PITAJTE SVEĆENIKA

Što je Tibetanska knjiga mrtvih?

Tibetanska knjiga mrtvih (Bardo Thödol) zapadnjacima je dala snažan impuls za eksperimentiranje sa psihodeličnim drogama i fenomenima “tik do smrti”

što je tibetanska knjiga mrtvih

Foto: Shutterstock.com

Pomisao na smrt ljudima starine, čini se, nije bila toliko strana kao modernom čovjeku. Stari je čovjek živio više u dodiru s prirodom te je i smrt prihvaćao kao nešto po sebi “prirodno”. Štoviše, razvio je pravu “umjetnost umiranja” koja je u nekim kulturama poprimila i ritualna obilježja, te se prenosila s koljena na koljeno. Od “umijeća umiranja” nerazdvojivo je “umijeće življenja”. Dekadenca umijeća življenja degenerirala je i umijeće umiranja u njegovu pravu karikaturu – u eutanaziju. Napredak na raznim područjima znanosti, nažalost, kod mnogih je umrtvio ovaj praiskonski čovjekov instinkt sretnoga življenja i umiranja. Tako, ljudski um, opterećen teretom svekolikoga znanja, u sebi se toliko zamrsio, te iz dana u dan sve manje uspijeva svoj pogled uzdignuti naviše, u odvažnosti da dosegne konačnu istinu postojanja (FR 5) i da dopusti Božjoj Objavi da ga, “poput zvijezde vodilje” (FR 15), prati između uvjetovanosti stvorenoga svijeta i tjesnaca tehnokratske logike, dok ne prispije u domovinu u kojoj “smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu” (Otk 21, 4).

Otuda se sve češće susreću sekularizirani pustolovi duha usmjereni prema mudrostima drevnih kultura od kojih traže odgovore na vječna pitanja. Tibetanska knjiga mrtvih tek je jedna od orijentalnih slastica koja se ponudila da utaži vječnu čovjekovu glad za onostranim, a njezina popularnost, i među kršćanskim čitateljima, nuka nas da o njoj napišemo koju riječ.

Populariziranje knjige

Tibetanska knjiga mrtvih po svom sadržaju i ulozi nije ni približno jedinstvena kakvom ju se u javnosti predstavlja. Uz različite vjerske i mitološke tradicije formirali su se i različiti pristupi smrti koji su se progresivno razvijali kroz povijest. Tako su, uz spomenutu “Tibetansku knjigu mrtvih”, danas vrlo rasprostranjene i “Egipatska knjiga mrtvih”, zatim “Islamska knjiga mrtvih”, “Knjiga mrtvih Maya”, i druge.

Tibetansku knjigu mrtvih na engleski jezik prvi je preveo dr. W. Y. Evans-Wentz, 1927. godine, uz asistenciju tibetanskog lame Kazi Dawa-Samdupa koji je, izgleda, visoko cijenio teozofska učenja H. P. Blavatsky te nas uopće ne iznenađuje što populariziranju ove knjige u Hrvatskoj najviše doprinosi “Nova Akropola”. Knjiga je na francuski prevedena 1933., na njemački 1935., a potom i na druge jezike. Iako tibetanska tradicija podgrijava uvjerenje da je Tibetansku knjigu mrtvih napisao Padmasambhava, u sedmom ili osmom stoljeću poslije Krista, i da je rukopis poslije bio “čuvan u tajnosti da bi se sačuvao za kasnije generacije”, te da je bio pronađen tek u četrnaestom stoljeću od Siddha Karmalinpa, kritička studija Ditera Michaela Backa pobija ove teorije potkrepljujući činjenicu da je i izvornik napisan tek u četrnaestom stoljeću. Točnije, nije ni napisan nego je kompiliran od dvaju tekstova (dharmatâ i bhava) u jedan, koji je danas poznat pod naslovom Bardo Thödol ili Tibetanska knjiga mrtvih.

