Kakvo je stajalište Crkve o obećanjima sv. Brigite i drugim čudotvornim molitvama?
Postoje i različite privatne objave u koje nitko nije dužan vjerovati
Hvaljen Isus i Marija!
Na internetu sam nedavno pretraživao različite molitve i pobožnosti kako bih se mogao više posvetiti Bogu. Naišao sam na 15 i 7 molitava sv. Brigite, na molitve čašćenja muke Kristove i predragocjene krvi Kristove, pobožnost getsemanske ure i druge tzv. čudotvorne molitve i krunice u kojim Isus obećava izbjegavanje čistilišta, odlazak u raj, ubrajanje u mučenike i druge milosti pri izvršavanju takvih pobožnosti. Zanima me kakvo je stajalište Crkve o takvim obećanjima. Znači li to da ako molimo te molitve, osiguravamo sebi život vječni i povlastice koje su navedene u obećanjima?
Hvala!
Uvijeke!
U Crkvi postoji javna objava nauka vjere i morala koja je obvezujuća i svim katolicima zajednička. Postoje i različite privatne objave u koje nitko nije dužan vjerovati. One ne dodaju ništa sadržaju javne objave, koja je zaključena (ali čije razumijevanje i dalje raste), ali svojim poticajima mogu pomoći da se javna objava u određenim vremenima i mjestima potpunije shvati i živi.
Obećanja koja se vezuju uz različite molitve i pobožnosti sastavni su dijelovi nekih od tih privatnih objava. Ako je Crkva proglasila blaženom ili svetom neku osobu i nije zabranila izdavanje njihovih djela kao nespojivih s vjerom, iz toga možemo iščitati poruku da i obećanja koja su dio njihovih privatnih objava nisu protivna vjeri ili sasvim nevjerodostojna. Također, ako neke pobožnosti, s pripadajućim obećanjima, stoljećima hrane život vjernika, ne čini se razborito olako ih odbacivati.
To, međutim, nikako ne znači da Crkva jamči za potpunu istinitost pojedinih privatnih objava pa onda i obećanja koja su u njima eventualno sadržana. Učiteljstvo se ograničava na tvrdnju da su takve privatne objave moguće, odnosno da ono što je njima sadržano nije protivno nauku vjere i morala.
Tako vjera u privatne objave i prakticiranje pobožnosti koje one preporučuju u konačnici ostaju stvar svakoga pojedinca i njegova duhovnoga života.
No ono što se izdaje bez odgovarajućih crkvenih odobrenja (nihil obstat ili imprimatur) nema nikakvo jamstvo da nije protivno nauku te je stoga takve publikacije bolje zaobilaziti ili barem pristupati im s velikim oprezom.
U nastavku ti prilažem i nekoliko kanonskih odredaba iz Zakonika kanonskoga prava o toj materiji:
Kan. 823 § 1. Da bi se očuvala cjelovitost istina vjere i ćudoređa, dužnost je i pravo crkvenih pastira paziti da se pisanjem ili upotrebom sredstava društvenog priopćivanja ne bi nanosila šteta vjeri ili ćudoređu vjernika; isto tako, zahtijevati da se spisi koje izdaju vjernici a tiču se vjere i ćudoređa podlože njihovu sudu, a i odbaciti spise koji štete pravoj vjeri ili ćudoređu.
2. Dužnost i pravo o kojima se govori u § 1 pripadaju biskupima, i kao pojedincima i sabranima na krajevnim saborima ili na biskupskim konferencijama, s obzirom na vjernike koji su povjereni njihovoj brizi, a vrhovnoj crkvenoj vlasti s obzirom na sav Božji narod.
Kan. 824 § 1. Mjesni ordinarij, čiju dozvolu ili odobrenje za izdavanje knjiga prema kanonima ovoga naslova valja tražiti, vlastiti je mjesni ordinarij pisca ili ordinarij mjesta u kojem se knjige objavljuju, osim ako je određeno nešto drugo.
2. Ono što se u kanonima ovoga naslova određuje o knjigama ima se primijeniti na sve spise namijenjene javnom širenju, osim ako je utvrđeno nešto drugo.
Kan. 826 § 3. Molitvenici za javnu ili privatnu upotrebu vjernika neka se ne izdaju bez dozvole mjesnog ordinarija.
Kan. 827 § 2. U školama, bilo osnovnim bilo srednjim bilo visokim, kao tekstovi na koje se oslanja poučavanje ne mogu se upotrebljavati knjige koje obrađuju pitanja iz Svetog pisma, bogoslovlja, kanonskoga prava, crkvene povijesti i vjerskih i moralnih predmeta, osim ako su izdane s odobrenjem mjerodavne crkvene vlasti ili ih je ona naknadno odobrila.
3. Preporučuje se da se sudu mjesnog ordinarija podlože knjige koje obrađuju predmete o kojima se govori u § 2, iako se ne upotrebljavaju kao tekstovi za poučavanje, a i spisi u kojima ima nešto što je osobito važno za vjeru ili ćudoređe.
4. U crkvama ili kapelama ne mogu se izlagati, prodavati ni darivati knjige ili drugi spisi koji obrađuju pitanja vjere ili ćudoređa, osim ako su izdani s dozvolom mjerodavne crkvene vlasti ili ako ih je ona naknadno odobrila.
Btb
don Damir
Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.
