Nekad sam se, kao mladac, mnogo ljutio na sluge: “Kuharica je iznijela na stol vrelo jelo, služak mi nije očistio odoru.” Ali tad me iznenada obasjala misao mog dragog brata koju sam čuo od njega u svom djetinjstvu: “Jesam li ja vrijedan toga, ovakav kakav jesam, da me drugi služi, a da ja s njim grubo postupam zato što je on neuk i zao stao?” I odmah sam se začudio kako se najjednostavnije misli, bjelodano jasne, kasno javljaju u našim glavama. Bez slugu se ne može u svijetu, ali budi takav da ti sluga bude kod tebe slobodniji duhom nego kad ti ne bi bio sluga. I zašto ja ne bih mogao biti sluga svoga sluge, i to još tako da on to vidi, bez ikakve moje oholosti ili njegove nevjerice? Zašto se moj sluga ne bi osjećao kao moj rod tako da ga napokon primim u svoju obitelj i da se radujem tome?

To je već i sad ostvarljivo, ali će poslužiti kao temelj budućem veličanstvenom jedinstvu ljudi, kad čovjek ne bude tražio sebi slugu niti bude želio kao sada pretvarati u sluge sebi slične ljude, nego će, naprotiv, svim srcem željeti da sam postane svima sluga po riječima Evanđelja. I zar je zbilja puka tlapnja da će čovjek napokon nalaziti svoje užitke jedino u djelima prosvjećivanja i milosrđa, a ne u okrutnim užicima kao danas – u proždrljivosti, bludu, razmetanju, hvalisanju i zavidnom uznošenju jednog nad drugim? Čvrsto vjerujem da nije i da to vrijeme nije daleko. Izruguju se i pitaju: a kad će doći to vrijeme, i ima li uopće nade da će doći? Ja pak mislim da ćemo mi s Kristom ostvariti taj veliki pothvat. Koliko je samo u ljudskoj povijesti bilo ideja koje su još deset godina prije toga bile nezamislive i koje su se iznenada pojavile kad bi im kucnuo tajanstveni čas, pa su se potom širile po cijelom svijetu? Tako će i kod nas biti i naš će narod zasjati pred svijetom, i svi će ljudi reći: “Kamen koji su graditelji odbacili postao je zaglavni kamen!”

A podrugljivce bi trebalo pitati: ako mi fantaziramo, a kad ćete vi podići svoju građevinu i pravedno ustrojiti svijet jedino svojim umom, bez Krista? Premda sami tvrde da oni, naprotiv, teže za jedinstvom, u to odista vjeruju samo najnaivniji među njima, čovjek se može tek čuditi toj naivnosti. Oni se doista više zanose tlapnjama nego mi. Misle kako će pravedno ustrojiti svijet, ali pošto su odbacili Krista, na kraju će svijet zaliti krvlju jer krv izaziva krv, a tko se mača laća, od mača će i poginuti. I da nije Kristova zavjeta, istrijebili bi jedni druge do posljednja dva čovjeka na svijetu. Pa ni ta posljednja dvojica ne bi se znala suzdržati u svojoj oholosti tako da bi i posljednji čovjek smaknuo pretposljednjega, a onda i sebe sama. To bi se doista zbilo kad ne bi bilo Kristova zavjeta da će tome stati na kraj radi krotkih i poniznih pojedinaca. Nakon dvoboja, dok sam još nosio časničku odoru, počeo sam u društvu govoriti o slugama, i sjećam se kako su mi se svi čudom čudili i govorili mi: “Što, zar da posjednemo slugu na sofu, pa da ga poslužujemo čajem?” A ja sam im na to odgovorio: “Što ne bismo i tako učinili, bar s vremena na vrijeme?” Onda su mi se svi nasmijali u brk. Njihovo je pitanje bilo isprazno, a moj odgovor nejasan, ali mislim da je u njemu bilo bar malo istine.

Gornji tekst izvadak je iz knjige F. M. Dostojevskog “Braća Karamazovi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.