Molitva je u prvome redu djelo Duha Svetoga; koji moli u nama, iznutra nas preuređuje; te nas uranja u bliskost s Presvetim Trojstvom. Upravo je zato najprije nužno šutjeti i slušati; a onda pristati da se ogolimo od svih suvišnosti; te se prepustiti Bogu koji je u nama. Molitva nije magijski trenutak; koji bi se sastojao u tome da predstavimo ovu ili onu boleštinu; kako bismo poboljšali svoje zadovoljstvo. Unutarnja šutnja nam omogućuje da osluškujemo molitvu Duha Svetoga, koja onda postaje našom. Duh moli umjesto nas.

U molitvi nisu važne naše riječi, nego to da sebe ušutimo, kako bismo pustili da govori Duh Sveti, da čujemo njegove uzdahe i zagovor za nas. Ako uđemo u otajstvenu šutnju Duha Svetoga, on će nas sigurno čuti, jer tada raspolažemo srcem koje sluša. Bog nam ne odgovara onako kako bismo mi željeli, to više što često tražimo nemoguće stvari, poput djece koja traže darove bez kraja i konca. To nas ipak ne treba odvratiti od Boga; ako su problemi stvarni, stišću nas kao kliješta, te proživljavamo duboku noć sumnje. Zapravo, molitva nije nešto izvanredno nego je djetinja šutnja s pogledom uprtim u Boga. Molitva je dopuštanje da Bog bude slobodan u nama. Potrebno je naučiti iščekivati ga u tišini, prepuštenosti i pouzdanju, stojeći čvrsto i ustrajno i onda kad se mrači, u našoj unutarnjoj noći.

Molitva, poput svakoga prijateljstva, zahtijeva vrijeme da se ustali. Molitva je, dakle, škola, pokatkad i teška. Ustrajati u šutnji može postati kao prolaženje pustinjom, dugačkom i suhom, bez hrane i vode, pa nam se može dogoditi da kažemo sa svetom Terezijom iz Lisieuxa: “Ne znam više niti vjerujem li ono što pjevam.” Vjernik koji moli hoda u noći i često je poput hodočasnika koji traži prosvjetljenje. Moliti znači unići u volju Božju. U nekim časovima, dok smo u crnoj noći trpljenja i mržnje pokrenute protiv nas, dođe nam da vapimo kao Isus: “Eloi, Eloi, lema sabahtani” (Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?) (Mk 15,34). Nitko neće moći shvatiti naše jauke, jer to je molitva, to je krik vjere prema Bogu našem Ocu: To je Isusov krik na križu, krik sinovskoga prepuštanja volji Očevoj, kako bi se potvrdila potpuna podložnost, već zapečaćena u Getsemanskome vrtu. Dok je tada molio, obuzet tjeskobom, i dok mu se znoj pretvarao u krupne kaplje krvi, koje su padale na zemlju, rekao je: “Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!” (Mk 14,36).

kardinal Robert Sarah | Bitno.net

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Bog ili ništa”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.