Ne ukradi (Izl 20,15; Pnz 5,19).

Ne ukradi (Mt 19,18). Sedma zapovijed zabranjuje nepravedno uzeti ili zadržati dobro bližnjega i nanijeti štetu bližnjemu u njegovim dobrima na bilo koji način. Ona propisuje pravdu i ljubav u upravljanju zemaljskim dobrima i plodovima ljudskog rada. U cilju općeg dobra, zahtijeva poštivanje opće namjene dobara i prava privatnog vlasništva. Kršćanski život trudi se podrediti Bogu i bratskoj ljubavi dobra ovoga svijeta.

Opća namjena i privatno vlasništvo dobara

U početku, Bog je zemlju i njezina blaga povjerio zajedničkom upravljanju čovječanstva, da se ono za nju brine, da njome svojim radom zagospodari i uživa njezine plodove. Dobra stvorenog svijeta namijenjena su cijelomu ljudskom rodu. Zemlja je ipak podijeljena među ljudima, da bi se postigla sigurnost života, izložena oskudici i ugrožena nasiljem. Prisvajanje dobara zakonito je radi jamstvo slobode i dostojanstva osobâ, radi pomaganja svakomu da namiri osnovne potrebe svoje i onih koji su mu na brizi. Ono mora omogućiti da se među ljudima očituje naravna solidarnost.

Pravo na privatno vlasništvo, stečeno radom ili od drugih baštinom primljeno, ili darom, ne ukida prvobitni dar zemlje čovječanstvu kao cjelini. Opća namjena dobara ostaje prvenstvenom, makar promicanje općeg dobra zahtijeva poštivanje privatnog vlasništva, njegova prava i njegova vršenja.

“Služeći se stvorenim dobrima, čovjek mora izvanjske stvari što ih zakonito posjeduje držati ne samo kao svoje nego i kao zajedničke: u smislu da one mogu koristiti ne samo njemu, nego i drugima”. Vlasništvo nad nekim dobrom čini njegova posjednika upraviteljem Providnosti, koji treba nastojati da to dobro donese ploda i da se njegovim blagodatima okoriste i drugi, a ponajprije njegovi bližnji. Proizvodna dobra – tvarna ili netvarna – kao što su zemlje ili tvornice, stručno znanje ili umijeća, iziskuju brigu svojih posjednika da bi od njihovih plodova imao koristi što veći broj ljudi. Posjednici uporabnih i potrošnih dobara moraju ta dobra rabiti umjereno, pridržavajući njihov ponajbolji dio za gosta, za bolesnika, za siromaha. Politička vlast ima pravo i dužnost u službi općeg dobra ravnati zakonitim vršenjem prava vlasništva.

Poštivanje osobâ i njihovih dobara

U predmetu ekonomije, poštivanje ljudskog dostojanstva zahtijeva vršenje kreposti umjerenosti, da bi se ublažila privrženost dobrima ovoga svijeta; kreposti pravednosti, da bi se poštovala prava bližnjega i dalo mu se ono što mu pripada; i solidarnosti, slijedeći zlatno pravilo i darežljivost Gospodina koji “premda bogat, poradi vas postade siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite” (2 Kor 8,9).

Poštivanje dobara drugoga

Sedma zapovijed zabranjuje krađu, to jest otimanje tuđega dobra protiv razumne volje vlasnikove. Nema krađe ako se vlasnikova privola može pretpostaviti ili ako je uskrata protivna razumu i općoj namjeni dobara. To je slučaj prijeke i očite nužde, kad je raspolaganje tuđim dobrima i njihova uporaba jedini način da se namire neposredne i bitne potrebe (hrana, zaklon, odjeća).

Svaki način nepravedna uzimanja i zadržavanja tuđega dobra, pa i kad ne protuslovi odredbama građanskog zakona, protivan je sedmoj zapovijedi. Tako, namjerno zadržati pozajmljena dobra ili izgubljene predmete; varati u trgovini; plaćati nepravedne plaće; povisivati cijene spekulirajući neznanjem ili nevoljom drugoga. Moralno su nedopušteni još i: spekulacija kojom se umjetno mijenja procjena dobara, u cilju da se od njih izvuče korist na štetu drugoga; podmićivanje kojim se izokreće sud onih koji moraju donijeti odluke u skladu s pravom; prisvojenje i privatna uporaba društvenih dobara nekog poduzeća; loše obavljeni radovi, varanje u prijavi porezne osnovice, krivotvorenje čekova i računa, pretjerano trošenje, rasipništvo. Hotimično činiti štetu privatnim ili javnim vlasništvima protivno je moralnom zakonu i zahtijeva odštetu. Obećanja se moraju održati, a ugovori strogo poštovati, ukoliko je preuzeta obveza moralno ispravna. Znatan dio gospodarskog i društvenog života ovisi o vrijednosti ugovorâ među fizičkim ili pravnim osobama. Tako trgovački ugovori o prodaji ili o kupnji, stambeni ili radni ugovori. Svaki ugovor mora se utanačiti i izvršiti u dobroj namjeri.

