MITOVI I ČINJENICE

Mediji i priča o seksualnom zlostavljanju u Katoličkoj Crkvi: razdvajanje stvarnosti od fikcije

Katolička Crkva u 21. stoljeću model je za sve druge institucije kad je u pitanju čuvanje sigurnosti mladih.

pedofilija u crkvi

Foto: Flickr.com/Catholic Church of England and Wales

1. Nije stvar u katoličkim svećenicima

ČINJENICA: Katolički svećenici zlostavljaju u puno nižem postotku spram muškaraca u općoj populaciji.

Iako je i jedan slučaj zlostavljanja previše, približno je samo 4% svih aktivnih svećenika između 1950. i 2002. uopće bilo optuženo (ne i osuđeno!) za zlostavljanje, a taj je postotak puno manji nego kod drugih muškaraca u općoj populaciji.

“Na temelju anketa i studija provedenih u različitim denominacijama tijekom proteklih trideset godina, stručnjaci koji proučavaju zlostavljanje djece tvrde da nema temelja za zaključak da je seksualno zlostavljanje uglavnom problem Katoličke Crkve. ‘Ne vidimo Katoličku Crkvu kao žarište niti kao mjesto koje ima veći problem od drugih’, rekao je Ernie Allen, predsjednik Nacionalnog centra za nestalu i izrabljivanu djecu. Stručnjaci se ne slažu oko stope seksualnog zlostavljanja među općom američkom muškom populacijom, ali Allen kaže da je konzervativna procjena 1 od 10. Margaret Leland Smith, znanstvenica pri John Jay College of Criminal Justice tvrdi da preispitivanje tih brojki upućuje na stopu bližu 1 od 5. ‘Od sredine 80-ih godina 20. stoljeća, osiguravajuće tvrtke pokrivaju seksualno nedolično ponašanje kao dopunu osiguranju od odgovornosti i njihove vlastite studije upućuju na to da Crkva nije u ništa većem riziku od ostalih kongregacija… To je tako već desetljećima.'” (Newsweek Magazine, 7. travnja 2010.)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

“Ako itko vjeruje da katolički svećenici zlostavljaju više od učitelja ili svećenstva koje ne živi u celibatu, trebali bi pokazati dokaze na temelju kojih su došli do tog zaključka. Ja za takve dokaze ne znam. Reći ‘Svi znaju da…’ nije dio znanstvene metodologije.” (dr. Philip Jenkins, Pennsylvania State University, USA Today, 6. lipnja 2010.)

2. Velika urota koja ne postoji

ČINJENICA: Iako to nikad ne biste mogli saznati iz pretjeranog i opsesivnog medijskog praćenja ove teme, velik dio prijavljenih slučaja zlostavljanja proizlazi iz povijesne anomalije, jer se većina optužbi dogodila u djeliću vremena tijekom seksualne revolucije od 1960-ih do ranih 1980-ih. Unatoč medijskim nagađanjima o mračnim urotama i prikrivanjima, Crkva je – poput svake druge institucije tada – jednostavno pratila tada prevladavajući stav stručnjaka u tom području da se zlostavljači mogu uspješno rehabilitirati. Crkva je zbog toga optužene svećenike slala na psihološko liječenje, umjesto da ih je prijavljivala policiji, što je rezultiralo privremenim porastom ponavljanja zlostavljanja. U takvom ophođenju Crkva nije bila jedina.

Kada je Crkva optužene svećenike slala na psihološko liječenje, istu je stvar s osuđenim prekršiteljima radio i pravni sustav – slao ih na liječenje umjesto u zatvor.

„Od 1950-ih do 1980-ih, takve intervencije za seksualne kriminalce koje su utemeljene na liječenju, ne samo da su u SAD-u uvelike prevladavale već su bile i veoma popularne, što pokazuju ankete provedene među općom populacijom. Znanost o ljudskoj seksualnosti i seksualnom zlostavljanju veoma je mlada. Gotovo sve informacije koje danas koristimo pri liječenju i nadziranju seksualnih zlostavljača otkrivene su nakon 1985.“ (dr. Monica Applewhite)

Ipak, u gotovo nijednom članku i istupu, mediji nisu spominjali ovaj važan povijesni kontekst koji pokazuje da je Crkva slijedila tada vodeći savjet stručnjaka.

„Nitko ne bi neurokirurga i njegove profesionalne odluke donesene 1970-ih ocjenjivao prema današnjim standardima njege. Ali odluke koje su tada donijeli katolički biskupi, koji su se u pitanju bolesnih svećenika redovito konzultirali sa stručnjacima za mentalno zdravlje, prosuđuju se prema sadašnjim standardima. Danas je uvjerenost stručnjaka u vjerojatnost liječenja seksualnih poremećaja puno manja nego što je bila 1970-ih.“ (L. Martin Nusbaum, „Mijenjanje pravila“, America magazine, 2006.)

Tragično, slanje optuženih svećenika na liječenje, umjesto da ih se prijavilo policiji, rezultiralo je velikom stopom ponovnog prekršaja među tim svećenicima. Prema izvještaju John Jay College iz 2004. godine, 149 svećenika bili su serijski zlostavljači (10+ žrtava) i činili su alarmantnih 26% svog zlostavljanja koje se dogodilo između 1950. i 2002. Tih 149 muškaraca predstavlja samo 0.10 % svećenika koji su služili u Katoličkoj Crkvi u SAD-u između 1950. i 2002. Većina optuženih svećenika (56%) bila je optužena samo jednom.

3. Prave vijesti: Aktualne optužbe protiv katoličkih svećenika iznimno su rijetke

ČINJENICA: Gotovo sve optužbe protiv katoličkih svećenika dogodile su se prije nekoliko desetljeća, i doista, gotovo polovica svih optuženih svećenika već je dugo mrtva. U zajednici od 77 milijuna ljudi, optužbe protiv katoličkog svećenstva u SAD-u danas su veoma rijetke, nedavno procijenjene na oko 8 optužbi godišnje, koje odbor za preispitivanje ocjeni „uvjerljivim“.

Centar za primijenjeno istraživanje apostolata (CARA), nezavisna istraživačka organizacija pri Sveučilištu Georgetown, nekoliko godina prati podatke o zlostavljanju od strane katoličkog svećenstva u SAD-u. Kroz Biskupsku konferenciju SAD-a, CARA izdaje godišnja izvješća. Ovdje je naveden broj optužbi zlostavljanja maloljetnika koje su, prema njihovim izvješćima, procijenjene uvjerljivima, za svaku godinu od 2005. do 2015.

U međuvremenu, prema državnim podacima, samo u 2010. godini prijavljeno je 63,527 slučaja zlostavljanja maloljetnika u SAD-u. To je alarmantan društveni problem koji je dobio veoma malo medijske pozornosti.

4. Priča koju mediji neće objaviti: epidemija zlostavljanja i prikrivanja u javnim školama danas

ČINJENICA: Stopa seksualnog zlostavljanja koje su počinili učitelji u javnim školama, danas je, prema procjenama, 100 puta veća od stope zlostavljanja koje su počinili katolički svećenici. Postoje uznemirujući dokazi da školski djelatnici prikrivaju zlostavljanja i ne prijavljuju sumnjive slučajeve. Unatoč tome, mediji uvelike ignoriraju tu šokantnu priču ali se i dalje bave desetljećima starim optužbama protiv katoličkih svećenika.

Izvješće Ministarstva obrazovanja SAD-a je 2004. pokazalo da najtočniji dostupni podaci otkrivaju da je „gotovo 9.6% učenika javnih škola za vrijeme svog školovanja meta seksualno neprikladnog ponašanja svojih učitelja“.

Ti su podaci potakli dr. Charol Shakeshaft, autoricu studije, da 2006. izjavi: „Mislite da Katolička Crkva ima problem? Fizičko i seksualno zlostavljanje učenika u školama 100 puta je vjerojatnije od zlostavljanja svećenika.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To isto izvješće iz 2004. citira važnu studiju iz sredine 1990-ih:

„ … [1994. godine], u istraživanju 225 slučaja seksualnog zlostavljanja koje su počinili učitelji u New Yorku, svi optuženi su priznali seksualno zlostavljanje učenika, ali nijedan nije prijavljen državnim tijelima.“

Ovo je važna i alarmantna činjenica:

Broj učitelja zlostavljača: 225

Broj policiji prijavljenih školskih djelatnika zlostavljača: 0

Drugim riječima, prije samo 23 godine, u New Yorku je univerzalna praksa među školskim administratorima bila neprijavljivanje zlostavljača policiji.

Istraživanje iz 1994. također pokazuje da je samo 1% tih zlostavljača izgubio svoju licencu. Uz to, što je najšokantnije, „25% nije trpjelo nikakve posljedice ili su upozoreni neformalno i neslužbeno. Gotovo 39% je odlučilo napustiti školski okrug u kojem su radili, većina s pozitivnim preporukama i netaknutim mirovinskim paketima“.

5. Katolička Crkva danas: Model za zaštitu djece

ČINJENICA: U današnjem vremenu Katolička je Crkva vjerojatno najsigurnija sredina za djecu.

Evidentirane, agresivne i proaktivne zaštitne mjere koje je Katolička Crkva uvela su neusporedive s djelovanjem ijedne druge organizacije danas. Od početka krize seksualnog zlostavljanja, Katolička Crkva (u SAD-u) je:

  • uvela politiku nulte tolerancije prema kojoj je bilo koji uvjerljivo optužen svećenik odmah uklonjen iz službe. Zakonodavne službe su također obaviještene.
  • uvježbala preko 5 milijuna djece u vještinama koje im mogu pomoći da se obrane od zlostavljanja.
  • uvježbala preko 2 milijuna odraslih, uključujući 99% svećenika, u prepoznavanju znakova zlostavljanja.
  • provela preko 2 milijuna provjera prošlosti svećenika, uključujući pojačan proces probiranja kandidata za svećenstvo
  • uvela službu „koordinatora pomoći žrtvama“ u svaku biskupiju, i tako „osigurala da će se žrtve poslušati“.
  • provela godišnje nezavisne revizije svih biskupija kako bi se pratilo njihovo pristajanje uz inovativnu Povelju o zaštiti djece i mladih iz 2002.
  • u svakoj biskupiji ustanovila odbor za propitivanje zlostavljanja – često sastavljen od stručnjaka za dobrobit djece, dječjih psihologa, i stručnjaka za zlostavljanje – koji provjerava sve optužbe za zlostavljanje.

Nema organizacije koja se približava uvođenju mjera koje je Katolička Crkva uvela da bi zaštitila djecu koja su joj povjerena. U tom je pogledu Katolička Crkva u 21. stoljeću model za sve druge institucije kad je u pitanju čuvanje sigurnosti mladih.

Izvor: www.themediareport.com

Prijevod: Dubravka Sertić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 24. svibnja 2017.

Možda vam se svidi