“Turistički vodič” s onu stranu života

Tibetanska knjiga mrtvih, izvorno, nema veze sa svojim sadašnjim naslovom, nego ujedinjuje grupu tekstova koji se, na tibetanskom jeziku, nazivaju Bardo Thödol što punim imenom znači “Oslobođenje posredstvom slušanja na međuprijelaznoj razini”. Rečeno malo slikovitije, Bardo Thödol se predstavlja kao pravi “turistički vodič” s onu stranu života, a odraz je tibetanske skrbi za umiruće te predstavlja pravi budistički ritual s ezoterijskim učenjima. U očima pristaša reinkarnacije na Zapadu Bardo Thödol je stekao autoritet sličan Bibliji u kršćanstvu te njime autoritativno potkrepljuju i vjeru u reinkarnaciju. Dajući Bardo Thödolu naslov Tibetanska knjiga mrtvih, dr. Evans-Wentz je samo napravio dobar komercijalni i misionarski potez, posluživši se ugledom što ga je već uživala glasovita Egipatska knjiga mrtvih.

Prema današnjim interpretatorima Bardo Thödol je nezaobilazna knjiga svim živim budistima, kao sredstvo priprave za smrt, a umirućima je treba čitati kako bi umjeli naći put iz jednog tijela u drugo, prema nauku o reinkarnaciji. Rečeno najkraće, Bardo Thödol (kao i Egipatska knjiga mrtvih) predstavlja putokaz mrtvome čovjeku tijekom njegovog postojanja u Bardu, koje je simbolično opisano kao prijelazno stanje u trajanju od četrdeset i devet dana, koliko je potrebno da prođe između smrti i ponovnog rođenja.

Što je Bardo?

Bardo je stanje duha (ili uma) između dvije inkarnacije. Radi ilustracije Bardo-stanje možemo opisati i kao izmijenjeno stanje svijesti, ili stanje duha izvan stanja normalne svijesti. Bardo Thödol navodi šest Bardo stanja: 1. prirodno stanje Barda ili “stanje neizvjesnosti mjesta rođenja” (u utrobi majke); 2. Bardo u stanju sna ili “stanje neizvjesnosti tijekom sna”; 3. Bardo-stanje ekstatične ravnoteže koje se postiže pri dubokoj meditaciji (tzv. “alfa stanje”); 4. Bardo trenutka smrti ili “stanje neizvjesnosti trenutka smrti”; 5. Bardo (tijekom doživljavanja) stvarnosti; 6. Bardo obrnutog procesa samsaričkog postojanja (samsara=ciklus rađanja i smrti u budizmu) u kojem “rastjelovljena svijest” traga za novim rođenjem. Sve bi to bila, dakle, iskustva ljudskog duha izvan stanja normalne svijesti. Nakon ovog prikaza, moći ćemo lakše razumjeti sadržaj Bardo Thödola.

Tri dijela Bardo Thödola

Tekst Bardo Thödola počiva na prvoj Buddhinoj “plemenitoj istini”, prema kojoj su sve patnje posljedica zle karme (djelâ iz prošlih životâ), i podijeljen je na tri dijela. Prvi dio, nazvan Čikai Bardo, zorno opisuje psihološka događanja u trenutku smrti kada su mogući najveći uvidi i iluminacije koji umrloga trebaju voditi prema konačnom “oslobođenju”. Recimo odmah i to da krajnji cilj, a ujedno i maksimum postignućâ umrle osobe koja treba posredovati Bardo Thödol, jest oslobađanje od kruga rađanja i umiranja u jednom od tri “sveta obličja” (Dharma-Kaja, Nirmana-Kaja, Sambogha-Kaja) čime se postiže stanje “savršenog prosvjetljenja” i “oslobođenja uma”, stanje koje se u budizmu naziva nirvanom. Ako pokojnik nije postigao oslobođenje u Čikai Bardu u kojem je to bilo najlakše izvesti, pruža mu se nova mogućnost u Čönjidl Bardu kojemu je posvećen drugi dio Bardo Thödola. Čönjidl Bardo opisuje stanje koje je nastupilo neposredno poslije smrti koje, prema tibetanskom vjerovanju, traje četrdeset i devet dana, odnosno sve do sljedeće inkarnacije. To stanje naziva se i “karmička iluzija” zbog pojave iluzija i stravičnih vizija koje postaju to intenzivnije što se svijest više udaljava od “oslobađajuće istine” i primiče se fizičkom rođenju. Jedino sredstvo oslobođenja ili bar ublažavanja patnji što ih pokojnik trpi od strane jezivih bića onoga svijeta, prema Bardo Thödolu, jest spoznaja da ta bića doista ni ne postoje, nego da su ona tek projekcija psihičkih sila koje izlaze iz čakri (energetskih žarišta na čovjekovom eteričnom tijelu) umrloga. Treći dio naziva se Sidpa Bardo i odnosi se na događaje prije ponovnog rođenja.

