Najvažniji dio izvještaja o stvaranju – ali i onaj koji se najčešće pogrešno tumači – jest sedmodnevni okvir u kojem se ono odvija. Ovdje je osobito primjetno kako čitatelji promatrajući biblijsku pripovijest očima suvremene znanosti banaliziraju biblijski način pripovijedanja i na taj način propuštaju uočiti smisao ove sedmodnevne strukture.

Kao svaka dobra priča i stvaranje započinje svojevrsnom napetošću: u Post 1,2 zemlja (hebr. erec) „bijaše pusta i prazna”. Prva tri dana predstavljaju odgovor na problem pustoši odnosno bezobličnosti: odjeljujući svjetlo od tame, nebo od mora i kopno od voda. Bog daje oblik svemu stvorenju. Sljedeća se tri dana nastavljaju paralelno na prva tri i rješavaju problem praznine: Bog ispunjava ono što je oblikovao, četvrtoga dana ispunjava ono što je stvoreno prvoga dana: u dan i noć stavlja sunce, mjesec i zvijezde. Petoga dana nebo i more puni pticama i ribama. Na kraju Šestoga dana na kopno smješta životinje i biljke, te muškarca i ženu. Tako je u prva tri dana hram stvorenja izgrađen, a zatim je u sljedeća tri dana namješten.

Sedmi dan razlikuje se od ostalih. Daleko od pomisli da je ovdje riječ o vremenskome okviru od sedam 24-satnih dana, pažljivi će čitatelj uočiti kako svaki od prvih šest dana ima svoju večer i jutro, a time i jasan završetak, za razliku od sedmoga dana. koji odstupa od ovoga šesterostrukog obrasca ponavljanja. Poruka je jasna: sedmi dan nema kraja. On je posve drukčiji i odvojen od poretka prethodnih šest radnih dana. Sedmi je dan svet i predstavlja božanski počinak.

Ipak, nameće se pitanje: zašto baš sedam dana? Negdje na sredini Knjige Postanka jedna priča iz Abrahamova života rasvjetljava značenje „sedmice” i razlog radi kojeg ona tvori makrostrukturu spjeva o stvaranju i samoga stvaranja. U 21. poglavlju Knjige Postanka Abraham prigovara poganinu Abimeleku zbog zdenca koji je predmet njihova spora (Post 21,25-3-1). Kako bi postigli pravnu nagodbu po pitanju vlasništva nad zdencem, dva muškarca sklapaju savez. Abraham na mjesto njihova sastanka dovodi sedam janjaca. Abimelek tada postavlja jedno pitanje koje uvelike nalikuje našemu pitanju o danima stvaranja: „Što znači ovih sedam jaraca koje si na stranu stavio?” (Post 21,29) Abraham odgovara da su oni svjedočanstvo položene zakletve i saveza koji su sklopili toga dana. Mjesto je dobilo ime Beer Šeba jer je ondje zakletvom između njih sklopljen savez. Na hebrejskome beer znači “zdenac”, što je razlog njihova sastanka, dok šeba može značiti „sedam” ili „zakletvu” kojom se sklapa savez. Dakle, sedam (šeba) janjaca označuju zakletvu saveza (šeba) koju su Abraham i Abimelek položili glede spornoga zdenca.

U drevnim su vremenima na Bliskom istoku mnogi ljudi odrastali i cijeli život provodili u proširenim obiteljima, vezani sponama međusobnoga povjerenja. Stranci izvan kruga obitelji smatrani su sumnjivima. Kao što vidimo u sporu između Abrahama i stranca Abimeleka, zdenac koji predstavlja izvor vode usred pustinje pitanje je života i smrti, a sporazum o načinu njegova korištenja zahtijeva razinu povjerenja i poštenja kakvu obično nalazimo jedino među članovima iste obitelji. U takvim situacijama, kada između stranaka nije postojala ta potrebna obiteljska povezanost, polaganjem zakletve (šeba) sklapao bi se savez po kojem bi oni koji se zaklinju zapravo međusobno uspostavljali obiteljsku vezu. Tako su se sklapanjem saveza stvarale rodbinske poveznice tamo gdje ih prije nije bilo.