Ugovori podliježu zamjeničkoj (komutativnoj) pravednosti koja ravna razmjenama među osobama u punom poštivanju njihovih prava. Zamjenička pravednost strogo obvezuje; ona zahtijeva zaštitu pravâ vlasništva, plaćanje dugova i vršenje slobodno ugovorenih obveza. Bez zamjeničke pravde nikakav drugi oblik pravde nije moguć. Zamjenička pravednost razlikuje se od zakonske (legalne) pravednosti, koja se odnosi na ono što građanin pravično duguje zajednici, i od diobene (distributivne) pravednosti, koja ravna onim što zajednica duguje građanima razmjerno njihovim prinosima i njihovim potrebama. Krepošću zamjeničke pravednosti, odšteta za počinjenu nepravdu zahtijeva povrat otetog dobra vlasniku: Isus blagoslivlje Zakeja zbog njegove obveze: “Ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko” (Lk 19,8). Oni koji su, izravno ili neizravno, prisvojili neko tuđe dobro, dužni su vratiti ga, ili vratiti jednaku vrijednost u naravi ili u vrsti, ako je stvar nestala, kao i plodove i koristi što bi ih od toga zakonito bio dobio vlasnik. Isto tako dužni su vratiti, u razmjeru svoje odgovornosti i probitka, svi oni koji su na neki način sudjelovali u krađi, ili su se njome okoristili znajući da je to krađa; na primjer oni koji su krađu naručili, ili pomogli, ili prikrili.

Igre na sreću (kartanje, itd.) i oklade nisu same po sebi protivne pravdi. One postaju moralno neprihvatljivima kad lišavaju osobu onoga što joj je nužno za namirenje vlastitih i tuđih potreba. Igračka strast može postati teškim robovanjem. Nepravedno se kladiti ili varati na kartama težak je grijeh, osim ako je nanesena šteta tako laka da je onaj kome je učinjena ne može razumno smatrati važnom. Sedma zapovijed zabranjuje čine ili pothvate koji, iz bilo kojeg razloga, sebičnoga ili ideološkoga, trgovačkoga ili totalitarnoga, vode k zarobljavanju ljudskih bića, nepriznavanju njihova osobnog dostojanstva, njihovoj prodaji ili zamjeni kao da su trgovačka roba. Grijeh je protiv osobâ i njihovih temeljnih prava nasiljem ih svoditi na uporabnu vrijednost ili na izvor dobitka. Sveti Pavao naredio je jednom gospodaru kršćaninu neka prihvati svoga roba kršćanina “ne kao roba, nego kao brata (…), kao čovjeka, u Gospodinu” (Flm 16).

Poštivanje cjelovitosti stvorenja

Sedma zapovijed zahtijeva poštivanje cjelovitosti stvorenja. Životinje, kao i biljke i neživa bića, po prirodi su namijenjene općem dobru prošloga, sadašnjeg i budućeg čovječanstva. Uporaba rudnih, biljnih i životinjskih zaliha svega svijeta ne može biti odvojena od poštivanja moralnih zahtjeva. Gospodstvo nad neživim i živim bićima, što ga je Stvoritelj dao čovjeku, nije posvemašnje; ono se mjeri brigom za kakvoću života bližnjega, podrazumijevajući tu i buduće naraštaje; i zahtijeva religiozno poštivanje cjelovitosti stvorenja.

Životinje su stvorovi Božji. Bog ih okružuje svojom providnosnom skrbi. Samim svojim postojanjem one ga blagoslivlju i slave. I ljudi su dužni prema njima biti dobrohotni. Sjetimo se s kojom su nježnošću sveci, kao sveti Franjo Asiški ili sveti Filip Neri, postupali prema životinjama.

Bog je povjerio životinje upravi onoga kojega je stvorio na svoju sliku. Zakonito je dakle služiti se životinjama za hranu i za izradbu odjeće. Može ih se pripitomljivati da bi čovjeku pomagale u njegovu radu i dokolici. Ako ostaju u razumnim granicama, medicinski i znanstveni pokusi na životinjama moralno su prihvatljivi, jer pridonose njegovanju ili poštedi ljudskih života.

Protivno je ljudskom dostojanstvu zadavati životinjama uzaludne patnje i rasipati njihove živote. Nedostojno je također trošiti za njih svote koje bi ponajprije morale olakšavati ljudske nevolje. Može se voljeti životinje; ne može im se davati osjećaji koji se duguju samo osobama.

Društveni nauk Crkve

“Kršćanska Objava vodi k višem razumijevanju zakonâ društvenog života”. Crkva prima od Evanđelja punu objavu istine o čovjeku. Kad vrši poslanje naviještanja Evanđelja, ona, u ime Kristovo, svjedoči čovjeku o njegovu vlastitom dostojanstvu i o zvanju na zajedništvo osobâ; ona ga uči zahtjevima pravde i mira, sukladnima mudrosti Božjoj.

Crkva donosi moralni sud, u gospodarskim i društvenim predmetima, “kad temeljna prava osobe ili spas dušâ to zahtijevaju”. Što se tiče moralnog područja, njezino je poslanje različito od poslanja građanskih vlasti: Crkva se brine za vremenite vidove općeg dobra ukoliko su upravljeni najvišem Dobru, našoj posljednjoj svrsi. Ona nastoji svojski preporučivati ispravne stavove u odnosu na zemaljska dobra i u društveno-gospodarskim odnosima. Društvena nauka Crkve razvila se u devetnaestom stoljeću, u doba susreta Evanđelja s modernim industrijskim društvom, njegovim novim ustrojstvom za proizvodnju potrošnih dobara, njegovim novim poimanjem društva, države i vlasti, njegovim novim oblicima rada i vlasništva. Razvitak nauke Crkve, u ekonomskim i društvenim predmetima, svjedoči trajnu vrijednost crkvenog učenja, i istodobno pravi smisao njezine uvijek žive i djelatne Predaje. Društveni nauk Crkve sadrži sklop učenja koji se malo pomalo granao po tumačenju kojim je Crkva tijekom povijesti, uz pratnju Duha Svetoga, objašnjavala događaje u svjetlu cjelokupnosti riječi objavljene od Krista Isusa. Taj nauk postaje za ljude dobre volje to prihvatljivijim što dublje nadahnjuje ponašanje vjernikâ.

Društvena nauka Crkve predlaže načela za razmišljanje; naznačuje mjerila za prosuđivanje; daje smjernice za djelovanje. Svaki sustav po kojemu bi društveni odnosi bili potpuno podređeni ekonomskim čimbenicima protivan je naravi ljudske osobe i njezinih čina.

Teorija koja od dobiti čini isključivo pravilo i posljednji cilj ekonomske djelatnosti moralno je neprihvatljiva. Neuredna pohlepa za novcem redovito proizvodi opake učinke. To je jedan od uzroka mnogih sukoba što smućuju društveni red.

Sustav koji “žrtvuje temeljna prava osobâ i skupinâ kolektivnoj organizaciji proizvodnje” protivan je ljudskom dostojanstvu. Svaki postupak koji osobe svodi na puka sredstva u cilju dobiti zarobljuje čovjeka, vodi k idolopoklonstvu novca i pridonosi širenju ateizma. “Ne možete služiti Bogu i Mamoni” (Mt 6,24; Lk 16,13).

Crkva je odbacila totalitarne i ateističke ideologije, povezane, u moderno doba, s “komunizmom” ili “socijalizmom”. K tome, u praksi “kapitalizma” odbila je individualizam i apsolutno prvenstvo zakona tržišta nad ljudskim radom. Regulacija ekonomije samim centraliziranim planiranjem u osnovi izopačuje društvene sveze; a regulacija samim zakonom tržišta vrijeđa društvenu pravdu, “jer ima mnogo ljudskih potreba koje tržište ne može zadovoljiti”. Treba zagovarati razumnu regulaciju tržišta i ekonomskih inicijativa, po ispravnoj ljestvici vrijednostî i u cilju općeg dobra.

Ekonomska djelatnost i društvena pravednost

Razvitak gospodarskih djelatnosti i rast proizvodnje namijenjeni su namirivanju ljudskih potrebâ. Ekonomski život ne ide samo za porastom proizvodnje dobara i za povećavanjem dobiti ili moći; on je najprije upravljen služenju osobama, cijelomu čovjeku i svoj ljudskoj zajednici. Vođena vlastitim metodama, ekonomska djelatnost da bi odgovorila naumu Božjem o čovjeku, mora se odvijati u granicama moralnog reda, u skladu s društvenom pravednošću.

Ljudski rad proizlazi neposredno od osoba stvorenih na sliku Božju, i pozvanih produžiti, jedni s drugima i jedni za druge, djelo stvaranja, ovladavajući zemljom. Rad je dakle dužnost: “Tko neće da radi, neka i ne jede” (2 Sol 3,10). Rad časti Stvoriteljeve darove i primljene talente. On može biti i otkupiteljski. Podnoseći mučan trud rada u jedinstvu s Isusom, zanatlijom iz Nazareta i raspetim na Kalvariji, čovjek na neki način surađuje sa Sinom Božjim u njegovu otkupiteljskom djelu. On se iskazuje učenikom Kristovim noseći križ, svaki dan, u djelatnosti koju je pozvan vršiti. Rad može biti sredstvo posvećenja i prodahnjivanje zemaljskih stvarnosti Duhom Kristovim.

Radom, osoba vrši i ispunjuje dio sposobnostî upisanih u njezinu narav. Prvotna vrijednost rada stoji u samom čovjeku, koji mu je tvorac i namjenik. Rad je za čovjeka, a ne čovjek za rad.

Svakome mora biti omogućeno da u radu crpi sredstva za uzdržavanje života svoga i svojih i za služenje ljudskoj zajednici.

Svatko ima pravo na ekonomsku inicijativu, svatko će svoje talente zakonito upotrebljavati da bi pridonio obilju od kojeg svi mogu imati koristi i da bi ubrao pravedne plodove svojih napora. Pazit će da se ravna po odredbama što ih zakonite vlasti donose u cilju općeg dobra.

Gospodarski život dovodi u pitanje različite probitke, koji su često međusobno suprotstavljeni. Tako se objašnjuje izbijanje sukobâ što ga obilježuju. Treba nastojati da se ti sukobi izglade pregovorima koji će poštivati prava i dužnosti svake društvene strane: odgovornih za poduzeća, predstavnikâ radnikâ, na primjer sindikalnih organizacija, i, ako treba, javnih vlasti.

Odgovornost države. “Ekonomska djelatnost, osobito djelatnost tržišne ekonomije, ne može se odvijati u institucionalnoj, pravnoj i političkoj praznini. Ona pretpostavlja da su osigurana jamstva pojedinačnih sloboda i vlasništva, kao i čvrsta valuta i djelotvorne javne službe. Bitna je zadaća države da osigura ta jamstva, kako bi oni koji rade mogli uživati plod svoga rada i, dosljedno, osjećati se poticanima da ga obavljaju djelotvorno i pošteno. (…) Država je dužna nadzirati i ravnati primjenom ljudskih prava na ekonomskom polju; na tom području, ipak, prva odgovornost ne pripada državi nego ustanovama i raznim skupinama i udrugama koje tvore društvo”.

Odgovorni za poduzeće snose pred društvom ekonomsku i ekološku odgovornost za svoje radnje. Oni su dužni uzimati u obzir dobro osobâ a ne samo povišenje dobitaka. Dobici su ipak potrebni: oni omogućuju ulaganja koja osiguravaju budućnost poduzeća; i jamče zaposlenost.

Pristup radu i struci mora biti otvoren svima bez nepravedna razlučivanja, muškima i ženskima, zdravima i prikraćenima, domaćima i useljenicima. Već prema prilikama, društvo mora sa svoje strane pomoći građanima da si priskrbe rad i zaposlenje.

Pravedna plaća zakonit je plod rada. Uskraćivati je ili zadržavati može biti velika nepravda. Da se odredi pravična naknada, treba uzeti u obzir potrebe i ujedno prinose svakoga. “Uzimajući u obzir posao i proizvodnost svakoga, stanje poduzeća i opće dobro, rad mora biti tako nagrađen da se čovjeku i njegovima namaknu sredstva za dostojno materijalno, društveno, kulturno i duhovno življenje”. Sporazum između stranâ nije dostatan da se moralno opravda visina plaće.

Štrajk je moralno opravdan kad se pokaže kao neizbježivo ili barem nužno sredstvo, u vidu srazmjerne koristi. Postaje moralno neprihvatljiv kad je praćen nasiljem, ili ako mu se pridaju ciljevi koji nisu izravno povezani s uvjetima rada ili su protivni općem dobru.

Nepravedno je ne plaćati ustanovama socijalnog osiguranja prinose određene od zakonitih vlasti.

Gubitak zaposlenja uslijed nezaposlenosti gotovo je uvijek, za onoga tko mu je žrtvom, povreda njegova dostojanstva i prijetnja ravnovjesju života. Uz štetu što je on osobno podnosi, proistječu iz toga i mnoge opasnosti za njegovu obitelj.

Pravda i solidarnost među narodima

Na međunarodnoj razini, nejednakost ekonomskih zaliha i sredstava tolika je da uzrokuje pravi “jaz” među narodima. S jedne strane su oni koji posjeduju i umnažaju sredstva razvoja, a s druge oni koji gomilaju dugove.

Različiti uzroci religijske, političke, ekonomske i financijske naravi, daju danas “socijalnom pitanju svjetsku širinu”. Među narodima kojih su politike već međuovisne nužna je solidarnost. Ona je još nužnija kad je posrijedi zaustavljanje “izopačenih mehanizama” koji priječe razvitak manje uznapredovalih zemalja. Zloporabne, ako ne i lihvarske financijske sustave, nepravedne trgovinske odnose među narodima, utrku u naoružavanju treba zamijeniti općim naporom da se zalihe pokrenu prema ciljevima moralnoga, kulturnog i ekonomskog razvitka, “iznova određujući prednosti i ljestvice vrijednostî”.

Bogati narodi imaju tešku moralnu odgovornost prema narodima koji ne mogu sami osigurati sredstva svoga razvitka, ili su u tome bili spriječeni tragičnim povijesnim događajima. To je dužnost solidarnosti i ljubavi; to je i obveza pravednosti ako blagostanje bogatih naroda proizlazi iz izvora koji nisu bili pravedno plaćeni.

Izravna pomoć jest prikladan odgovor na neposredne, izvanredne potrebe, prouzročene, na primjer, prirodnim katastrofama, pošastima itd. Ali ona nije dovoljna za prevladavanje teških nevolja prouzročenih stanjem oskudice ni za trajno zadovoljenje potrebâ. Treba također reformirati međunarodne ekonomske i financijske ustanove, kako bi bolje promicale pravične odnose s manje uznapredovalim zemljama. Treba podupirati napor siromašnih zemalja koje se trude oko svog razvoja i oslobođenja. Ova načela treba na posve osobit način primijeniti na području zemljoradnje. Seljaci, osobito u trećem svijetu, tvore pretežito mnoštvo siromašnih.

Rast smisla za Boga i poznavanja samoga sebe u osnovi je svakoga cjelovitog razvitka ljudskoga društva. Tada razvitak umnaža materijalna dobra i stavlja ih u službu osobe i njezine slobode, smanjujući ekonomsku bijedu i izrabljivanje. On promiče poštivanje kulturnog identiteta i otvorenost transcendenciji.

Ne spada na crkvene pastire izravno se uplitati u političko djelo i u organizaciju društvenog života. Ta zadaća spada u zvanje vjernikâ laikâ, koji sa svojim sugrađanima djeluju na vlastitu inicijativu. Društvena djelatnost može uključivati mnogo konkretnih putova, ali će joj uvijek biti cilj opće dobro i bit će u skladu s evanđeoskom porukom i naukom Crkve. Spada na vjernike laike “prožimati vremenite stvarnosti kršćanskim zalaganjem i u tom pokazivati da su svjedoci i djelatnici mira i pravde”.

Ljubav prema siromasima

Bog blagoslivlje one koji pritječu u pomoć siromasima a osuđuje one koji se od njih odvraćaju. “Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš” (Mt 5,42). “Besplatno primiste, besplatno dajte” (Mt 10,8). Isus Krist prepoznat će svoje izabranike po onome što su učinili za siromahe. To što se “siromasima navješćuje evanđelje” (Mt 11,5), znak je Kristove prisutnosti.