Primjena u praksi

Kršćani umiru uz križ i uz upaljenu svijeću.Tekst Bardo Thödola recitira lama pored mrtvog tijela (ili bar na mjestu gdje je tijelo ležalo) sa svrhom da usmjeri pozornost umrloga na svaki stupanj obmane i teškoće, kao i na stalno prisutnu mogućnost oslobođenja (od kruga rađanja i umiranja), te da mu pojasni narav njegovih vizija. Kako to konkretno izgleda, neka nam ilustrira nekoliko navoda iz samog Bardo Thödola. Uz uzglavlje umirućeg lama recitira: “O, ti plemenita roda (ovdje spomene ime umirućeg), budući da je ono što nazivamo smrću sada došlo k tebi, odluči ovako: ‘O, ovo je trenutak smrti. Da bih imao koristi od ove smrti djelovat ću za dobro svih osjetilnih bića koja napučuju bezgranična nebeska prostranstva, te tako postići savršeno stanje Buddhe, razlažući se u ljubav i suosjećanje s njima i upućujući sve svoje napore prema jedinstvenom savršenstvu’.” U pogledu jezivih priviđenja, slijede precizne instrukcije: “Tada će Gospodar smrti reći: ‘Pogledat ću u ogledalo karme. Rekavši tako, on će pogledati sva tvoja dobra i zla djela. Tvoje laži neće biti od koristi. Zatim će jedna od furija-izvršitelja kazne Gospodara smrti, zavezati oko tvog vrata uže i vući te naokolo. Ona će ti odsjeći glavu, iščupati srce, izvaditi utrobu, lizati tvoj mozak, piti tvoju krv, jesti tvoje meso i glodati tvoje kosti, ali ti nećeš moći umrijeti. Iako će tvoje tijelo biti raskomadano ono će opet oživjeti. Ponovna komadanja nanijet će ti strašne boli i patnje. Čak ni u trenutku kada su kamenčići izbrojeni, nemoj se bojati. Ne budi prestrašen, i ne reci laži, ne boj se Gospodara smrti. Tvoje tijelo je mentalno i ne može umrijeti, pa makar ti odrubili glavu i reščetvorili te. U stvarnosti, tvoje je tijelo od prirodne praznine. Stoga se ne boj. Gospodari smrti tvoje su vlastite halucinacije. (…) Osim u čovjekovim halucinacijama, izvan njega ne postoji nikakav Gospodar smrti, niti demon, niti duh smrti s glavom bika. Djeluj da bi to spoznao’.”

To je srž instrukcija koje su ponuđene u Bardo Thödolu. Da bi se postiglo to “Veliko oslobođenje slušanjem” zahtijeva se cijeli život urediti po uputama Bardo Thödola kao po Bibliji: “Drži se Bardo Thödola, čitaj ga, usadi ga u pamćenje, imaj ga na umu, čitaj ga uvijek po tri puta; neka riječi i njihovo značenje budu potpuno jasni kako ne bi bili zaboravljeni, makar te progonilo stotinu krvnika. (…) Stoga ga čitaj na masovnim skupovima. Širi ga dalje. (…) Stoga ga treba objaviti svim živim ljudima, čitati ga uz jastuk svih onih koji su oboljeli; treba ga čitati uz uzglavlja umrlih; treba ga proširiti na sve strane.”

