Kad je moj Otac rekao Riječ, bio je Početak. Moj Otac je rekao Riječ i bi svjetlost, i nebo, i zemlja i more i rosna trava i krošnja stabla, i sunce i mjesec i zvijezde, i ptice krilate i gmizavci i zvjerad. I sve što je moj Otac rekao, sve bijaše dobro.

Sve to moj Otac uvježba da izrekne riječ Čovjek. I bi Čovjek, slika mog Oca. Koji ne htjede biti slika nego Otac. Al’ ne uspje ništa stvoriti, uspje robovati i u znoju svog lica jesti kruh svoj i tuđi. Moj Otac ga povede na put, moj Otac isuši za njega more, moj Otac mu dade zemlje meda i mlijeka. Moj Otac mu dade svoju jedinu Ljubav da i nju razapne. Moj Otac šutnjom na križu govoraše. Vidje okrenuta leđa. Vidje blud, a ipak prelomi kruh i dade čašu vina usahlim usnama koje ne rekoše ‘Hvala’.

Moj Otac gradi. Moj Otac je puno stanova sagradio, a ja odoh u svijet. Moj Otac brižno vinograd okapa, a ja čašu octa do kraja iskapih. Moj Otac pred vratima čeka i ne gubi nade. Čeka moj Otac! Čekaj me, Oče moj, dok se vratim s ovih lutanja. No hoćeš li me, Oče moj, prepoznati kad na prag kuće naše očinske dođem u dronjcima, lica potamnjela od blata, ruku i nogu izranjenih od drača? Da li ćeš razaznati, Oče moj, cjelov prvijenac s ispucalih usana od Judina cjelova? Da li ćeš razaznati, Oče moj, krv od trnja na rukama od krvi razapinjanja? Kad na prag kuće naše očinske stanem u dronjcima, hoćeš li smoći snage, Oče moj, u zagrljaj primiti Čekanog…

Otac moj čeka, čeka moj Otac, da mu se povrati ČOVJEK.

Milan Špehar