koji danas odbacuju katoličke relikvije kao prijevaru trebali bi također odbaciti i ove biblijske izvještaje i također ih proglasiti prijevarom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.