Poštovani!

Imam problem. Župnik u mojoj župi dobar je u mnogim stvarima, ali stvarno ne zna napisati dobru propovijed. Variraju mu od osrednjih do katastrofalnih. Zanimalo me je li moguće da netko drugi sastavi propovijed, a on je samo pročita? Mogli bismo nekoga teologa ili drugog svećenika zamoliti da napiše propovijed za nedjeljnu misu, a mislim da bismo mogli skupiti u župi i novac da mu platimo za njegov trud. Molit ću se za njega da se poboljša, ali zar ne piše u Bibliji da svi dobivamo od Duha različite darove? Ako on ovaj nije dobio, zašto mu propovijedi ne bi mogao napisati netko tko jest?

Hvaljen Isus i Marija!

Već u Starom zavjetu piše o svećenicima: „Usne svećenikove treba da čuvaju znanje, a iz njegovih usta treba tražiti Zakon: ta on je glasnik Jahve nad vojskama“ (Mal 2,7).

I apostoli su još u početcima Crkve, prigodom postavljanja prvih đakona, pobliže odredili bit vlastite službe: „De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi“ (Dj 6,4).

Svećenik, koji je dionik ove službe apostolskoga svećeništva, ne može se tek tako osloboditi ove bitne zadaće – „posluživanja Riječi“. Dakako, potrebno je da se za tu službu svećenik prikladno osposobi i trajno usavršava kako bi njegove propovijedi bile sve kvalitetnije.

O propovijedanju u jednom dokumentu Kongregacije za kler stoji: Nužno je da služba riječi i, prije svega, njezini službenici dorastu prilikama. Djelotvornost će ovisiti o činjenici ostvaruje li se ta služba, bitno zasnovana na Božjoj pomoći, također s najvećom mogućom ljudskom savršenošću. Obnovljeni doktrinarni, teološki i duhovni navještaj kršćanske poruke – navještaj koji mora na prvome mjestu užeći i očistiti savjesti krštenika – ne smije, zbog lijenosti ili neodgovornosti, biti ostvaren na brzu ruku. Još se manje smije umanjivati odgovornost prezbitera (svećenika) da na sebe osobno preuzmu zadaću naviještanja, osobito što se tiče homiletske službe.

Stoga vjerujem da rješenje koje predlažeš – da propovijed napiše netko drugi – iako se čini jednostavnim, nije dobro. Naime, ako svećenik izgubi osobni, živi i plodni odnos s Božjom riječju i postane tek glasnogovornik tuđih misli, gubi i stvarni autoritet kao pastir svoje zajednice, a i njegovi obredni čini time ostaju bez duhovne srži.

Ne bih se složio ni sa zaključkom da možda tvom župniku jednostavno nije dan dar propovijedanja. Ako nekoga Bog zove na svećeništvo, onda mu daje i darove koji su potrebni za izvršavanje bitnih zadaća te službe. Netko ima više, netko manje dara, ali svatko dovoljno da uz svoj doprinos obavi svoju službu dostojno.

Vjerujem da problem leži upravo u tom ljudskom doprinosu. Služba propovijedanja traži prvenstveno osobno razmatranje Božje riječi jer „onaj tko ne sluša Riječ iznutra, jalovo je propovijeda izvana“, kaže sveti Augustin. Nadalje, potreban je studij različitih izvora u kojima ta Riječ odzvanja: Svetoga pisma, liturgijskih knjiga, spisa crkvenih otaca, dokumenata Crkve, životopisa i djela svetaca, osobito crkvenih naučitelja, te druge duhovne i teološke literature. Potrebno je i da propovjednik ostane u doticaju sa svojim vjernicima i da je upoznat s prilikama njihova života, kao i s važnijim društvenim zbivanjima, kako bi mogao povezati misna čitanja s konkretnim životom i osvijetliti ga. Najzad, uvijek se može bolje ovladati samim govorničkim umijećem, od same strukture propovijedi pa do pravilna izgovora.

Vjerujem da svaki svećenik koji tako pristupi pripremi homilije, ponizno moleći da ga Gospodin upotrijebi za izgradnju Crkve, neće svojoj zajednici biti dosadan i beskoristan. Ako pak tvoj župnik treba još poraditi na tome, možete mu vi župljani blago i s poštovanjem na to ukazati.

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.