Izvor lažne religije je nesposobnost da se radujemo, ili možda ipak odbijanje radosti, dok je ta radost apsolutna bit.

Strah Božji i poniznost jedino su zdravi kada su povezani s tom radošću i samo su tada istiniti i plodonosni. Izvan te radosti dobivaju demonski karakter i postaju najdublje izobličenje bilo kakvog religijskog iskustva. Religija straha; religija lažne poniznosti; religija krivnje: sve su to kušnje i zamke – vrlo snažne ne samo u svijetu, već i u Crkvi.

Prvo i temeljno izvorište svega jest „raduje se duša moja u Gospodinu“. Strah od grijeha ne spašava od grijeha! Osjećaj krivice ili moralizam ne oslobađaju od svijeta i njegovih kušnji. Radost je temelj na koji smo pozvani stati. Gdje, kako i kada je ovo postalo iskrivljeno i monotono u kršćanstvu? Ili, zapravo, gdje su, kada i zašto kršćani postali gluhi za radost? Kako, kada i zašto je Crkva, umjesto da oslobađa ljude koji pate, započela sadistički ih zastrašivati?

Ljudi stalno dolaze i pitaju me za savjet… ispovijedam ih i pričam, pričam, pričam… A neka me slabost i lažni stid sprječavaju reći im: „Nemam savjet za vas. Imam samo slabu, klimavu, ali za mene neprekidnu radost. Želite li to?“ Ne, ne žele. Žele pričati o problemima, brbljati o rješenjima. Ne, nema veće pobjede đavla od ove „psihologizirane“ religije. U psihologiji ima svega. Jedina stvar koja je u njoj nezamisliva i nemoguća jest radost.

Moć grijeha nije u tome što čovjeka iskušava očito zlo, nego u tome što mu je srce zarobljeno raznim vrstama sitnih strasti i što ne može normalno disati i živjeti. U borbi protiv ovoga zatvora nije dovoljno samo zagovarati pobožnost i molitvu. Pobožnost može biti, a često i jest, sitničava, a molitva može biti usmjerena samo na samu sebe. Isto pitanje možemo postaviti i u svezi s blagom našeg srca, u svezi s radošću. Bez radosti pobožnost i molitva gube blagodati, jer je njihova moć u radosti. Religija je postala sinonim za ozbiljnost koja nije usklađena s radošću. Zato je i slaba. Ljudi od religije žele ODGOVORE, MIR, ZNAČENJE, a značenje je – RADOST. To je odgovor koji u sebi sadrži sve druge odgovore.

„Jer ti si istinita želja i neizreciva radost onih koji ljube tebe, Kriste, Bože naš, i o tebi pjeva sve stvorenje zauvijek.“

Izvor: Pouke.org| Priredio: Miodrag Vojvodić

Protoprezbiter Alexander Schmemann ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Alexander Schmemann rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Schmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.