“Ne boj se zakona smrti,
sjeti se onih prije tebe i onih što će poslije tebe doći.
To je presuda Gospodnja svemu živom –
i čemu se opirati volji Svevišnjega?
Živio ti deset, stotinu ili tisuću godina,
u Podzemlju ti neće predbacivati dužinu života.”
(Sir 41, 3-4)

Kritički osvrt na knjigu

Pristrani prevoditelj

Namjera dr. Evans-Wentza, prevoditelja Bardo Thödola, kako je sâm napisao u predgovoru Tibetanskoj knjizi mrtvih iz 1960. godine, bila je njome obraniti “najviše učenje o pre-egzistenciji duše i o reinkarnaciji”, nasuprot njezinog “nerazboritog i neznanstvenog izopćenja od strane Crkve”. Nakon studija komparativnih religija i folklora na Oxfordu, Stanfordu i Rennesu, ovaj američki znanstvenik objavio je knjigu o keltskoj tradiciji u kojoj je također tražio dokaze o reinkarnaciji. Prema njegovom shvaćanju Bardo Thödol “hoće racionalno objasniti unutarnji ciklus samsaričkog postojanja” te je, prema njemu, “utemeljen na provjerljivim činjenicama ljudske fiziologije i psiholoških iskustava; on gleda na problem stanja poslije smrti kao na čisti psihofizički problem koji je, u svojoj cjelokupnosti, znanstven”.

Nevjerodostojan prijevod

Tibetanska knjiga mrtvih kojom zapadnjački čitatelj podgrijava svoju vjeru u reinkarnaciju (što je i bio Evans-Wentzov glavni cilj) bitno se razlikuje od svog izvornika Bardo Thödola prema kojemu se duša može pojaviti u jednom od šest sljedećih svjetova: 1. bogova; 2. titana (asura); 3. ljudskih bića; 4. životinja; 5. nesretnih duhova (preta); 6. pakla. Razlog ovom nevjerodostojnom prijevodu Evans-Wentz je prokomentirao različitim interpretacijama teksta. Prema njegovoj verziji, prihvatljiva je samo ezoterijska interpretacija prema kojoj sva kraljevstva niža od čovjekovog, koja opisuje Bardo Thödol, trebaju biti shvaćena kao različita stanja ljudske svijesti. Evans-Wentzova reinterpretacija reinkarnacije bliža je popularnim zapadnjačkim učenjima, poput spiritizma A. Kardeca ili teozofije H. P. Blavatsky, negoli njezinom autentičnom orijentalnom shvaćanju.

C. G. Jung

“Već godinama, otkada je prvi puta objavljen, Bardo Thödol je moj stalni suputnik, i njemu dugujem, ne samo mnoge inspiracije, ideje i otkrića, već i mnoge duboke uvide” – napisao je C. G. Jung u predgovoru njemačkom izdanju “Tibetanske knjige mrtvih”. Što je bio povod Jungovom predgovoru?! Osim što je doista prihvaćeno postojanje veze između Jungovih arhetipova i karme, na što je on ukazao i u spomenutom predgovoru 1935. godine, Jung se svojim predgovorom Bardo Thödola osjećao dužnim zahvaliti dvojici njezinih prevoditelja (Evans-Wentzu i lami Samdupu) koji su mu omogućili te je u njoj mogao odvagnuti svoje važne psihološke postavke o nadmoći duše, o njezinoj vlastitoj svjetlosti, o njezinoj sposobnosti projekcije sviju stvari sve do božanstava “pojmljenih kao samsaričke projekcije ljudske psihe”. Bilo kako bilo Bardo Thödol je zapadnjacima dao snažan impuls za eksperimentiranje sa psihodeličnim drogama i fenomenima “tik do smrti”.

Eksperimenti sa psihodelicima

Evans-Wentz je držao da je nauk o smrti iznesen u Bardo Thödolu rezultat istinskih iskustava kroz koja su prošli učeni lame koji su, umirući, ukazivali svojim učenicima na sam proces umiranja, sa svim njegovim potankostima. Protiv ove hipoteze svjedoče trojica konzumenata psihodeličnih droga (u knjizi The Psychedelic Experience. A manual based on the Tibetan Book of the Dead). O Bardo Thödolu oni su rekli: “Ova knjiga bila je stara 2.500 godina, i kroz sve ove godine bila je upotrebljavana od strane lama u svrhu umiranja i ponovnog rađanja. A kad je otvorimo, u njoj nalazimo opis 49 dana poslije smrti i prije ponovnog rođenja, koji predstavljaju savršen opis naših iskustava što smo ih prošli sa psihodeličnim drogama. Kako je to moguće? Poredeći naše iskustvo s opisima u knjizi, doista je bilo tako. Timothy je knjigu opisao kao priručnik umiranja i novog rađanja ali u psihološkom smislu, držeći da ona zaista bijaše samo metafora u smislu psihološkog umiranja i ponovnog rađanja, a ne nužno u smislu fizičke smrti i reinkarnacije.” Pozivajući se na Kazi Dawa-Samdupa i na druge učene lame, i sam Evans-Wentz ukazuje na simboličko značenje Bardo Thödol tvrdeći da je on napisan “međunarodnim tajnim kodom simbola koji se koristi među iniciranima, koji nudi ključ razumijevanja okultnih učenja još uvijek ljubomorno čuvanih u krugu vjerskih bratstava u Indiji, Tibetu, Kini, Mongoliji i Japanu”.