Imajući to na umu, možemo pokušati objasniti značenje broja sedam u kontekstu dana iz spjeva o stvaranju. To što Bog svijet stvara u sedam dana označava da on sklapa savez sa svojim stvorenjem. Budući da broj sedam ukazuje na savez stvaranja, sedmi je dan svet, a isto tako: sedmi mjesec, sedma godina, te sedam puta sedam godina ili takozvana jubilejska godina. Zapravo se svi brojni primjeri upotrebe broja sedam u Izraelovoj liturgiji odnose na proslavu i štovanje saveza što ga je Bog sklopio sa svojim narodom. Stoga nam Božje stvaranje neba i zemlje u sedam dana, kako to opisuje prvo poglavlje Postanka, priopćuje veličanstvenu teološku istinu da Bog već od samoga temelja i početka priče želi ući u savez sa svojim stvorenjem te time muškarce i žene učiniti svojim sinovima i kćerima, a ne tek svojim stvorenjima.

Način na koji se nastavlja izvještaj u Knjizi Postanka odražava postojanje toga novog odnosa saveza između Boga i čovjeka nakon sedmoga dana Stvaranja. U Post 1 Boga se jednostavno naziva riječju „Bog” (hebr. El), što je općenito ime za božanstvo. No u Post 2, nakon što je sedmoga dana stvaranja savez sklopljen, za Boga se upotrebljava izraz “Gospodin Bog” (hebr. Jahve El), što je osobno ime (vezano uz savez) koje će Bog otkriti Mojsiju u Knjizi Izlaska.

Kada ovaj spjev čitamo u skladu s njegovom naravi, vodeći putom računa o logici i simbolici metaforičkoga načina izražavanja, neće nam promaknuti činjenica da u njemu prevladava tema klanjanja Bogu. Ono što isprva nekima izgleda kao primitivan opis svemira sa svodom i stupovima zapravo postaje jedna profinjena metafora kojom se cjelokupno stvorenje prikazuje kao kozmički hram u koji Bog stavlja svoju „sliku” (celem), odnosno muškarca i žena koji od svega stvorenja najviše odražavaju Boga i njegovu kraljevsku vlast. Ova metafora svoj vrhunac doseže sedmoga dana, koji označava Božji savez sa stvorenjem i izdvojen je kao dan molitve i odmora od rada. Drugim riječima, pjesnička slika kozmičkoga hrama i slika tj. ikona Onoga komu se treba klanjati dovršena je do sedmoga dana – dana određenoga za štovanje Boga. A sve se to događa u kontekstu jedne pripovijesti o stvaranju koja potire lažne i ponižavajuće poganske ideje o Bogu i čovjeku. Da bismo čuli ovu priču unutar njoj svojstvene pjesničke metrike, moramo iznova ugoditi svoje uši da budu sposobne osluhnuti finoću pjesničkoga jezika kojim se pokušava dočarati neizmjerna veličina našega Boga koji nema drugoga razloga za stvaranje svijeta osim svoje bezuvjetne ljubavi. (KKC 293).

Pojmovi savez i zakletva ključni su za razumijevanje odnosa između Boga i njegova naroda. Savez se sklapao polaganjem zakletve vjernosti, što je često uključivalo žrtvovanje životinja kao svjedočanstvo položene zakletve. Vjernost takvoj zakletvi donosila je blagoslov, a nevjernost prokletstvo onomu tko je bio nevjeran. Osim toga, obred sklapanja saveza obično je uključivao i zajednički obrok te nekakav znak koji bi označavao taj savez. Ući u savez znači ući s nekim u obiteljski odnos, a ući u savez s Bogom znači ući u božansku obitelj Presvetoga Trojstva. Kroz čitavo Sveto pismo, sklapajući cijeli niz saveza, Bog proširuje svoju obitelj sve dok ne ustanovi „novi i vječni savez” u Isusu Kristu, svome Sinu, te izlije svoga Svetoga Duha po krštenju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jeffa Cavinsa i Tima Graya “Hoditi s Bogom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.