Živimo u svijetu koji ima iluzije o svetom Franji. Možda kolaju i našim glavama. Nalazimo ih po našim kipovima, freskama i slikama. I naš Franjo na Visovcu jedna je vrsta iluzije. To je slika savršenog bratstva: braća pjevaju, ptičice su im na rukama, braća se vole, hodaju svijetom nasmijana. Brat Franjo pripitomio je vuka, on se druži s pticama u šumi pri zalasku sunca. Propovijeda im. Posvuda cvjetići i sve lijepo.

Ali to nije ni Franjo ni bratstvo. Franjino bratstvo nije bilo idila. Bilo je ranjeno bratstvo. Kao i svako bratstvo, i naše franjevačko bratstvo sa sv. Franjom na čelu bilo je ranjeno bratstvo.

Bilo je braće koja su odlazila. Bilo je braće koja su htjela drukčiji odnos u bratstvu. Bilo je i braće koja su mijenjala Franjine zamisli dok je on još bio živ. Red je rastao i rastao, a rastom se mijenjao. Ono što je Franjo sanjao i ono što je nastajalo, nije bilo isto. Pri kraju života on više nije bio na čelu. Bio je po strani.

Neki kažu da je iz Vatikana došlo da se mora maknuti iz uprave. Ta tehnika funkcionira i danas: kad zajednica ne funkcionira, makne se poglavara u stranu, a on na to mora pristati. Franjo u vlastitom redu više nije bio na čelu; bio je među braćom. Više nije vodio ono što je on započeo ili što je s njim započelo.

Ni naša očekivanja o životu u bratstvu, kad smo ušli u novicijat ‒ većina nas ovdje, na ovom mjestu ‒ nisu postala zbiljom. Bratstvo je drukčije nego što smo ga mi kao mladi ljudi sanjali na Visovcu. Ne samo da je drukčije, nego je bolno drukčije. Ali nismo ni mi isti. Promijenili smo se: što zbog braće, što zbog svojih mana, a što zbog promjena u svijetu. Nekad smo se mijenjali nabolje, često nagore.

Franjo je cijeli život govorio o bratstvu, a na kraju je iskusio ranu bratstva. Nije bio pošteđen. Osnivač nije bio pošteđen. To i nama nešto govori: rana nije znak da bratstvo ne valja. Rana je znak da je bratstvo živo.

Samo živo tijelo može krvariti. Mrtvo tijelo ne krvari. Gdje nema rane, nema ni bliskosti. Ljudi koji se ne dotiču, ne mogu se raniti. Stranci nas neće povrijediti. Braća mogu i često to čine. Što je netko bliži, to te dublje rani. Zato brat rani više od tuđinca: jer smo mu otvorili vrata, jer je mogao ući u našu nutrinu.

I naše je bratstvo ranjeno. Većina nas je ranjena, ali smo, s druge strane, i sami ranjavali. I jedno i drugo smo.

Slutimo, međutim, da se pomalo u nas i među nas uvlači teža opasnost od ranjavanja. To je udaljavanje. Udaljujemo se da se ne bismo povrijedili. Iz straha od ranjenosti slabi bratstvo.

…

Osamsto godina kasnije mi smo ovdje i slušamo priče o svetom Franji. Isto je bratstvo, isti je dar, ista zadaća. Franjo je otišao, bratstvo je ostalo i danas ga mi tvorimo, mi ga oblikujemo. Manje nas je nego ranije. Stariji smo. Umorni smo. Neke su kuće prazne. Neke bi se mogle isprazniti. Neka lica nedostaju. Manje je mladih.

I dolazi napast, tiha, neprimjetna, opasna napast: da živimo pod istim krovom, a budemo sami, bez braće; da bratstvo nadomještamo nečim drugim. Dijelimo isti hodnik, a ne dijelimo iste priče, isto srce.

Funkcioniramo kao ustanova. Svi su računi plaćeni, ali ne živimo bratstvo. Dobivamo iste informacije, ali ne pričamo svoje priče.

Ustanova ne treba ljubav. Ustanova treba raspored, strukturu, red: kada se ustaje, kada je ručak, kada je večera. Bratstvo treba više. Bratstvo treba srce, a srce se umori prije tijela.

Možda je najveća opasnost ne u tome da nas nestane, nego da nas još bude, a da ne budemo braća. Da umremo kao bratstvo prije nego što umremo tijelom. Franjo je umro tijelom, bratstvo je ostalo. Da ne umre bratstvo, a da mi ostanemo živi.

Možda je zato dobar ovaj jubilej. On nas ne zove da slavimo prošlost. Ne zove nas da se divimo Franji izdaleka, da stvaramo nove iluzije o njemu, da gradimo spomenike, da pravimo nove freske na zidu. Zove nas da obnovimo dar, onaj isti dar koji je Franjo primio, onaj koji je i nama dan. Jer je Gospodin i nama dao braću. Ne neku drugu, neku bolju, ne neku braću koju bismo mi izabrali, nego tu, ovu: ova lica, ove karaktere, ove slabosti, ove ljude do sebe, onoga preko puta stola, onoga s kim je teško, onoga koji ništa ne razumije, onoga koji uvijek iznova čini sve krivo, onoga koji me ranio. Njih mi je Gospodin dao.

To je milost, jer je u licima tih ljudi skriven Božji izbor. Bog je tu braću izabrao za mene i mene za njih. I zato nije slučajno da smo zajedno. Nije slučajno da netko sjedi uza me ili nasuprot mene. Iza toga stoji Darovatelj.