Razgovori s umirućima

Sredinom šezdesetih godina Ameriku je zapljusnuo val istraživača fenomena “tik do smrti” među kojima su se istakli E. K. Ross, R. Moody, S. Grof, K. Ring i drugi koji su ostali fascinirani opisom fenomena koji su pratili umiranje. R. Moody je rezultate svojih istraživanja usporedio s opisima Tibetanske knjige mrtvih te je izveo fascinirajući zaključak: “Ukratko, ako i Tibetanska knjiga mrtvih uključuje mnoge nivoe proživljavanja smrti, koje nitko od mojih ispitanika nije stigao iskusiti, zaista je normalno da postoji jedinstvena sličnost između ovog antiknog rukopisa i događaja koji su mi preneseni od Amerikanaca 20. stoljeća.” S istraživačima koji su zaključivali poput Moodya, spremni prihvatiti superiornost tibetanske predaje, Bardo Thödol je bio predestiniran da se izdigne kao paradigmatska knjiga koja sadrži najkompletniju spoznaju o smrti. Tako se Bardo Thödol sve više isticao, ne samo kao upravo znanstveni izvor informacija o fenomenima koji okružuju umiranje, nego je, usput, postao i neosporni autoritet za znanstveno neodržive hipoteze o reinkarnaciji.

Zaključak

Od godine 1927. Tibetanska knjiga mrtvih postala je privilegiranim instrumentom kojim se služe lame i njihovi misionari na Zapadu kako bi svojim naukom (napose o reinkarnaciji) zaposjeli umove zapadnjaka. Nije li indikativna i misao lame A. Govinde u predgovoru spomenutoj knjizi: “Onaj tko ustrajno prakticira ova učenja trebao bi svaki trenutak svoga života držati posljednjim”?! Na ovoj se misli i P. Coelho nadahnuo za svoj roman Veronika je odlučila umrijeti.

Kako je moguće da je ovaj, temeljni kršćanski, stav o životu i smrti u zapadnom kršćanstvu iščeznuo?! Nije li krajnje vrijeme da se iz prašnjavih samostanskih knjižnica izvade glasovita djela o smrti, poput knjige sv. Alfonsa Liguorija: Priprava za dobru smrt, koje svojom starinom ne zaostaju za Tibetanskom knjigom mrtvih, a svojom mudrošću je neizmjerno nadilaze?

I, na koncu, ne možemo prešutjeti bolnu ranu naše zapadnjačke civilizacije koja je umirućega prepustila njegovoj osamljenosti, ili ga je zatvorila u gerijatriju, ili bolnicu, a eutanaziju da ni ne spominjemo.

Ne bi li sakrament bolesničkog pomazanja mogao odigrati značajniju ulogu u pastoralnoj skrbi za bolesne i umiruće?! Tema smrti ne bi li trebala biti prisutnija i u našim katehetskim poukama, a priprava na nju intenzivnija? Ako već svećenik ne može biti pored umirućeg, ne bi li se moglo osposobiti same ukućane da oni mole litanije umirućih, ili nešto slično?! Možda bi bolja katehetska pouka pomogla da se i na sprovodima češće čuje pjesma “Kraljice neba raduj se, aleluja! Uskrsnu kako je rekao, aleluja!…”, umjesto: “Ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti!” A znamo da se neće vratiti. Ili, bar, da se do danas još nije vratio. Iako bi se to moglo očekivati na temelju sadržaja Tibetanske knjige mrtvih!

fra Josip Blažević

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Veritas – glasnik svetog Antuna Padovanskog.

Objavljeno: 21. studenoga 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi