Za advent ispovijedao sam u jednom talijanskom svetištu. Obično se ne bih iznenadio šuškanju s druge strane ispovjedaonice kada bi se ispovijedala mlada majka jer bi, katkada, pokoja od njih, uvela svoje malo dijete u ispovjedaonicu, kada ga ne bi imala kome ostaviti na čuvanje. Ovaj put ipak sam se nemalo iznenadio. Žena nije uvela dijete nego, za ime Božje, psa! Zbunjeno se ispričavala jer, da ga nije imala kome ostaviti na čuvanje.

Druga zgoda vezana je uz euharistijsko klanjanje u crkvi. Na podu je sjedio sredovječni čovjek, zatvorenih očiju, a u krilu mu je drijemao pas.

Na pragu jedne kuće, u vrijeme blagoslova obitelji, treća zgoda, naišao sam na mnoštvo razbacanih igračaka. Kada sam u kući zatekao ženu samu, upitah je čije su igračke. “Moje curice”, odgovori ona, i pokaza mi na psića zatvorenoga u kućicu.

Na pripravi za brak mladenci pitali svećenika, pripovijeda mi jedan moj kolega, može li im na vjenčanju njihov iznimno inteligentni pas u crkvu unijeti prstenje.

Jednom sam čuo zgodu, ali ne znam je li stvarna ili izmišljena, da je netko i na pričest donio psa. A svećenik da je odgovorio da ga ne može pričestiti jer da se pas nije ispovjedio.

•••
Sve su mi navedene scene proletjele glavom dok sam, na jednom talijanskom odmaralištu, promatrao mladi bračni par koji je ispred mene šetao psića na uzici, kako bi ljubimac protego noge. Mila životinjica, drago stvorenje! Božje iznašašće! Bog ga je stvorio za čovjeka, radi čovjeka. A sve što je Bog stvorio, stvorio je dobro.

Postoji veliko mnoštvo svetaca poznatih kao prijatelji životinja. Među njima sv. Franjo Asiški zauzima istaknuto mjesto. U nekim seoskim sredinama na blagdan sv. Antuna Pustinjaka postoji tradicija blagoslova domaćega blaga, kako se na selima nazivaju životinje. Još više je lijepih svjedočanstava o vjernosti životinja prema čovjeku.

•••

Ne smijemo, međutim, brkati pojmove. Ljubav prema životinjama ne smijemo izjednačavati s ljubavlju prema čovjeku. Još veća je opasnost ako životinja zauzme čovjekovo mjesto, ako kućni ljubimac zamijeni dijete ili, umjesto brata ili sestre, roditelji svome jedincu nabave kućnog mezimca. I ta životinjica postaje mali kućni kumir. Za nedjeljnu misu, ili dnevnu molitvu, nema vremena, ali za šetnju psa mora ga biti. Psa se mazi, kupa, šiša, češlja, katkada i odijeva, hrani specijalnom hranom iz dućana kućnih ljubimaca a, kada ugine, ima i vlastito groblje. Neki psima na grobove postavljaju i križeve. To je nova vrsta idolopoklonstva. Pretvaranje životinja u idole. Klanjanje životinjama. Uskraćivanje Boga za kult. Grijeh je to protiv prve Božje zapovijedi. “Ja sam Gospodin, Bog tvoj. Nemaj drugih bogova uz mene.” Bog je ono što je prvo u mome životu, ono za što uvijek imam vremena. I što smo manje osjetljivi za čast Božju, i prava ljudi, to smo više osjetljivi za prava životinja. Odavno su, kućni ljubimci, postali viđeni gosti u restoranima, hotelima, na krstarenjima, još se samo bore za svoje mjesto u crkvama. Na tom području ovladalo je nadnaravno sljepilo i mnogim kršćanima. Kultura smrti pobrinula se da psi dobiju groblja prije nego li nerođena djeca, žrtve pobačaja. Proporcionalno padu nataliteta, u porastu je broj kućnih ljubimaca. Žrtve smo ideološkog izokretanja sustava vrijednosti. Možda nam se i psi čude što volimo njihovu vrstu više nego vlastitu.

•••

Duhovna bijeda uzrok je straha od djece. Straha od ljudske vrste i priklanjanja životinjama. Nemaju puno djece oni koji imaju puno novaca u novčaniku nego oni koji imaju puno ljubavi u srcu. Biocentričku paradigmu, koja izjednačava Boga, čovjeka i psa, najbolje ilustrira dilema jednog nihilista, konstruktora kulture smrti, koji se pita: “Ne znam, da li da se oženim ili da kupim psa?” Slično kalkuliraju i suvremeni sebičnjaci u dvoje, to sebičnjaštvo brakom nazivaju samo zato što je u crkvi sklopljeno, hoće li si za kućnog ljubimca roditi jedno dijete ili nabaviti psa?

fra Josip Blažević

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Veritas – glasnik svetog Antuna Padovanskog. Portal Bitno.net prenosi ga s dopuštenjem.