“Ljubav Crkve prema siromasima (…) dio je njezine stalne tradicije”. Ta se ljubav nadahnjuje Evanđeljem blaženstava, Isusovim siromaštvom i pažnjom prema siromasima. Ljubav prema siromasima jedan je od razloga dužnosti rada, kako bi se “imalo što podijeliti s potrebnima” (Ef 4,28). Ona se ne proteže samo na materijalno siromaštvo, nego i na mnogobrojne oblike kulturnoga i vjerskog siromaštva.

Ljubav prema siromasima nespojiva je s neumjerenom ljubavlju prema bogatstvu ili sebičnom uporabom bogatstva: De sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti! Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas te će kao vatra izjesti tijela vaša! Zgrnuste blago u posljednje dane! Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče; i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospoda nad Vojskama. Raskošno ste na zemlji i razvratno živjeli, utoviste srce svoje za dan klanja! Osudiste i ubiste pravednika: on vam se ne suprotstavlja! (Jak 5,1-6).

Sveti Ivan Zlatousti snažno pripominje: “Ne dati siromasima da imaju udjela u našim vlastitim dobrima, znači okradati ih i oduzimati im život. Dobra koja držimo nisu naša, nego njihova”. “Treba najprije udovoljiti zahtjevima pravde, da se ne bi davalo kao dar ljubavi ono što se već duguje u ime pravde”: Kad siromasima dajemo prijeko potrebne stvari, ne iskazujemo im time neku osobnu darežljivost, nego im vraćamo što je njihovo. Više nego čin ljubavi, vršimo dužnost pravednosti. Djela milosrđa jesu djela ljubavi kojima pritječemo u pomoć bližnjemu u njegovim tjelesnim i duhovnim potrebama. Poučavati, savjetovati, tješiti, bodriti, djela su duhovnog milosrđa, kao i praštati i strpljivo podnositi. Djela tjelesnog milosrđa jesu poglavito nahraniti gladne, ugostiti beskućnike, odjenuti one koji trebaju odjeće, pohoditi bolesne i utamničene, pokopati mrtve. Među tim djelima, milostinja dana siromasima jedno je od glavnih svjedočanstava bratske ljubavi: ujedno je i vršenje pravde koje je Bogu milo: Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako (Lk 3,11). Dajte za milostinju ono iznutra, i gle – sve vam je čisto (Lk 11,41). Ako su koji brat ili sestra goli, bez hrane svagdanje, pa im tkogod od vas rekne: “Hajdete u miru, grijte se i sitite”, a ne dade im ono što im je potrebno za tijelo, kakva korist od toga? (Jak 2,15-16). “U mnogim svojim oblicima: u materijalnoj oskudici, nepravednu tlačenju, tjelesnim i psihičkim bolestima, i napokon u smrti, ljudska bijeda očigledan je znak prirodnog stanja slabosti, u kojoj se čovjek nalazi poslije istočnoga grijeha, i potrebe spasenja. Zato je ona privlačila samilost Krista Spasitelja koji je htio da je uzme na se i da se poistovjeti s “najmanjima između braće”. Stoga pritisnutima bijedom ide prednost ljubavi Crkve, koja, sve od svojih početaka, unatoč nevjernosti mnogih svojih članova, nije se prestala zalagati da ih pridiže, štiti i oslobađa. Ona je to činila bezbrojnim dobrotvornim djelima koja ostaju uvijek i svugdje prijeko potrebna”.

Još od Starog zavjeta, svakovrsne pravne mjere (godina otpusta, zabrana kamatništva i zadržavanja zaloga, obveza desetine, dnevno plaćanje nadničara, pravo na pabirčenje grožđa i žita) odgovaraju na poticaj Ponovljenog Zakona: “Kako siromaha nikada neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj”. (Pnz 15,11). Isus tu riječ čini svojom: “Jer siromahâ ćete uvijek imati sa sobom, ali mene nećete uvijek imati” (Iv 12,8). Time on ne čini ništetnom žestinu drevnih proroštava: “Jer “kupuju siromaha za novac, potrebita za sandale” (Am 8,6), nego nas pozivlje da u siromasima koji su mu braća prepoznamo njegovu prisutnost: Onog dana kad ju je majka ukorila što u kuću prima siromahe i bolesne, sveta Ruža Limska rekla joj je: “Kad služimo siromahe i bolesnike, mi služimo Isusa. Ne smijemo se umoriti pomažući bližnjemu, jer u njima služimo Isusa.”

Katekizam Katoličke Crkve | Bitno.net